Obitelj Karakaš isprva nije imala viziju o turizmu nego viziju o životu u zdravom i lijepom okolišu izvan urbanih središta, o kreiranju svog života, o slobodi... Tako su stvorili svoj svijet na otoku Visu, gdje žive u skladu s prirodom, a uz obitelj Isaeski ugošćuju ljude iz cijelog svijeta.
Otok Vis je zaista poseban. Različito diše i različitih je boja u svako doba godine. Sad već znam puno ljudi zaljubljenih u otok i mislim da nije razlog samo čisto more, prelijepe uvale i zanimljiva povijest. Otok vibrira na nekoj svemirskoj frekvenciji koja te jednostavno toliko ispuni da joj se moraš vraćati. Za mene je to Vis, govori nam Katarina Karakaš Spiroski, čija obitelj na otoku ima predivno imanje naziva “Estate under the Paintbrush”.
Na imanju se nalaze dvije kuće, naziva Camellia i Jana, s ukupno šest apartmana za najam, a okružuje ih mediteranski vrt površine 1700 kvadrata, koji nudi blagodat dubokog uživanja u mirisima, bojama i zvukovima arboretuma, ali i umjetnosti koja je duboko utkana u cijeli prostor.
Sam naziv “Imanje pod kistom” nametnuo se jer je najveći dio na njemu proizašao iz ruku slikara, Katarininog oca Josipa. Ovdje se umjetnički i prirodni ugođaj iz vrta pretapa u stambene prostore, iz soba na terase, sa terasa u vrt...
Imanje je 800 metara udaljeno od mora, nema pogled ka moru, ali je ušuškano u zelenilu i cvijeću. Vrt odiše nekonvencionalnošću, umjetnički je razigran, prebogat biljkama. Vlasnici imaju limune, naranče, mandarine, nar, smokve, bademe, masline, orah, višnje, breskve, lovor, aloe, planike, mirte, lavande, ružmarin, palme, ruže, cvijeće, ali i organski uzgojeno povrće i začinsko bilje.
- Ima oko 180 biljnih vrsta i preko 1800 primjeraka, a vitalnost i sklad vrta opstaju godinama, što nije nimalo lako zbog surove klime, velikih udara vjetra tijekom zime i visokih temperatura ljeti, ali blagog i predivnog proljeća - kaže Katarina.
Sa svake terase, a ukupno ih je deset, pruža se pogled na vrt koji je pun različito aranžiranih detalja. Tu su mali dnevni boravak na otvorenom, vanjska kuhinja naziva Happy Kitchen, terasa za objedovanje okružena različitim vrstama biljaka, dva vanjska solarna tuša i još puno malih kutaka za odmor i uživanje.
Katarinina obitelj, iako nema Viške korijene, kaže da pripada otoku dušom i tijelom. Naime, njezini su se roditelji Josip i Zorica očarali Visom daleke 1982. kad su, tad u svojim tridesetima, kupili teren pokriven makijom i borovima, stijenama i kamenom. Svakog su se ljeta vraćali i gradili kuću za vlastiti odmor. U tom periodu nije bilo riječi o turizmu, budući da je otok bio zatvoren za strance i pod okriljem vojske.
- Ali, nama je to bio drugi dom. Sve je bilo vrlo skromno, nije bilo ni struje ni vode, ali to su bila najljepša ljeta svima nama - prisjeća se Katarina, čiju je idilu, nažalost, prekinuo rat.
Punih deset godina nisu vidjeli otok. Njezin otac, akademski slikar i pedagog, u Skopju je otvorio slikarsku školu, a majka je radila kao prevoditeljica za francuski jezik.
- To su bile godine velikih kriza i materijalnih i društvenih, tako da tih godina uopće nismo znali što se događa s kućom i kakva je situacija. Ali Vis je bio u našim sjećanjima i sanjali smo kako ponovno odlazimo tamo - kaže Katarina, koja je upisala Glazbenu akademiju i danas radi kao profesor violončela u muzičkoj školi u Virovitici, dok je njezin brat Branko završio kiparstvo i filmsku animaciju.
Kad su 2000. Josip i Branko otišli na Vis, dočekala ih je potpuno devastirana i opljačkana kuća na zapuštenom i obraslom terenu. Međutim, njihov je povratak bila prekretnica za cijelu obitelj.
