Dnevni boravak središnje je mjesto zbivanja u domu mnogih obitelji. Prostorija je to u kojoj ukućani provode najviše zajedničkog vremena, odmaraju se nakon svakodnevnih obveza, druže s djecom, zabavljaju s povremenim gostima, planiraju sutrašnji raspored, opuštaju uz TV, knjigu, čašu vina, možda i uz koji glazbeni instrument. Prostorija je to u kojoj se nerijetko i spava, a u posljednje vrijeme najčešće se spominje i kao prostorija u kojoj se radi te ponekad i vježba. Zadovoljavajući potrebe svih svojih ukućana, dnevni boravak mora biti funkcionalan i promišljen, prilagođavajući se pojedinim situacijama. No, ujedno mora biti i prostorija u kojoj se svi najugodnije osjećaju. Odlučili smo obraditi razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, kada je i došlo do većih prekretnica ako općenito govorimo o stambenoj arhitekturi, kulturi stanovanja i industrijskom dizajnu na našim prostorima, koji se tada počeo afirmirati i integrirati u naš svakodnevni život. A zanimala nas je i usporedba sa svijetom.
U potrazi za odgovorima kontaktirali smo Vanju Brdar Mustapić, muzejsku savjetnicu i voditeljicu Zbirke namještaja Muzeja za umjetnost i obrt, koja je lani pripremila opsežnu izložbu u MUO o povijesti namještaja “Između htijenja i realnosti - industrija i dizajn namještaja u Hrvatskoj 1945. - 1990.”, te za potrebe naše teme posredovala s vlasnicima brojnih arhivskih fotografija koje donosimo. Kontaktirali smo i Jasnu Galjer, povjesničarku umjetnosti i profesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ujedno i autoricu knjige “Dizajn pedesetih u Hrvatskoj. Od utopije do stvarnosti”, koja nam je dala kratki uvid koje je prostorne promjene dnevni boravak doživio tijekom desetljeća. U konatktu smo bili i s Ivom Ceraj iz HAZU, autoricu knjige “Bernardo Bernardo- dizajnersko djelo arhitekta 1951.-1985.”, a koja s Jasnom Galjer potpisuje i članak“Uloga dizajna u svakodnevnom životu na izložbama Porodica i domaćinstvo 1957. - 1960. godine”. Poslužili smo se i i knjigama Igora Dude, povjesničara i predavača hrvatske i europske povijesti 20. stoljeća na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, naziva “U potrazi za blagostanjem: o povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih” te “Pronađeno blagostanje: svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih” u kojima je slikovito opisano kako je izgledao boravak u to vrijeme. Kako bismo, pak, stekli dojam kako su se postavljali trendovi u Europi, švedska robna kuća Ikea ustupila nam je fotografije svojih kataloga, dok nam je Iva Debogović, voditeljica Odjela unutarnjeg uređenja u robnoj kući Ikea Zagreb, kratko opisala karakteristike svakog desetljeća.
PEDESETIH SE STANOVNIŠTVO EDUCIRALO ZA NOVI NAČIN STANOVANJA
U poslijeratnim godinama organizan je niz izložbi kako bi se ljude uputilo na koji način opremiti svoje nove stanove u gradovima, a dolazi i do uspješnih domaćih suradnji dizajnera i tvornica namještaja.
Pedesete godina počele su u svijetu kao odgovor na ratno sivilo, pa je i u Hrvatskoj velika tema bila poslijeratna obnova i stambeno pitanje. Naime, nakon završetka Drugoga svjetskog rata dolazi do velikih migracija, prvenstveno iz ruralnog područja u gradove. U službenoj statističkoj dokumentaciji nailazimo na podatak da je u gradu Zagrebu 1953. bilo 377.025 stanovnika, dok je taj broj do 1991. godine narastao na 721.136. Takav porast broja stanovnika bitno je utjecao na sam razvoj grada i stanogradnju.
Početkom desetljeća ljudi se sele u grad, Zagreb se polako počinje širiti prema jugu, a grade se stanovi manje kvadrature koji zahtijevaju funkcionalnu opremu i standardizaciju. Te uvjete, kaže Vanja Brdar Mustapić, najbolje je mogla zadovoljiti industrijska proizvodnja i funkcionalniji namještaj, prilagođen manjim stambenim prostorima. No, ljude je prije svega trebalo educirati te im prezentirati kako opremiti svoj novi dom. Organizira se stoga niz izložbenih prezentacija kao platforme za edukaciju, promociju i popularizaciju suvremenog dizajna i kvalitetnog stanovanja kod korisnika i industrijskih proizvođača.
