Tvornica obuće Borovo izašla je iz predstečajne nagodbe i plasirala na tržište balerinke o kojima svi pričaju. Simbol Vukovara i cijele bivše države doživljava procvat, a reporterka Like!-a istražila je povijest naselja koje je tridesetih za radnike tvornice izgradio “kralj obuće” Tomaš Bata i koje je do danas ostalo primjer planske gradnje.
Nove balerinke My Ballerinas tvornice Borovo dopadaju se mnogima. Na tržište stižu i njihove čizmice rađene specijalno za INmusic festival i druge popularne festivale. U vukovarskoj tvornici Borovo ove godine lakše se diše. Izašli su iz predstečajne nagodbe, a nakon niz godina sudjelovali su opet na sjamu u Düsseldorfu uz vodeće europske i svjetske proizvođače obuće. Na zamahu novog vala tvornice Borovo donosimo istraživanje kako je uopće nastalo Borovo, najstariji hrvatski proizvođač kožne i gumene obuće. I naselje sarađeno za upravu i radnike uz industrijski pogon, koje na starim fotografijama iz 30-ih godina izgleda kao da je iz nekog engleskog filma… Rad Company town Bat’a u Borovu, koji je ovih dana predstavila povjesničarka umjetnosti Ines Ambruš, donosi zanimljiv prikaz tog radničkog naselja, a današnje vukovarske četvrti Borovo naselje.
Grad Bata u selu Borovu sagrađen je na meandru desne obale plovnog Dunava, četiri kilometra uzvodno od Vukovara. Naselje češkog industrijalca Tomaša Bate, najvećeg tadašnjeg proizvođača obuće u svijetu. Kad je stradao u zrakoplovnoj nesreći 1932. godine, posao preuzima njegov brat Jan Antonin Bata, poznat i kao “kralj cipela”. – U razdoblju između dva svjetska rata potreba širenja industrijske proizvodnje gume i obuće tvrtke Bata iz industrijskoga grada Zlina u Češkoj očitovala se u izvozu arhitektonskih i urbanističkih projekata iz Građevinskog ureda Bata, što je dovelo do gradnje satelitskih gradova Bata u Europi i svijetu – kaže Ines Ambruš.
Taj je građevinski ured bio laboratorij moderne arhitekture i urbanističkih koncepata. Satelitski gradovi zasnovani su u zaleđima povijesnih gradova. Vlasnik Bata je na ideju o osnivanju gradova satelita došao zbog carinskih propisa, kako bi ih izbjegao gradio je tvornice s naseljima u drugim državama. Ipak, grad tvrtke Bata uz Vukovar bio je jedan od njihovih najvećih satelita gradova, a zamišljen je za 20.000 radnika. Kada je Tomáš Bat’a 1923. postao načelnik Zlina, angažirao je vodećega češkog funkcionalista Jana Koteru na urbanizmu novog Zlina, a kojeg nasljeđuje František Lydie Gahura uz Antonína Víteka i Vladímira Karfíka.
Oni su idejni autori Borova – tvornice i naselja. – Borovo je bio grad Bata iz kojeg se upravljalo industrijskim pogonima i filijalama na području cijelog Balkana, Bliskog istoka i Afrike. Gradnja Bata-villea, kasnije nazvanog Borovo naselje, počela je 1932. godine na posve ravnoj ledini, i do 1938. godine uglavnom je bila dovršena – kaže Ines Ambruš. Prve godine radilo je tu 150 radnika, iduće 800, a 1939. godine 4640. U prvim planovima predviđenih 20.000 radnika – stanovnika imalo je Borovo kasnije u vrijeme socijalizma. Urbana kvaliteta i standard Bata-villea bio je neusporediv s bilo kojim drugim mjestom u Hrvatskoj. Društveni sadržaji naselja smješteni su uz centralnu os, glavnu prometnicu. Batino naselje imalo je brojne javne sadržaje – dječji vrtić, dvije osnovne škole i tehničku školu s internatom, kino, robnu kuću… I javnu rasvjetu postavljenju 1935. godine.
Naselje je imalo i teniske terene, igralište za hazenu, nogometni stadion, bazen, sportsku dvoranu i zračnu luku. Održavane su redovite zračne linije za Zagreb, Beograd, Beč i Graz. Probijen je i kanal od Zlina do Dunava za Borovo. – Industrijski dio sadržavao je obućaru, gumaru, administrativnu zgradu, spremište… Batino naselje imalo je četiri stambene ‘kolonije’ s obiteljskim kućama sa zelenilom. Batin socijalni postulat ‘rad je kolektivan, stanovanje je individualno’ dosljedno je proveden. Sagrađeno je 16 ‘jednodomki’, vila za direktore i inženjere, 28 ‘dvodomki’ za poslovođe, 88 ‘četverodomki’ za radnike samce te pet ‘osmerodomki’ s malim stanovima za obitelji bez djece. Tipologija kuća bila je pokazatelj socijalnog statusa zaposlenika – kaže Ines Ambruš.
Građene su od neožbukane fugirane opeke. A slična je bila i vila vlasnika Bate, tek nešto veća i izdvojena. Zbog izbijanja Drugoga svjetskog rata Borovo je samo djelomično realizirano prema idejnom konceptu, a urbanističko planiranje nastavljeno je 1950-ih kada je arhitekt Radovan Mišćević izradio idejni urbanistički plan Borova u internacionalnom stilu – objašnjava Ines Ambruš. Davne 1939. godine proizvodnja cipela iznosila je tri milijuna kožne obuće i 3,5 milijuna obuće od gume godišnje. Osamdesetih godina iznosila je 22 milijuna obuće godišnje, dok su novije brojke oko 400 parova godišnje. Početkom 1990-ih, uslijed Domovinskog rata, počela je stagnacija i devastacija Borova. U Borovu naselju eskalirala su najgora ratna zbivanja.
Tada je izgorio i arhiv s originalnim urbanističkim planovima. – Unazad nekoliko godina kulturno-povijesna cjelina u Borovu zaštićena je kao kulturno dobro RH pod nazivom ‘Bata-Ville’, kada je napokon počela i planska revitalizacija urbane sredine naselja. Borovo naselje uključeno je i virtualni atlas Company towns in the world – zaključuje Ines Ambruš, djelatnica Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela Osijek.
Foto: Privatna zbirka i arhiva Borovo
Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!
