Što je to održiva gradnja, na koji način se neka zgrada ili prostor mogu kvalificirati kao zeleni projekti, gdje je hrvatska teorija i praksa u odnosu na svjetske i europske standarde?
Drevne civilizacije preživljavale su s resursima koje su ih okruživali, a održivo stanovanje bilo im je prva i jedina dostupna opcija. Industrijska revolucija i industrijska urbanizacija promijenili su društvenu zajednicu u cijelosti, ali su istodobno ostavili negativne posljedice na okoliš i klimatske promijene te dovele do nestašice resursa. Građevinska industrija kao najveći zagađivač mora se prilagoditi novoj stvarnosti te postati zelenija, održivija i zdravija. Odgovornost je i na pojedincima. Svjedočimo da je se više ljudi koji mijenjaju životne navike kako bi što manje utjecali na okoliš. Neki od njih su i protagonisti naše teme, koji su odlučili sagraditi svoje domove od prirodnih materijala. Upoznajte vlasnike kuća od slame, gline, drva i kamena!
Sve su to pitanja koja se često postavljaju na znanstvenim skupovima, među akademskom zajednicom i praktičarima u arhitekturi i graditeljstvu općenito. Pokušat ćemo stoga u kratkim crtama dati presjek definicija i stanja kako bismo približili korist zelene i/ili održive gradnje, posebno u vrijeme koje nam sugerira da nešto, kao zajednica u cijelosti, ne činimo dobro jer se planet počinje opasno žaliti na vlastito zdravlje.
Pojam “zelena gradnja” počeo se u Hrvatskoj češće upotrebljavati oko 2008. godine, kad su počele pripreme za osnivanje Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju kao hrvatske inačice Svjetskog savjeta za zelenu gradnju koja se globalno smatra najvećom organizacijom za promociju i implementaciju zelene gradnje na tržištu nekretnina. Osnivanjem te neprofitne organizacije u nas počelo je osvješćivanje stručne javnosti, a zatim i zakonodavne vlasti, obrazovnog sustava i sustava javne uprave i samouprave te svakako realnog sektora povezanog s graditeljstvom. Uslijedile su godine u kojima je najvažnije bilo stvoriti kritičnu masu članova Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju, a zatim informirati što više ljudi o koristima zelene gradnje. No, proces implementacije odvijao se sporo, gotovo na razini entuzijastičnih i osviještenih investitora, uz nadu da će jednom doći vrijeme u kojem se neće postavljati pitanje isplativosti investiranja u koncept zelene gradnje. To vrijeme je upravo sada i za to postoji nekoliko razloga.
Među najvažnijim faktorima koji su doveli do povećane potražnje za konceptom zelene gradnje europska je zakonska regulativa koja je Europskim zelenim planom i povezanom uredbom pod nazivom EU taksonomija stvorila za države članice strateški okvir i zakonsku pretpostavku za pokretanje zelene i digitalne tranzicije, kako u graditeljstvu, tako i u svim ostalim, za zajednicu važnim sektorima - u poljoprivredi, turizmu, industriji općenito, prometu, zdravstvu i slično.
U okviru EU taksonomije nalazimo Uredbu Europske komisije prema kojoj se mora ispuniti šest ciljeva pod zajedničkim nazivom “Do no significant harm” (DNSH načelo) ili “Ne čini znatniju štetu”, koji od investitora zahtijevaju predanost ostvarenju navedenih ciljeva, a podrazumijevaju da određena aktivnost/projekt ne smije nanositi štetu ni jednom od šest okolišnih ciljeva: ublažavanju klimatskih promjena, prilagodbi klimatskim promjenama, održivom korištenju i zaštiti vodnih i morskih resursa, prelasku na kružno gospodarstvo, sprečavanju i kontroli onečišćenja te zaštiti i obnovi bioraznolikosti i ekosustava.
Zašto je, pak, Europska komisija “postrožila” uvjete gradnje, posebno za subjekte koji žele novac europskih fondova kao potporu za svoje investicije? Iz razloga svjesnosti da su upravo zgrade najveći zagađivači, veći od industrije i prometa zajedno te su na globalnoj razini odgovorne za više od 30 posto iskorištenosti prirodnih resursa, više od 40 posto ukupne potrošnje energije, više od 30 posto svjetskih emisija stakleničkih plinova! Ako se postojeće i nove zgrade mogu unaprijediti tako da pridonesu ublažavanju negativnih utjecaja klimatskih promjena, onda smo generacija koja mora učiniti sve ne bi li se spriječilo daljnje globalno zagrijavanje te svoje aktivnosti i okoliš prilagoditi neizbježnim posljedicama klimatskih promjena.
Puno se toga može učiniti upravo u sektoru zgradarstva i izgrađenog okoliša. Činjenica je da najveći svjetski zagađivači (mnogoljudne zemlje sa snažnim gospodarskim rastom, a time i industrijama koje su pogubne za okoliš) najmanje surađuju na ublažavanju i prilagodbi klimatskim promjenama, no u konačnici svaka država i baš svaki pojedinac mogu primijeniti neku od mjera kojima se negativan utjecaj zgrada smanjuje na najmanju moguću mjeru. Nadamo se da će COP27 iznjedriti konkretne mjere za sve radi spašavanja Zemlje kakvu poznajemo danas.