- Veliku ulogu u kulturi stanovanja u Hrvatskoj odigrale su izložbe pod nazivom ‘Porodica i domaćinstvo 1957., 1958. i 1960.’ i ‘Stan za naše prilike’, održana 1956. u Lubljani, kojima je prva zadaća bila educirati stanovništvo. S obzirom na to da se uglavnom radilo o ljudima sa sela koji su tada naseljavali gradove, bilo je nužno uputiti ih u novi način stanovanja i prvenstveno im ciljano objasniti kako koji uređaj funkcionira sa svrhom da im se olakša svakodnevica, za razliku od današnjeg vremena kada je na prvome mjestu profit - pojašnjava Jasna Galjer.
Dodaje kako su te izložbe bile izrazito posjećene te popraćene u svim tadašnjim medijima.
S obzirom na mali stambeni prostor, dodaje Vanja Brdar Mustapić, u istoj se prostoriji moralo zadovoljiti više funkcija.
- Iz tog razloga proizvode se takozvane kombinirane sobe koje u pedesetima nisu novost, ali im se mijenja oblikovanje. Sastav kombinirane sobe može uključivati i garderobni ormar, niski ormarić ili kombinirani ormar s kombinacijom zatvorenih dijelova i otvorenih polica te objedinjuje više funkcija, primjerice buffet, naslonjači i niski stolić te kauč koji se spuštanjem naslona pretvara u ležaj i sanduk za posteljinu - kaže i dodaje kako je namještaj oblikovan s karakterističnim koničnim nogama koje se sužavaju prema dnu, ističu se svjetiljke sa sjenilima od pletenog šiblja ili impregniranog papira te sa željeznim konstruktivnim dijelovima. Od boja dominiraju svijetloplava, žuta i crvena.
U drugoj polovici pedesetih, 1956., osniva se Studij za industrijsko oblikovanje u čijoj je organizaciji Jugoslavenski paviljon prisustvovao na izložbi stanovanja na XI. trijenalu u Milanu 1957. gdje je osvojio srebrnu medalju za cjelokupni dojam. Dizajn interijera potpisao je Mario Antonini, kao i industrijski proizvedeni namještaj (kauč, ormarići, stolić) u tvornici DIP Novoselec, u suradnji s Borisom Babićem.
- To je bio primjer uspješne suradnje dizajnera i tvornice namještaja koja se zagovarala u stručnim krugovima te je ušao u serijsku proizvodnju koja se proteže i u rane šezdesete. Cijeli stan bio je opremljen i umjetničkim radovima (tapiserija Ivana Picelja u izvedbi Slave Antoljak, zavjesa Jagode Buić-Bonetti, keramika Mile Petričić...) kao primjer primjene ideje sinteze umjetnosti, arhitekture, primijenjene umjetnosti i dizajna u svakodnevnom životu - objašnjava Vanja Brdar Mustapić.
A što se događa u svijetu? Nakon što je Drugi svjetski rat prekinuo razvoj u Europi, europski emigranti, kao što su Mies van der Rohe i Walter Gropius, nastavili su rad u Americi. Vanja Brdar Mustapić ističe kako se upotreba novih materijala izumljenih za ratne prilike počinje primjenjivati u proizvodnji unutarnje opreme. Pedesetih godina, kao i desetljeće prije, u Americi dominira organski dizajn, skulpturalnog karaktera, izrađen od novih sintetičkih materijala i fiberglasa, što je omogućilo i neka nova rješenja. Spomenut ćemo Charles & Ray Eames i njihovu ležaljku La Chaise iz 1948. za Vitru, zatim stolac Tulipan koji je 1956. dizajnirao Eero Saarinen za tvrtku Knoll te Diamond Chair iz 1952. koju potpisuje Harry Bertoia.
U skandinavskim zemljama, pak, ističe se danski dizajn. I dalje dominira organičnost, ali dolazi do novih tehnoloških poboljšanja drvenih materijala te korištenja novih. U tom razdoblju nastaje i jedan od klasika svjetskog dizajna, a riječ je o stolcu Ant iz 1951. čiji dizajn potpisuje Arne Jacobsen. Usput rečeno, njegovi naslonjači Swan i Egg iz 1960., prekidaju s tradicijom izrade namještaja od drva u danskom dizajnu.
