Kako je obitelj Trauber Zlovolić od kovačke radionice djeda stvorila dom kao iz bajke kod Siska

Ni nedavni jak potres nije vlasnike obeshrabrio u uživanju u prednostima kuće u Žažini nedaleko od Siska, koja je njihovo kreativno utočište - od svega vanjskoga

Prekrasna kuća umjetničkog interijera i šarmantnog okoliša obitelji Trauber Zlovolić smještena je u Žažini, povijesnog naziva Rauberbirt, nedaleko od Siska. To je dio Žažine smješten uz cestu kojom svakodnevno prolaze putnici između Siska i Zagreba, kako danas, tako i u davno doba. Kuća je ondje sagrađena 1959. godine.

Lokacija je poprilično tranzitna, međutim, orijentirana je prema stražnjem dijelu, zaklonjenom od ceste i usmjerenom prema dvorištu i nepreglednom zelenilu s vrtom i livadama. Sve je okruženo zelenilom i jednim malim potočićem koji teče s bočne strane. Kuća je već pri gradnji zamišljena kao dvodijelni objekt sa stambenom i gospodarskom funkcijom. U gospodarskom dijelu je bila kovačka radionica djeda slikara Deana Zlovolića koja je funkcionirala sve do sredine 70-ih godina. Upravo taj dio vlasnici su pretvorili i adaptirali u svoj stambeni prostor 2012. godine.

Pri uređenju kuće htjeli su ponajprije stvoriti dom koji će biti njihovo utočište od svega ostalog - svega izvanjskog.

- Kad nismo na poslu, puno vremena provodimo u svojoj kući, gdje među ostalim također nastavljamo obavljati posao. Drugi segment pri uređenju bio je stvaranje zajedničkog prostora za našu obitelj, i to dinamičnog prostora u kojem kuhamo, crtamo, stvaramo, igramo se, spavamo, slušamo glazbu, primamo drage ljude, učimo, a pri tome imamo i dva psa i dvije mace koji su uvijek tu negdje - govori nam Alma Trauber, kustosica, povjesničarka umjetnosti.

Dio stare djedove radionice koji je u prizemlju je pretvoren u dnevni boravak i kuhinju te dio s malom ostavom. U tom dijelu provode najviše vremena. Konkretno, u samom smislu uređenja, ideja je bila pomiriti ‘’staro’’ i ‘’novo’’.

- Zadržali smo osnovnu strukturu i neke elemente koji su oduvijek bili u radionici i prenamijenili ih u namještaj i prostor za odlaganje. Naša vodilja je uvijek eklektičnost u svakom pogledu i pomno biranje, promišljanje i prilagođavanje prostora u kojem živimo na svakodnevnoj razini. Uvijek nešto mijenjamo, a opet uvijek imamo neke stvari koje cijelo vrijeme ostaju statične - dodaje Alma Trauber.

Pri adaptaciji kuće nadogradili su dio s potkrovljem u kojem su spavaonice, kupaonica i dio s ostavom. Nakon te adaptacije, proces uređenja interijera nije stao. Prostor je prilagođen sitnim izmjenama, tako da kontinuirano mijenjaju ponešto, dodaju i oduzimaju.

- Karakter tih izmjena uvijek ovisi o tome kakva nam je godina, uvijek s nekim novim detaljima, a i broj djece s vremenom se povećao pa smo onda s njima mijenjali neke stvari. Arhitektura kuće je stalna, a interijer je naš kabinet čuda - kažu vlasnici.

U početku su napravili inverziju što se tiče komunikacija u kući. Glavni ulaz u kuću je sa stražnje strane, bez obzira na to što imaju dva ulaza, s prednje i stražnje strane. Taj prednji ulaz s vratima preostali je dio djedove radionice. Njega su odlučili zadržati, ali ne služi svojoj svrsi. S ceste se ulazi u dvorište, a zatim i u kuću i to kroz dio s terasom. Dvorište je veliko i prostrano.

- Nismo sigurni da je to klasično dvorište, jer je cijeli taj prostor povezan s vrtom i livadama. To je tipičan prostorni koncept za kuće u ovim krajevima, samo što je to kod nas sve otvorenije i ‘neograničeno’, a omeđeno tek zelenilom kojim smo odredili svojevrsne granice - opisuje nam Dean Zlovolić.

Terasa je također pomalo divlja, stopljena s dvorištem. S terase se ulazi u kuhinju, a zatim u dnevni boravak. To su prostori s puno svjetla, međusobno povezani. Kuhinja im služi istovremeno i kao blagovaonica. Iz kuhinje drveno stepenište vodi na kat. Na katu su spavaće sobe i kupaonica, a sam kat se sastoji od dvije razine koje su u visinskoj razlici od 70-ak centimetara, što su također riješili i premostili drvenim stepenicama.

Namještaj, kao i oprema interijera, kombinacija je starog, kupljenog novog i rađenog po mjeri. Neki komad su izrađeni od drveća koje je raslo upravo na tim prostorima, a radili su ih lokalni majstori. Sav namještaj im je donekle dio uspomena.

