Na zagrebačkoj Trešnjevci danas se otvara Green Poppy Atelier, novi prostor posvećen keramici i kreativnom stvaranju. Njegova vlasnica Marina Ribičić Omerza u Tratinskoj ulici 33 uredila je mjesto na kojem će ljudi moći nakratko pobjeći od svakodnevnih obveza, ostaviti po strani mobitele i laptope te se u miru posvetiti radu rukama. Svečano otvorenje počinje u 19 sati, a zamišljeno je kao neobavezno druženje na kojem će posjetitelji moći razgledati prostor, upoznati Marinu i doznati što ih očekuje na budućim radionicama.
- Željela sam da ljudi dođu, upoznaju prostor i vide tko će ih voditi na radionicama. Važno mi je da steknu dojam o tome gdje će dolaziti na opuštanje, kreativno izražavanje i skupljanje pozitivne energije. U današnje vrijeme svi smo opterećeni raznim stvarima i mislim da nam trebaju mjesta na kojima možemo izraziti sebe, na bilo koji način - kaže Marina.
Green Poppy Atelier nije zamišljen kao prostor u kojem će polaznici na brzinu izraditi neki predmet, fotografirati ga za društvene mreže i otići, nego kao mjesto na kojem će se moći posvetiti procesu stvaranja. A glina je, smatra Marina, za takvo što idealan materijal:
- Glina je prekrasan materijal s kojim se može napraviti svašta. Slikanje je također divno, ali osjećaj treće dimenzije nešto je sasvim drugo. Kad radite s glinom, oblikujete nešto svojim rukama, stvarate predmet koji prije toga nije postojao. To je posebno iskustvo - objašnjava.
Prve radionice u blagdanskom duhu
Budući da nam se približava Božić, prve radionice bit će posvećene izradi blagdanskih ukrasa. Nakon blagdanskih tema na rasporedu će biti klasični keramički predmeti poput šalica, tanjurića i zdjelica, a zatim i pladnjevi za posluživanje sitnih grickalica i manjih zalogaja. Grupe će biti male, s najviše osam osoba, kako bi svaki polaznik dobio pažnju koju zaslužuje.
U planu su i posebne radionice za djecu. Najmlađi će moći dolaziti s roditeljima, osnovnoškolci će imati mogućnost samostalnog sudjelovanja, a s vremenom će se organizirati i programi za tinejdžere. Osim redovitih termina, atelier će biti otvoren i za privatna druženja.
- Imat ćemo i privatne radionice, primjerice za veće grupe prijatelja koje se ne žele miješati s drugim polaznicima. Isto vrijedi i za team buildinge. O temi se možemo dogovoriti, ovisno o tome jesu li ljudi već bili na nekim radionicama i što su prije radili. Ako su, na primjer, već izrađivali šalice, možemo odabrati nešto drugo. Želim da program bude prilagođen ljudima koji dolaze na radionice - objašnjava.
S glinom je počela raditi sa 16 godina
Iako je otvaranje ateliera njezin novi poslovni pothvat, Marina se glinom bavi gotovo cijeli život. Prvi put se s njom susrela kao šesnaestogodišnjakinja, na likovnoj radionici, gdje je upoznala ženu koja se bavila keramikom. Vrlo brzo zainteresirala se za taj način stvaranja, a ubrzo je počela odlaziti i u njezin dom kako bi zajedno radile.
- Oduševila sam se glinom. To je bilo vrijeme bivše države, kad je sve bilo teško dostupno. Nije bilo jednostavno nabaviti materijal, glazure i sve što vam je trebalo za rad. Zato smo u jednoj maloj radionici na Trešnjevci napravili nekakvu šamotnu peć i u njoj radili. Sve se događalo metodom pokušaja i pogrešaka, snalazili smo se kako smo znali - prisjeća se Marina i dodaje da je do dvadesete godine intenzivno radila s glinom, čak je i uspijevala prodavati svoje radove.
Nakon toga preselila se u Sarajevo, gdje je namjeravala nastaviti likovno obrazovanje. Sa sobom je ponijela i peć i opremu za keramiku, no njezine su planove prekinule ratne okolnosti. Vratila se u Zagreb, još neko vrijeme nastavila se baviti kreativnim radom, a zatim se zaposlila u građevini, koja je njezina osnovna struka.
Godine su prolazile, a glina je ostala negdje u pozadini. Sve do trenutka kada je odlučila da je vrijeme vratiti joj se.
- Nakon 60. rođendana zaključila sam da je krajnje vrijeme da svoje znanje nekako prenesem drugima. Da ipak krenem u te vode. Gledala sam i svoju unuku kako radi razne kreativne stvari i vidjela koliko je to veseli. Stvarno je oduševljena svime time - kaže Marina.
Upravo su je djeca dodatno potaknula na razmišljanje o tome koliko je važno razvijati kreativnost i spretnost ruku, osobito u vrijeme kada velik dio njihova slobodnog vremena zauzimaju digitalni uređaji:
- Shvatila sam da djeca previše vremena provode uz mobitele i televizore. Mislim da im treba dati mogućnost da rade stvari rukama. Važno je razvijati finu motoriku i mislim da je dobro da djeca imaju priliku nešto oblikovati, stvarati, isprobavati i pritom učiti. To je nešto što im može puno značiti - smatra Marina.
U stvaranju novog prostora pomogla i obitelj
U pokretanju ateliera veliku podršku pružila joj je obitelj. Kći, zet i unuka sudjelovali su u osmišljavanju i uređenju prostora, a svatko je pridonio svojim znanjem i kreativnošću:
- Imala sam stvarno veliku podršku kćeri, zeta i unuke. Sve smo nekako obiteljski uskladili. Zet je grafički dizajner, kći radi u brendiranju, pa smo sve to malo povezali. A unuka je jako kreativna. Dok smo mi uređivali prostor, ona nam je puno pomogla - priča Marina.
Prostor je od početka bio svijetao i prozračan, no trebalo ga je prilagoditi potrebama keramičke radionice:
- Prostor je bio prazan i krenuli smo od nule. Na prvu je bio prekrasan, imao je puno svjetla, ali trebalo je smisliti gdje će biti police, gdje mala kuhinjica, gdje će stajati peć i kako sve organizirati. Htjela sam da bude funkcionalno, udobno, da nije zagušeno, da ima zraka i prostora. Najvažnije mi je da se ljudi ovdje osjećaju kao kod kuće - objašnjava.
‘U godinama sam kad mogu početi nešto novo‘
Pokretanje vlastitog posla nakon šest desetljeća života nije odluka koju je donijela bez razmišljanja. I sama priznaje da je bilo dvojbi, preispitivanja i pitanja ima li smisla u tim godinama počinjati nešto novo:
- Trebalo mi je puno hrabrosti. Sa 60 godina početi nešto novo nije baš jednostavno. Čovjek razmišlja: ‘Mogu li, ne mogu li, hoću li, neću li? Ako sada odem s posla, gdje ću se zaposliti, tko će me zaposliti?‘ Sve su to pitanja koja vam prolaze kroz glavu - iskrena je Marina.
Ipak, odlučila je da ne želi čekati neki idealan trenutak koji možda nikada neće doći:
- Onda sam shvatila da mogu i ne moram ići u mirovinu. Mogu raditi ovo što volim. Mogu nastaviti i dalje, sve dok budem mogla hodati. Kad radite ono što volite, to nije samo vaš posao, to je vaš život - zaključuje Marina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....