Ali šuma - prava, golema šuma što bruji i pjeva - ta se pružala u daljini, mogao si je samo nazreti iza svih polja na istoku i na zapadu. Šumskih divova i vila i svakojakih duhova bijaše u njoj, ondje su oni nastan imali. Ljudima u ravnici ta je šuma na sjeveru služila da njome djecu plaše…” tako pripovijeda Trygve Gulbranssen u svojoj knjizi “I vječno pjevaju šume”, koja je svojedobno doživjela neočekivani uspjeh, slično kao kolibica od samo 50 kvadrata koja je naziv dobila upravo po toj knjizi.
Smještena u blizini Mrkoplja u Gorskom kotaru, hrvatskoj inačici prave, goleme šume što bruji i pjeva, koliba se skrila od znatiželjnih pogleda i nastanila u maloj udolini. U tome i leži njezina posebnost, drugih kuća nema ni na vidiku. Doznajemo da je koliba imala mnogo posjetitelja u posljednje vrijeme, neki su bježali od virusa, drugima je samo trebao odmor, a treći su se odlučili okušati par dana kako su naši preci živjeli samostalno paleći vatru u peći na drva, grijući vodu na istoj toj peći za tuširanje ili čitajući knjigu pod svjetlom voštane svijeće. Mi smo pak došli vidjeti kako izgleda Božić daleko od betonskih ulica i beskonačnih repriza filma “Sam u kući”.
Koliba Šume pjevaju godinama je u vlasništvu Zlatka Račkog, koji je čekao pogodan trenutak da ju renovira prema svojim željama. Ova čudna godina pritom je bila odlučujuća, a sama se odluka o preuređenju kolibe pokazala kao idealna jer su mnogi posjetitelji, u želji za odmakom od pandemije, dolazili baš u nju.
- Sve sam radio sam, naravno, uz pomoć supruge, obitelji i nekoliko prijatelja, jer to je bio jedini način da sve ispadne onako kako želim - priznaje Zlatko.
- Mogu reći da je gotovo sve što vidite ovdje reciklirano. Počevši od drva, kamena i stolarije, sve je negdje prije pripadalo, a tu je dobilo novi život i namjenu. Drvene daske bile su viškovi koje sam dobio, obradio i postavio u unutrašnjost kolibe. Prijatelj je imao staklena vrata kojih se morao riješiti, pa sam ih ja preuzeo i smjestio vodoravno kao prozor u kupaonici. Jednu staru posudu bilo mi je žao baciti, pa sam je pretvorio u luster u prizemlju - opisuje.
Koliba je nekada imala odvojene dvije etaže, ali Zlatkova velika želja bila je imati galeriju, pa se u preuređenju odlučio i na taj korak. Također, rješenje da se jedan dio gornje etaže kolibe ostakli te time spoji vanjski i unutarnji dio učinilo je da boravak u ovoj kolibi bude poseban doživljaj. Prekrasni pogled koji se pruža iz kreveta ili malog “lounge” prostora ispred ostakljenog dijela objašnjava nam činjenicu da svi gosti, kako kaže vlasnik, kada dođu u kolibu, nemaju potrebu ići drugamo, nego sve dane provedu unutar prostora. Ugodno pucketanje vatre, toplina koja žari obraze, miris kolača i domaćeg koktela koji je pripravio Zlatkov tata pozivaju da tu provedete Božić, a možda i dobar dio zime.
Svemu tome doprinosi i simpatično božićno uređenje u kojem je sudjelovala cijela obitelj i potpuno je u skladu s uređenjem kompletne kolibe. Zlatkov tata je od ostataka dasaka napravio boriće koji krase prizemlje i galeriju. S puno strpljenja i preciznosti napravio je i drvene kuglice kojima je okićen bor te ukrase za blagovaonski stol. Zlatko i njegova supruga Jasna pomogli su tati tako što su napravili drvene pahulje i male boriće koji krase zidove kolibe, a Zlatkova mama se pobrinula za ukusne kolače.
Vše na: IN @sume_pjevaju
