Ne možeš svakome ugoditi. Nisi sarma. Ova velika životna istina vrijedi i za glavnu kinesku trilemu; Šangaj, Peking ili Hong Kong? Nema jasnog i čistog pobjednika, ali ja sam se odlučio za vječnog gubitnika vodeći se, vjerojatno, istim nagonom kao i Meštar iz Velog mista koji uvijek navija za onog kojeg tuku, a protiv onih koji tuku. Doista, Šangaj gubi svaku utakmicu protiv poviješću premreženog Pekinga ili restoranima i trgovinama nakrcanog Hong Konga, ali to je samo zato što se rezultat mjeri turističkom skalom i što je mjerilo, očekivano za Kinu, ogromno. Čisto da shvatite o kojim veličinama se radi, to što se u Hong Kong navodno bolje jede, ne znači da se u Šangaju jede loše. Da svaki dan doručkujete, ručate i večerate u drugom restoranu iz Michelinova vodiča, za mjesec dana ih ne bi obišli sve jer ih u Šangaj ima otprilike 130.
Možda je upravo to mjerilo bilo prvo ugodno iznenađenje koje sam u Šangaju doživio. Bez obzira što je doista ogroman (gotovo 25 milijuna stanovnika), niti u jednom trenutku se nisam osjećao otuđeno hodajući predugim i preširokim avenijama ili beznačajno uz rubove predimenzioniranih trgova. Šangaj je bliže ljudskom nego božanskom mjerilu, što je boljka nekih drugih velikih gradova. Neobično, ali u tom kontekstu više me podsjeća na mediteranski gradić nego na svjetski megalopolis. Na ulici se suši roba, a čak ima i svoju rivu, "The Bund" koja noću postaje košnica ljudi, svjetla, zvukova i, naravno, previše boja.
Moja rutina postale su jutarnje i večernje šetnje po "rivi" uz neprestano šaranje pogledom, malo na staro, ali njegovano kolonijalno lice starog grada na zapadu i blještavog i staklenim botoksom zategnutog Pudonga na istoku. I tu se vidi koliko rijeka znači, ne samo Šangaju nego svakom drugom gradu. Daje mu priliku da pokaže više lica. Definitivno, da nema rijeke, Šangaj bi bio hendikepiran.
Pudongom dominira veličanstvena trojka: Shanghai Tower (najviša zgrada u Kini i druga najviša na svijetu), Shanghai World Financial Center i Jin Mao Tower. Ovi, u pravom smislu riječi neboderi imaju tri potpuno različita karaktera, ali meni najzanimljiviji karakter je upravo onog najvišeg koji je poseban po tome što je tordiran (uvrnut) za 120°. Zbog toga izgleda zanimljivo, ali iz nekoliko uglova čini se mlohav.
Neboderi bi trebali biti simbol snage i moći, ali Shanghai Tower mi izgleda prilično impotentno. Žao mi je što sam to primijetio i sada ga ne mogu vidjeti drugim očima. Ali i labavi može da zabavi. Liftom koji je 70% brži od Usaina Bolta, možete do 546 metara visoke promatračnice s koje je pogled, očekivano, fascinantan. Zalazak sunca kao da je s nekog drugog planeta, i to točno znam kojeg planeta. Zbog zagađenog zraka, sunce počinje osjetno gubiti sjaj već sat i pol prije zalaska i na kraju se jedva probija kroz atmosferu. Marsovska romantika. Uglavnom, sve što u zraku možete izmjeriti, debelo nadmašuje ono što bi smjeli udisati. Da, pogled koji doslovno oduzima dah.
No, iskreno, do tog trenutka zagađenje nisam primjećivao i moj dojam je, zapravo, bio potpuno drugačiji. Na tlu, gdje grad i živi, situacija izgleda puno drugačija. Primjetan broj automobila je na električni pogon i gotovo svaki motocikl u centru (a ima ih more) je također električni. Parkiranja uz ulicu nema. Sve to zajedno promet, iako ga ima, čini manje nametljivim i agresivnim, a kada je promet dobar, dobar je i život. Nevjerojatno kako u gradu koji ima motocikala kao Zagreb stanovnika ne možeš naći onu jednu budalu koja u 3 ujutro proleti Horvang Changskom ulicom i probudi čitav Jarun.
Ne mogu reći da je Šangaj posebno zelen, ali svugdje postoji neki maleni zeleni kutak u kojem ljudi uživaju. Ne srame se vježbati, žonglirati, meditirati, igrati, pjevati, plesati… Ah, plesanje je nešto što me posebno oduševilo. Nevjerojatno koliko sam vremena uživao gledajući stotine razdraganih parova u kolopletu boja, osmjeha i pokreta. Ples je divan test kroz koji se vidi koliko su ljudi opušteni i spontani, nešto što od Kineza uopće nisam očekivao. Ajde, zamislite koliko bi naših umirovljenika bez srama u parku učilo od omladine plesne korake koje smo mi "vintage people" koristili devedesetih. I onda, samo nekoliko koraka dalje, iza nekog zidića ili živice nalazi se oaza mira u kojoj možete meditirati. Parkovi Šangaja nisu samo oaze zelenila nego oaze života. Šangaj doista živi u svojim ulicama i parkovima, a neizostavni dio tog života je i hrana. Pretpostavljam da bi bilo suvišno još pričati o kineskoj hrani, pogotovo iz perspektive jednog Neretvanina kojem su jegulje i žabe uvedene kao dohrana odmah iza piletine, ali sigurno bi bilo pošteno da s hranom i završim. Zato, meni je Šangaj baš sarma.