- Otok ih je ponovno očarao i shvatili su da bi se trebalo vratiti i sve obnoviti - prepričava Katarina.
Uskoro su njezini roditelji donijeli odluku o preseljenju na Vis, što je za nju i brata bilo šokantno, jer su znali da tamo nemaju ništa i da trebaju početi od nule. Ali, oni su imali viziju. U početku to nije bila vizija o turizmu, već vizija o životu u prirodi, u zdravom i lijepom okolišu van urbanih sredina, o kreiranju životnog prostora, o slobodi i izazovima...
Bilo je neobično hrabro i veoma teško krenuti u obnovu kuće s vrlo malo financijskih sredstava. Ali, Josip je kao pravi kreativac preuzeo stvar u svoje ruke i krenuo sve raditi sam. Malo po malo stvarali su svoj svijet, svoju autentičnu priču iz krša i kamena: oblikovali su kuću, vrt, njegovali su biljke i živjeli u skladu s prirodom.
- Kuća je imala svoj prvobitni projekt i osnovu iz vremena kada je bila namijenjena samo za odmor obitelji, ali se sve promijenilo te ju je trebalo dograđivati. Novca nedovoljno, potrebe velike, procesi vrlo teški i spori jer je u pitanju otok gdje je sve teže, osobito tih godina. Majstori su sagradili to što se moralo: sazidali, stavili krov, fasadu, ali moj otac je napravio sve drugo - kaže Katarina, dodajući kako se imanje oblikovalo na potpuno neravnom i kaskadnom terenu, a iz kamenih gomila nastajale su terase i mjesta za uživanje.
U procesu građenja i uređivanja, koji nije stao do današnjeg dana, krenula je priča o turizmu. Josip je na otoku imao svoju slikarsku školu, za sada prvu i posljednju na otoku, dok je Zorica radila u javno bilježničkom uredu, ali i i u nevladinom sektoru na dosta projekata zaštite okoliša, da bi se postepeno oboje posvetili radu u turizmu. Kasnije su im se pridužila i djeca.
S vremenom se na otok doselila i Josipova sestra Smiljana sa svojim suprugom Mirkom Isaeski, inače oboje profesori glazbe, Smiljana violončela, a Mirko profesor fagota. Oni su svoju kuću Jana uredili u istom stilu te se sve spojilo u zajedničku priču.
- Teta Smiljana se najviše predala radu s kamenom i usjela je oblikovati kamene pristave koje se uklapaju u vrt i stvaraju savršenu harmoniju s prostorom - kaže Katarina, dodajući kako svi zajedno, kao proširena obitelj, žive aktivno i nastoje živjeti prema principima održivosti, što potvrđuje i certifikat “zelenog” turističkog smještajnog objekta, kao i članstvo u zajednici Ecobnb.
- Kompostiramo i nastojimo raditi po principima permakulture. U tome nismo previše stručni, ali na našem imanju nema niti će ikada biti kemijskih sredstava već usklađivanje i praćenje, pomaganje i njegovanje, a najviše davanje ljubavi i vrlo često, grljenje: zagrliti grm lavande i zahvaliti joj za svu ljepotu, to je posebna sreća - kaže.
Svoj vrt ustupaju svim živim bićima, od guštera, pčela, crva i kukaca do ježeva, a rado ga dijele i s posjetiteljima i gostima koji dolaze iz cijelog svijeta, koji ovdje dolaze u većim i manjim grupama te se zajedno druže ili po potrebi izoliraju. Također, nude im se razne aktivnosti kroz upoznavanje lokalne zajednice, od degustacija organski uzgojene hrane do izleta.
Kuća Camellia obitelji Karakaš ima tri apartmana i umjetnički studio, koji se razlikuju po uređenju jer se htio izbjeći “hotelski” ili “apartmanski” tip smještaja, dok kuća Jana ima dva apartmana. Prizemne jedinice uklopljene su u vrt, dok one na katovima imaju prostrane terase. U svim se prostorijama mogu vidjeti Josipove slike i murali, kao i Katarinine fotografije, čime se profesionalno bavi.
Još jedna posebnost je i Josipov atelje površine 60 kvadarta u vrtu, koji se po potrebi transformira u yoga studio, budući da na imanje dolaze holističke i umjetničke grupe koje ovdje nalaze idealne uvjete za svoju fizičku i duhovnu praksu. Organiziraju i slikarske te kreativne radionice, vjenčanja...