- Međutim, imamo mnoštvo namještaja i detalja koje smo kupili od nekih poznatih high street brendova. Neki od najdražih komada namještaja je djedov ‘pank’, tj. radni stol koji je on sam izradio u kombinaciji željeza i drveta. To je ujedno najupečatljiviji komad namještaja u dnevnom boravku u kojem se stalno izmjenjuju kompozicije naših brojnih dekorativnih i uporabnih detalja, ovisno o godišnjem dobu ili prigodi. Još je jedan detalj koji nam je drag, a to je stari nakovanj iz 1936. godine koji tretiramo kao skulpturu, kao postament, a istovremeno svjedoči o povijesti tog prostora - objašnjava.

S obzirom na to da je Dean Zlovolić slikar, sve slike na zidovima su njegove. Svi ti radovi su nastajali i nastaju u ovom prostoru pa ih onda u tom prostoru i izlažu. Tijekom godine, ti se radovi izmjenjuju.

- One nam nisu dekoracija, više nadogradnja interijera, njegov sastavni dio, pa ti radovi nisu samo na zidu, nego funkcioniraju i kao objekti na podu, kao pozadine u suodnosu s ostalim komadima namještajima i ostalim detaljima. Deanov proces rada je takav pa često neke stare radove kombinira s novima i te situacije koje stvara budu kreativni poticaj za neke nove umjetničke podvige. To je poput nekog procesa koji je u kontinuitetu i stalnom stvaranju - opisuje Alma.

No, ima i drugih detalja na zidu kao što je neonska lampa. Ta lampa nizozemskog high street brenda s natpisom ‘’love’’ dar je njihovoj kćeri, a ona aga je odlučila izložiti u dnevnom boravku.

- Ljubav stalno palimo i održavamo, a sada smo lampu iskoristili za izlaganje naših obiteljskih polaroid fotografija koje su snimila naša djeca - kaže ona.

Ovaj je dom scenografičan. Pitamo je li sve tako dobro ispalo zbog njihovih profesija?

- Za svu scenografiju je zaslužan Dean. On stalno kombinira, pronalazi zanimljive detalje koje po potrebi instalira u prostor, mijenja im pozicije ili ih na neko vrijeme jednostavno izbaci. Zajednički i timski promišljamo interijer. Stalno se međusobno konzultiramo. Odlučili smo odmah na početku da nećemo prostor prilagođavati djeci, u smislu micanja predmeta, zaštite od udaraca i slično. Nemamo nigdje u kući ‘prostor za igranje’, jer je to, zapravo, cijela kuća - odgovara Alma.

Djeca su u takvom prostoru odrasla i takvog ga prihvaćaju te sudjeluju u njegovu osmišljavanju. Sada primjećuju da su im upravo ti predmeti postali važni, poput neke mirisne svijeće, ili drvene ruke s pomičnim prstima, povećala...

Jedina potencijalna mana ove divne kuće je što im je, zbog lokacije, nužan automobil za dnevne aktivnosti, kao i dobra organiziranost. Na neki način su između grada i sela pa koriste prednosti jednog i drugog po potrebi. Prednost života u njihovoj kući je i svojevrsna izdvojenost. Nemaju susjede u neposrednoj blizini. Život u kući im daje osjećaj slobode.

Pritom, kuća je vrlo dobro podnijela nedavni jaki potres. Cijela kuća, kao i dio koji ima limeni krov i “suha gradnja” su se pokazali kao dobar odabir.

- Potresi će odsad pa nadalje biti dio našeg života i svijest o njima, kao i prilagodba gradnje, zaista pridonosi osjećaju sigurnosti i umanjuje intenzitet neizvjesnosti. Crkva sv. Nikole i Vida koja je srušena u potresu u neposrednoj je blizini naše kuće, međutim, crkva je bila zaista dotrajala i zanemarivana tijekom duljeg vremena i upravo je zato takva bila sudbina te arhitekture u potresu. Ističemo da se potresa ne treba bojati, trebamo naučiti živjeti s njima.

Sve prednosti koje imamo u ovom kraju, neprocjenjive su u odnosu na izazove potresa. Sve je u načinu gradnje i vjerujemo da će se životi ljudi, kao i arhitektura ovog kraja, tome prilagoditi, što otvara nove mogućnosti i poglavlja za život - smatra Alma Trauber.

Razgovaramo i o njihovu divnom dvorištu. Biljke su dio interijera i eksterijera. Terasa i dvorište prepuni su biljaka, od ukrasnih grmova do voćaka.

- Imamo stari dud u dvorištu i on je točka od koje sve kreće - od igre naše djece do malenog pješčanika pokraj njega. Kraj terase je i drvo magnolije koje svi obožavamo, osobito djeca, jer su joj grane već tolike da se stalno penju po njoj. Iste te grane koristimo za vješanje solarnih lampiona, lampica, kućica za ptice. Tijekom toplijih dana puno vremena provodimo vani - onda spajamo vanjski i unutarnji prostor. Otvorimo naša dvokrilna ulazna vrata, a kao paravan između unutarnjeg i vanjskog prostora služe zastori - opisuju vlasnici.

Navečer pale vatru kraj terase u metalnoj posudi koju po potrebi sele premještaju. Djeca Eva, Zerin i Aleph uživaju u prednostima dvorišta. Često u slobodno vrijeme idu u šetnje iz dvorišta koje prelazi u vrt pa zatim na livade u stražnjem dijelu kuće, a tu je i šuma pa potok… Društvo su im mačke Koko i Mica te psi Meri i Mia.