Kad sam prije dvije godine prodala stan u Zagrebu i kupila imanje u blizini Svetog Ivana Zeline, s tri kućice i dvije tisuće kvadrata okućnice, bila sam uvjerena da znam u što se upuštam. Danas znam da nisam imala pojma koliko sam bila naivna.
Sjećam se trenutka kad sam prvi put zakoračila na svoju zemlju. Zaplakala sam od ganuća i bila potpuno sigurna da sam donijela najbolju odluku u životu. Ogromna zelena površina oko kućica činila mi se najboljom terapijom koja postoji. To što nijedna kućica nema kupaonicu ni vodu, doživjela sam kao sitnicu. A golemi radovi koji su me čekali? Ništa u usporedbi sa snagom vizije koju sam imala za to mjesto.
Nisam tada znala da ću šest mjeseci kasnije plakati iz potpuno drugih razloga, jer ne znam upaliti kosilicu i jer mi polako postaje jasno u što sam se zapravo upustila. Taj sudar s realnošću traje i danas.
Mi, Zagrepčani, često romantično zamišljamo život na selu. Preseliš se, obnoviš staru kuću, uzmeš nekoliko životinja i to je to. Ta je iluzija razumljiva. Većina nas živi u stanovima u kojima su struja, voda i grijanje nešto što se podrazumijeva. Rijetki su ikad prošli ozbiljniju adaptaciju, a susret s majstorima najčešće se svodi na sitne popravke, ne na kompleksne građevinske zahvate. O građevini, nekretninama i životu općenito znamo vrlo malo.
Moja prva velika odluka bila je vezana uz vodu. Umjesto priključka na vodovod, koji bi me stajao oko tisuću eura i opskrbio sve tri kućice, odlučila sam se za off-grid varijantu, tank za kišnicu. Ideja besplatne vode činila mi se romantičnom i ispravnom. I bila je, ali i skupa.
Tank, bager, pumpa odnosno hidropak, sustav pročišćavanja vode, kućica za pumpu. Svaki korak povlačio je novi trošak i nove ljude. Na kraju sam za samo jedan funkcionalan sustav vode platila više od deset tisuća eura. Nije mi žao ulaganja, htjela sam off-grid život i dobila sam ga, ali me iscrpilo sve ono što je dolazilo uz njega.
Radovi su se otegnuli na šest mjeseci. Majstori su dolazili rijetko, najčešće na nekoliko sati. Kiša, drugi poslovi, nepredvidive okolnosti, izgovora je bilo mnogo. Posao nikad nije dovršen do kraja. Ono što je trebao završiti bagerist, završila sam sama. Cijevi koje je trebao spojiti vodoinstalater, spojio je prijatelj. Kućica za hidropak i dalje čeka završnu obradu.
U tom razdoblju shvatila sam da me situacija s majstorima ne iscrpljuje samo financijski, nego i emocionalno. Sve sam manje imala snage pregovarati, čekati i moliti. Sve više sam imala potrebu uzeti stvari u svoje ruke.
Dodatni udarac došao je i iz privatnog života. Na imanje sam se preselila s tadašnjim partnerom, koji mi je obećao pomoć oko radova kao kompenzaciju za novac koji sam mu ranije posudila. Kad su radovi krenuli, nestao je, i on i novac. Ostala sam sama, u šumi, u poluuređenoj kući bez kupaonice, s imanjem koje je tek trebalo privesti svrsi.
U tom trenutku nisam imala luksuz odustajanja. Kupaonica ima svega pet kvadrata, ali ponude koje sam dobila za postavljanje pločica kretale su se između pet i deset tisuća eura, bez sanitarija, za koje su tražili dodatnih pet tisuća. To si jednostavno nisam mogla priuštiti. Pločice sam kupila još dok sam živjela u Zagrebu, na sniženju, netom prije preseljenja, otprilike dvadesetak paketa koji su pokrili kupaonicu i kuhinju. Sama sam ih postavljala, fugirala i učila u hodu.
4 brzorastuće penjačice koje stvaraju privatnost u rekordnom roku – možete ih posaditi već danas
Trebala su mi gotovo dva puna tjedna rada, po cijele dane, da stavim pločice u kupaonici i kuhinji, ali sam time uštedjela više od deset tisuća eura. Sanitarije mi je na kraju postavio prijatelj, bez ikakve naknade. Stil koji sam htjela bio je jednostavan i smirujući, bez praćenja trendova: prirodni materijali, neutralne boje i onaj "natural cosy" osjećaj zbog kojeg se kuća doživljava kao dom, a ne kao projekt.
Danas, s odmakom, ne bih mijenjala gotovo ništa, pogotovo kad znam da tada nisam imala ni znanje ni budžet, ali sam dobila nešto puno vrijednije: iskustvo i samopouzdanje.
Da nisam prošla ovu kalvariju s majstorima, nikad ne bih saznala da postoje žene koje same stavljaju fasadu. I da sam, koliko god to zvučalo nevjerojatno, jedna od njih ja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....