Od svih čudnih trendova u dizajna interijera stambenih prostora koji neprestano odlaze i vraćaju se "rupe za druženje" ili "coversation pit" vjerojatno su nešto što ne biste očekivali. Ova dobro poznata značajka dizajna popularna 1970-ih izgleda vrlo retro i moderno, pružajući udobno mjesto za odmor i potpuni bijeg od buke televizije kao i odlično mjesto da se fokusirate na onoga tko je s vama tu. Umjesto dizajna koji u posljednje vrijeme sve više podržava i poboljšava digitalni svijet, veliki prostor za sjedenje i razgovor "oči u oči" mogao bi biti prostor koji nam je svima potreban.
Vjerojatno ste već vidjeli rupe za druženje, na slikama iz starih časopisa ili čak u mainstream televizijskim emisijama koje prikazuju život u američkom predgrađu od prije 50 godina - dnevni boravak koji je u osnovi izdubljena rupa s povećanim kaučem, a u sredini otvorena podna površina. Obično im se pristupa malim stubištem koje vodi u prostor s modularnim sjedalima u obliku slova L ili koji se mogu rasporediti na različite načine. Arhitektu Bruceu Goffu pripisuje se zasluga da je dizajnerski um iza prve rupe za druženje u kući koju je izgradio u Oklahomi 1927. Međutim, Miller House, koju je 1952. sagradio Eero Saarinen u arhitektonskoj meki Columbusu, Indiana, preuzima sve zasluge zbog kojih je ovaj stil postao nacionalni trend i eskalirao njegovu popularnost.
J. Irwin Miller i njegova supruga Xenie, željeli su kuću koja sadrži svijetli, gostoljubivi prostor, čije je srce bio spektakularni udubljeni dnevni boravak koji stvara intiman prostor za razgovore i također omogućuje posjetiteljima da vide kako je Dan Kiley uredila vrtove koji su okruživali dom. Udubini se pristupalo preko četiri stube (bez ograde) i primljena je jednako s kritikama kao i pljeskom, zbog svog odvažnog i jedinstvenog dizajna.
Ideja za ovaj dizajn je navodno inspirirana otvorenim i profinjenim prostorima koje je Saarinen promatrao u japanskim domovima. Drugi vjeruju da su rupe za druženje izvedene iz europskih kutaka ili zatvorenih prostora koji su okruživali kamine koji datiraju iz 1100. godine. Klupe i druge mogućnosti za sjedenje okruživale su ovo područje kako bi se ljudi mogli ugrijati i biti blizu mjesta gdje se kuha hrana. Naravno, i današnje rupe za druženje povremeno se nalaze u blizini ognjišta ili modernijeg kamina.
Na svom vrhuncu bili su najpopularnije u 1960-ima i 70-ima. Rupe za druženje bile su prikazivane na mainstream televiziji kao što je The Dick Van Dyke Show i u mnogim instalacijama filmova o Jamesu Bondu. S vremenom su se ljudi odmaknuli od dizajna rupa za druženje, uglavnom zbog, što mnogi ljudi vjeruju, društvene promjene u dnevnim sobama koje su manje bile usmjerene na okupljanje i razgovor, a više na okupljanje radi gledanja televizije. Osim toga, uočene su neke nesigurnosti, jer su gosti koji ne znaju za udubljenje mogli slučajno pasti, a jednako tako nisu bile sigurne za djecu.
Kao što događa većina trendova u dizajnu interijera- prostor za razgovore i druženje se vratio: povijesni terminal TWA u zračnoj luci JFK u New Yorku, kojemu je nedavno vraćen stari sjaj, uključivao je svojem izvornom nacrtu rupu za druženje, a sada je taj prostor pretvoren u mjesto za sjedenje u baru koji gleda na pistu. U drugim korporativnim radnim mjestima trend se ponovno pojavljuje, jer radnici traže načine da se neformalno okupe za improvizirane razgovore - a nema boljeg načina za to nego u rupi za druženje.
Još jedan utjecaj njihovog povratka bilo je obnovljeno uvažavanje modernog i retro dizajna iz sredine stoljeća na društvenim mrežama gdje se mogu pronaći ponajbolje fotografije nekadašnjih i novih rupa za druženje. Štoviše, rupe za druženje imaju sposobnost ponovnog uvođenja osjećaja zajedništva kojeg smo pomalo izgubili, a osim toga, budući da se stambeni tlocrti i dalje naginju prema otvorenim područjima, rupe za druženje mogu stvoriti prostor unutar prostora.