BERNARDO BERNARDI - PIONIR DIZAJNA NAMJEŠTAJA U HRVATSKOJ
Kada govorimo o dizajnu namještaja u Hrvatskoj, jedno se ime mora posebno istaknuti - Bernardo Bernardi. Taj arhitekt i dizajner utemeljio je principe industrijske proizvodnje i dizajna, uvijek u skladu s potrebama korisnika, pojedinca i društva te aktivno propagirao dizajn kao struku. Osim što je jedan od osnivača avangardne skupine umjetnika EXAT 51 te ULUPUH-a, bio je aktivan protagonist u dugotrajnoj pretpovijesti osnivanja Studija dizajna. U pedesetima se bavio važnom društvenom temom stanovanja pa je tako na drugoj izložbi “Porodica i domaćinstvo”, održanoj 1958. na Zagrebačkom velesajmu, prikazan model stana u mjerilu 1:1 s ciljem dosezanja visoke kulture stanovanja za sve korisnike u sklopu realnih, manjih stambenih prostora. Autor tog modela stana bio je upravo Bernardi, koji je u dnevnu sobu smjestio multifunkcionalni ormarić koji služi i kao sekretar, odnosno pisaći stol.
ŠEZDESETE: U SVIJETU RADIKALNI ZAOKRETI, KOD NAS SE TRAŽI MJESTO ZA TV
Razvijaju se nove tehnologije, omiljeni postaju sintetički materijali, a pod utjecajem hippy pokreta pojavljuje se i trend ekološke osviještenosti. Međutim, Hrvatska kasni za ostalim zemljama
Iako u početnim godinama ovog desetljeća u svijetu kontinuiraju principi iz kasnih 1950-ih, nekonvencionalna kultura utječe i na interijere, odnosno industrijski dizajn.
Tako od sredine 60-ih u SAD-u, Velikoj Britaniji i Italiji pod sve većim utjecajem pop-arta, hippy pokreta, pa i putovanja u svemir, u dizajnu i unutarnjem uređenju dolazi do radikalnog zaokreta u nekonvencionalno, kako u izboru materijala tako i u oblikovanju. Već 1960. Verner Panton dizajnira slavni plastični stolac, izrađen od lijevane plastike u jednom komadu, koji je do danas ostao jedan od najprodavanijih stolaca. Tri godine poslije finski dizajner Eero Aarnio dizajnira poznati stolac Ball Chair. U narednim godinama nastavlja se česta uporaba plastike, razvijaju se nove tehnologije i materijali.
- Pod utjecajem nekonvencionalne kulture i pop-arta cijene se šala i inventivnost. Omiljeni su sintetički materijali i plastika, klasične naslonjače zamjenjuje plastični namještaj na napuhavanje - kaže V. Brdar Mustapić. Navodi primjer namještaja The Blow iz 1967., dizajnera Jonathana De Pasa, Donata D’Urbina, Paola Lomazzija i Carle Scolari za Zanottu. Proizvode se i vreće za sjedenje, kao što je Sacco iz 1968., također za Zannotu, koju potpisuju mladi, tada nepoznati arhitekti Piero Gatti, Cesare Paolini i Franco Teodoro.
- Vreća za sjedenje je potpuna negacija tradicionalnog naslonjača, prilagodljiva tijelu, omiljena među mladom populacijom. U kasnijim šezdesetima nije važna trajnost, a tom trendu odgovara i jeftin namještaj od kartona, uz element ekološke osviještenosti ne bez utjecaja hippy pokreta. Naglasak je na izboru prirodnih materijala, povratku prirodi, uvozu jeftinih proizvoda iz Indije... - nabraja.
Na toj liniji, pod utjecajem istočnjačkog misticizma, dizajnira se i naslonjač Djinn, dizajnera Olivera Mourguea iz 1965., koji je proizveo Airborne.
- Nazvan je prema duhu iz arapske mitologije, reflektirajući naklonost 1960-ih za istočnjački misticizam. Oblikovan je kao organična forma i tapeciran tkaninom s ispunom od poliuretanske pjene kao suvremenog materijala. Postao je ikona futurističkog namještaja kao oprema svemirskog hotela Hilton u kultnom filmu Stanleyja Kubricka “2001: Odiseja u svemiru” iz 1968. - pojašnjava.
