Stephan Lupino poznat je po mnogo čemu: najviše po fotografijama, no jednako tako i po kipovima, slikama te režiji reklama, spotova i art filmova. No, uz sve to uspio je pronaći vremena da se okuša u još jednoj vrsti posla: izradi namještaja. Nikad to nije radio profesionalno, da bi prodao neki komad, i nikad u svom krevetu ili zrcalu nije vidio predmet koji se može prodavati u trgovačkom centru i koji na sebi ima naljepnicu s cijenom. Ipak, stvorio je neke sjajne, neobične, posebne komade namještaja.
- Art namještaj počeo sam stvarati negdje u vrijeme kad je počeo rat. Vidio sam neke komade namještaja u New Yorku koji su me zaista impresionirali pa sam dobio inspiraciju da se i ja okušam radeći takvo što. Najprije sam napravio nekoliko stvari za sebe, one koje su mi doma bile korisne, no ljudi su ih vidjeli i oduševili se pa su me molili da i za njih napravim nešto. Poslušao sam ih, ali zapravo nikad nisam radio po narudžbi. Svaki moj komad bio je unikat i umjetničko djelo, dio mog stila - kaže Lupino, koji je izrađivao svašta: od okvira za fotografije, stolica, stolova, ogledala do kreveta... Najprije je radio s hrastovinom, ali je s vremenom zavolio i orah te trešnju. I dalje, priznaje, najviše voli drvo starog hrasta, za koje smatra da ima dušu i da je najbolje za izradu onog što on želi.
- Najviše tog art namještaja nastalo je u vrijeme kad sam općenito radio puno. Neki od tih predmeta mogu se vidjeti u privatnim kućama, a neki i u muzejima diljem svijeta. Moja je ideja bila da stvaram namještaj koji je zapravo skulptura, a svi oni koji su poželjeli imati moj rad doma, to su i poštovali. Ako je netko kupio moju stolicu, ona u njegovu domu ne služi da bi se na njoj držala odjeća ili nešto slično nego se nalazi na posebnom, istaknutom mjestu i pridana joj je veća vrijednost nego drugom namještaju - kaže Lupino.
Iako posljednjih godina radi manje namještaja nego kad je počeo, još ga voli stvarati. Zadnje je tako napravio okvir za ogledalo i klupu. Za ogledalo mi je trebalo nekoliko dana, a za klupu gotovo dva tjedna. Nema određeno vrijeme rada: svaki komad nastaje u svojem tempu, ovisno o tome kako se on osjeća dok ga izrađuje. Vrijeme mu u umjetničkom procesu malo znači, a svi oni koji žele imati neki komad njegove umjetnosti doma, znaju da moraju čekati onoliko dugo koliko je potrebno.
- Nikad nisam bio od komercijale niti me ona zanima. Recimo, znao sam napraviti ogledala teška po stotinu kilograma i stolice od željeza i drveta. Onaj tko radi komercijalno, ne stvara takvo što, jer ne zna hoće li to i kome moći prodati. Nemam ja ništa protiv komercijalnog načina rada, da odmah istaknem, no to nisam niti bih ikada mogao biti ja - kaže Lupino i dodaje:
- Mnogima su se jako sviđali ti moji komadi namještaja i jako su ih željeli imati, premda sam se ja uvijek pomalo teško rastajao od svojih komada. Ima skulptura koje su izložene, ali ih nikad nisam htio prodati jer se ne mogu rastati od njih. Kad stvaram umjetnost, pa tako i namještaj, vodim se za svojim osjećajem - zaključuje Lupino.
