Toplo, čarobno, bajkovito, poput malog teatra u zgradi... Tim se riječima može opisati potkrovlje veličine 160 četvornih metara obitelji Sporiš u strogom centru Zagreba koje je 2018. godine, prema odluci stručnog žirija D&D Grand Prixa, proglašeno najljepšim među mnogo prijavljenih.
Kreativnost i ljubav prema kazalištu pršte iz svake pore ovog interijera, koji je dokaz da za stvaranje lijepog doma nisu potrebni dizajnerski komadi. No, ono što najviše oduševljava je zbirka orašara posložena u secesijskoj vitrini, a neki su stari i više od stoljeća. Dobar razloga da za rubriku Storage za božićni broj magazina ponovo posjetim danas umirovljenu primabalerinu Mirnu Sporiš, koja je odmah pristala. Iako posljednjih šest mjeseci živi na relaciji Istra - Zagreb, uspjela sam je uloviti u Zagrebu.
Naime, Mirna je na poziv Plesnog centra Carlotta Grisi iz Umaga da preuzme vodstvo baletne škole odgovorila potvrdno.
- Godinama sam kao primabalerina tu dolazila plesati u baletnim predstavama, a sada kako sam u mirovini ovaj pothvat i preokret u mom životu činio se kao logičan slijed i nastavak karijere, one pokraj i iza scene, kao pedagog i koreograf - veselo mi objašnjava Mirna dok ulazimo u potkrovlje u kojem savršeno posloženi orašari čuvaju ulaz. Sakupilo ih se, tijekom Mirnine četiri decenije duge aktivne karijere, oko 150 komada. No, začudo nijedan nije niti približno isti.
Iako je u jednom od najljepših djela klasične baletne umjetnosti, “Orašaru”, plesala Klaru čak dvadesetak godina, što je iznimka u cijelome svijetu, Mirnina ljubav prema orašarima desila s prvom audicijom dok je bila dijete u baletnoj školi.
- Bila sam tek drugi razred i izabrali su me za ulogu mišića i crnčića za premijeru koju je koreografirao slavni Waclaw Orlikowsky 1984. u zagrebačkom HNK. Otada su se uloge redale i otplesala sam sve uloge u predstavi, sve do one najpoznatije, uloge djevojčice Klare koja dobiva za Božić na poklon lutku orašar. I tako je sve krenulo, lavina se pokrenula i ja bih za svaku predstavu dobivala orašare, te ih se nakupilo mnoštvo, prava mala vojska. Svi orašari su jako stari i nabavljani su na Britancu ili po sajmovima antikviteta, ili na turnejama po svijetu. Najdraži mi je i dalje onaj kojeg mi je moj ljubljeni tata poklonio, prvi u nizu. On će zauvijek ostati sa mnom - otkriva Mirna koja svoju zbirku orašara drži savršeno posloženu u secesijskoj vitrini.
- I dalje zavirim na Britanac nedjeljom u nadi da ću pronaći još nekog kojeg nemam, drukčijeg. Bitna je stavka, naravno, da su stari, a prepoznajemo ih po drvu i izradi, te obliku glave, nosu i očima. Uniforme, naravno, ovise o regiji iz koje potječu. Nažalost, nemaju svi oznaku majstora koji ih je radio pa ih je i bilo teže datirati u vrijeme velike izložbe o orašarima koju sam radila kao vanjski suradnik u MUO Zagreb 2016. Tada su svi bili u izloženi u prostoru muzeja i zaista ih je bilo impresivno vidjeti u tolikom broju - zaključuje Mirna.