Naposljetku dolazimo do osviještenosti profesionalaca, ali i opće javnosti o potrebi činjenja u kontekstu klimatskih promjena. Dosad je u Hrvatskoj zakonska regulativa uspješno pratila razvoj na razini Europske unije i omogućila prijenos važnih direktiva kojima se gradnja unapređuje u smislu održivosti kako u području energetske učinkovitosti, smanjenja emisija stakleničkih plinova, povećanja iskorištenosti obnovljivih izvora energije, tako i u pitanjima održive zelene i plave infrastrukture, implementaciji koncepta kružnoga gospodarstva, zelene javne nabave, očuvanja i jačanja bioraznolikosti i slično. Aktualni natječaji iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, kao izdašnog programa financiranja većine sektora, donosi veliki preokret u području arhitekture i graditeljstva jer su pred investitore postavljeni obavezni uvjeti za ispunjenje okolišnih ciljeva. Zelena, odnosno održiva gradnja upravo u sadašnjem trenutku počinje imati smisla za većinu sudionika investicijskih projekata - uz investitore, to su arhitektonski timovi, stručnjaci iz područja strojarstva, elektrotehnike, krajobrazne arhitekture, geodezije, “smart building solutions” tehnologija, zatim financijske institucije, konzultanti za fondove EU, zaposlenike razvojnih i energetskih agencija i brojnih drugih.
Svi oni imaju veliko znanje iz usko specijaliziranih područja, no nedostaje razumijevanja multidisciplinarnosti u razvoju zelenih investicijskih projekata, nedostaje prakse u realizaciji zelenih projekata koji bi pritom tu kvalifikaciju stekli neovisnim mjerenjima i analizama kojima se mjeri održivost projekata tijekom cijelog životnog vijeka. I kao odgovor na pitanje što je to održiva gradnja, treba reći da je to ona koja osigurava održivost u ekološkom, ekonomskom i tehničkom smislu, koja u fokusu ima dobrobit i zdravlje krajnjih korisnika, koja se analizira na transparentan i objektivan način te koja iza sebe ostavlja konsolidiranu dokumentaciju o svim aspektima planiranja, projektiranja, gradnje, upravljanja i održavanja tijekom cijelog životnog vijeka, a k tome je sagrađena na lokaciji koja također odražava održivost u smislu otpornosti na klimatske promjene i prirodne rizike, razna industrijska zagađenja, iskoristivost građevinskog zemljišta i slično.
Što se tiče dostupnosti zelenih materijala i tehnologija, u Hrvatskoj su na zavidnoj razini, no trenutačno se vodi borba oko dokazivanja ekoloških parametara pojedinih materijala te je na proizvođačima građevinskog materijala i tehnologija u graditeljstvu veliki izazov ishoditi ekološke certifikate i EPD (Environmental Product Declaration) koji će olakšati odabir onima koji žele ili moraju zbog certifikacijskih procesa dokazati da su upotrijebili onaj materijal ili tehnologiju koji imaju manji CO2 otisak, što u proizvodnji, što u ugradnji u zgradama.
Održivost projekta ili zgrade ovisi o brojnim činiteljima, no jedan od važnijih svakako je odabir građevinskih materijala, što u konačnici ima utjecaj na ugljični otisak zgrade, kvalitetu izvedbe u smislu energetske učinkovitosti, protupotresnosti i protupožarnosti, a ono što u zadnje vrijeme privlači sve više pozornosti jest pitanje udobnosti i zdravlja krajnjih korisnika. Zgrade moraju imaju što niži ugljični otisak, moraju dokazati da su potrošile minimalno prirodnih resursa, da su troškovno optimizirane, fleksibilne, multifunkcionalne i prostorno optimizirane, bez štetnih supstanci za ljudsko zdravlje, reciklabilne, moraju podržavati i odražavati bioraznolikost, održivu mobilnost i održiv ukupno izgrađeni okoliš. Odabir materijala utjecat će u konačnici i na tržišnu vrijednost zgrade, stupanj energetske učinkovitosti, otpornost za razne negativne utjecaje, prilagodljivost krajnjim korisnicima, na sigurnost, udobnost i “zdravstveno stanje” zgrade, jednostavnost čišćenja, dostupnost osobama s invaliditetom. Kao zaključak nameće se visoka kvaliteta gradnje ako se arhitektonski tim odluči za što više materijala i tehnologija koji dolaze iz lokalne sredine, drugim riječima, koji se ne uvoze s dalekih destinacija. To je jeftinije, bolje za lokalnu zajednicu i rast gospodarstva, odnosno razvoj lokalne proizvodnje. Dobro je zbog zapošljivosti domaćeg stanovništva i domaćih stručnjaka. Dobro je zbog manjeg ugljičnog otiska, lakše razgradivosti u zadnjoj fazi života zgrade, većeg postotka recikliranja i osnovne upotrebe te veće mogućnosti za kontrolu sirovina koje koristimo za razvoj proizvoda koje ćemo ugraditi u zgrade u kojima živimo, radimo, proizvodimo, obrazujemo se, liječimo, tj. u prostorima u kojima provodimo više od 90% vremena tijekom dana. Slijedom te činjenice, svaka osoba zaslužuje zdravu, sigurnu, ekonomski isplativu zgradu koja ujedno smanjuje negativan utjecaj na sagrađeni i prirodni okoliš. Odgovornost svih sudionika je danas, ovdje i ne možemo se oglušiti na vapaj Zemlje: Spasite me!
