KAO NEKADA

Tvornica Fantasia u Sesvetama: Ovdje nastaju najslađe božićne lizalice i slatkiši u Zagrebu

 BERISLAVA PICEK/CROPIX
Tradicija proizvodnje slatkiša u obitelji Blaženić seže sve do 1962., kad su se roditelji vlasnice bavili izradom slatkiša
Tradicija proizvodnje slatkiša u obitelji Blaženić seže sve do 1962., kad su se roditelji vlasnice bavili izradom slatkiša

Legenda kaže kako je jedan ravnatelj crkvenog zbora u Kölnu u Njemačkoj još davne 1670. godine bio toliko uzrujan dječjom bukom u crkvi tijekom predstave živih jaslica da je od lokalnog proizvođača slatkiša naručio šećerne štapiće za djecu da ih umiri. Kako bi opravdao konzumiranje slatkiša u crkvi, zamolio je proizvođača da na vrhu štapića doda kuku tako da slatkiš podsjeća na štap pastira koji su došli u posjet Isusu. I tako je lizalica dobila i svoju edukativnu svrhu. Ova praksa proširila se dalje po Europi i s vremenom poistovjetila s proslavom Božića. Prvi službeni pisani podaci i ilustracije o Candy Caneu kakvog danas poznajemo, u našim krajevima poznatijem kao crveno-bijela lizalica kišobrančić, potječu iz Amerike koja ga je uvelike i popularizirala, ali u naše krajeve je stigao pod utjecajem Austro-Ugarske. Svi oni koji ne znaju drugačije danas će taj simpatični štapić odmah povezati s božićnim hollywoodskim filmovima, ne sluteći da su naše mame, a možda i bake radije čekale taj slatkiš nego jabuku ili naranču.

image
BERISLAVA PICEK/CROPIX
image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/

KIŠOBRANČIĆI

Najpopularnije su lizalice koje su, prema legendi, osmišljene 1670. u Njemačkoj, kad je djeci, koja su bila glasna u crkvi, ponuđen šećerni štapić s kukom, kako bi podsjećao na pastirski štap

image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/

Taj crveno-bijeli pastirski štap jedan je od razloga zašto smo se i mi u ovo predbožićno vrijeme uputili do Sesveta. Kad smo bili djeca, vjerujem da nas je većina na pojam tvornice slatkiša ostajala začuđenog pogleda i bez riječi misleći kako je to najbolje mjesto na svijetu koje definitivno jednom moramo posjetiti. Naši dječji snovi su se ostvarili zahvaljujući obitelji Blaženić, koja nas je pustila u svoju tvornicu slatkiša pod imenom Fantasia.

image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/
image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/

U tvornici je zaposlena cijela obitelj Blaženić te još nekoliko radnika i studenata, ovisno o potrebama. Mi smo mislili da su im odore vilenjačke kapice i šlapice, ali ipak ne, ozbiljne bijele kute i sva potrebna zaštitna oprema svjedoči o njihovom pristupu poslu, ali osmjesi i veselje s kojim rade svoj posao ipak ocrtavaju neki vilenjački karakter. Prostorom naizgled dominiraju i neki nama čudni strojevi, ali oni su ipak sporedni likovi ove priče te samo vrijedi pomagači. Glavni dio ipak stvaraju ljudske ruke i kreativnost. Jednom kad se šećer skuha, sve što slijedi dalje je fantazija, od dodavanja boja pa do oblikovanja hipnotičnih i čarobnih lizalica.

image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/

VRIJEDNI POMAGAČI

Iako je proces izrade, zahvaljujući, strojevima olakšan i ubrzan, glavninu ipak stvaraju ljudske ruke i kreativnost. Jednom kad se šećer skuha, sve što slijedi je fantazija

image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/
image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/

Tradicija proizvodnje slatkiša u obitelji Blaženić seže sve do 1962. godine, kad su se još roditelji sadašnje vlasnice Štefice Blaženić na svoj način u pomalo skromnom izdanju bavili izradom raznih tradicionalnih slatkiša. Štefica Blaženić sa svojim suprugom i četvero djece odlučuje napraviti jedan zaokret u dotadašnjoj proizvodnji slatkiša i cijelu tradicijsku priču osuvremeniti i podignuti na malo veću razinu. Vrlo jednostavno rečeno, modernizirali su pogon za proizvodnju i uveli nove poslastice u svoj asortiman te se okrenuli većoj proizvodnji i širem tržištu. U rad tvornice je uključena cijela obitelj, mama Štefica i tata Željko vode posao, dok im u tome na razne načine pomažu kćeri Mateja, Nicol i Ines te sin Simon. Štefica Blaženić nam objašnjava kako sada u ponudi imaju tri kategorija slatkiša - lizalice, bombone i šećernu vunu, a od svega u ovo božićno vrijeme najzanimljiviji su kišobrančići.

image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/

Saznajemo također da su Blaženići nekada izrađivali i tradicionalne božićne salonske ili svilene bombone koji su bili ručno rađeni i po starinskom receptu punjeni marmeladom, ali kako nažalost za njih nije postojalo tržište, morali su odustati od njihove proizvodnje. - Radili smo, a ponekad još uvijek radimo za potrebe sajmova i ušećerene jabuke - govori nam Štefica.

- Obično je velika potražnja za njima, jer roditelji ili bake i djedovi žele svojim najmanjima prenijeti malo duha onog Božića kakvog su oni poznavali kada im je to bio najbolji poklon koji su mogli zamisliti - dodaje.

image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/
image
BERISLAVA PICEK/CROPIX/

​Kako su trenutačno svi sajmovi stali, u Fantasiji su se više morali okrenuti stranom tržištu te su počeli izvoziti u nekoliko europskih zemalja, kao i u velike trgovačke centre diljem Hrvatske. Govore nam da se ne žele žaliti, iako je u skladištu ovog Božića ostalo nekoliko kutija crveno-bijelog kišobrančića, okreću se budućnosti i smišljaju nove načine kako napredovati kada sve ovo prođe. Mi iz Sesveta odlazimo sretni kao mala djeca dok u rukama odnosimo pastirske štapove kojima jedva čekamo okititi naša božićna drvca.

Više o tvornici slatkiša Fantasia pogledajte na https://fantasia.hr/

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
31. prosinac 2025 12:04