Space-age interijeri i namještaj pod utjecajem puta u svemir traju i u ranim 1970-ima.
Međutim, dok u svijetu interijera vlada eksplozija boja, uzoraka i materijala, u Hrvatskoj nema tako radikalnih zaokreta. Odmah na početku desetljeća, 1960., ističe se treća izložba “Porodica i domaćinstvo” u Zagrebu, na kojoj je prikazan model stana kakav bi trebao biti funkcionalan i prilagođen suvremenom načinu života. Stan bliske budućnosti, kako je nazvan, opet potpisuje Bernardo Bernardi, u suradnji s Milicom Rosenberg i Adamom Petranovićem.
- To je prototip projekta trosobnog stana prikazan 1960. na trećoj izložbi ‘Porodica i domaćinstvo’, održanoj na Zagrebačkom velesajmu, koji je osvojio prvu nagradu na istoimenom natječaju. Dnevni boravak pročišćenog je oblikovanja, opremljen niskim namještajem, realiziran na principima modernističke jednostavnosti i sinteze svih umjetnosti s ciljem dosezanja kvalitetnog stanovanja unutar suvremenih prostora za sve - pojašnjava Vanja Brdar Mustapić.
Dodaje kako je u Bernardijevu dizajnu namještaja poslije 1960. vidljiv utjecaj skandinavskog dizajna.
- Sustavno surađuje 1960-ih i 1970-ih s tvornicom Tvin iz Virovitice na programima stambenog i uredskog namještaja. Rukovodi se ekonomičnom proizvodnjom elemenata standardiziranih dimenzija, principom komponibilnosti i modularnosti (utjecaj Danca Borgea Mogensena). Ističe i važnost načina prodaje u salonima namještaja - ambijentiranje. Također, dizajnira poseban tip namještaja za robne kuće te inzistira na odgoju i suradnji svih karika u lancu dizajna: dizajnera-proizvođača-trgovca-korisnika - kaže.
Sudjelovao je i u utemeljenju Centra za industrijsko oblikovanje (1964.), koji je osnovan s ciljem posredovanja između dizajnera, tvornica i tržišta s višestrukom ulogom: znanstvenom, obrazovnom i promotivnom. Osnivači i članovi bili su aktivni akteri u području poticanja i razvoja dizajna: Vjenceslav Richter, Zvonimir Radić, Zdenka Munk, Radoslav Putar, Matko Meštrović, Mario Antonini, Fedor Kritovac, Vladimir Robotić, Goroslav Keller... a radilo se na razvoju proizvoda od prototipa do realizacije na tržišnim principima u raznim industrijskim područjima, grafičkom dizajnu i vizualnim komunikacijama, pa tako i namještaju. Zadatak Centra bio je konačno ostvarenje suradnje dizajnera i industrije na temelju ideja Visoke škole za oblikovanje u Ulmu (1955. - 1968.). Valja spomenuti i otvorenje prve specijalizirane robne kuće sa stambenom opremom Exportdrvo u Zagrebu 1967. godine.
Govorimo li općenito o oblikovanju namještaja u narednim godinama ovog desetljeća, noge postaju ravne, a promatramo li opremanje doma, kao i u svijetu, televizor postaje novi element u dnevnom boravku za koji treba pronaći odgovarajuće mjesto. Međutim, ono što je nedavno bio skup novitet na tržištu, uskoro će postati uobičajeno u svakom domu. Tako se Hrvatska, prema knjizi “U potrazi za blagostanjem: o povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih” autora Igora Dude, u fazi potrošačkog ludila nalazila 1968. kad su u pitanju trajna potrošna dobra, odnosno uređaji za kojima korisnici posežu kako bi se zabavili i opustili. Tako je na stotinu kućanstava, između ostalog, dolazilo 75 radioprijemnika, 32 televizora, 20 gramofona i 20 usisavača.
NOVA DIZAJNERSKA VELESILA
Još od početka 1960-ih pojavljuje se nova dizajnerska velesila - Italija, čija je glavna karakteristika kvalitetan spoj funkcije i estetike. Niz je dizajnera raznih izričaja: braća Castiglioni još 1950-ih rade ready-made, Gio Ponti funkcionalan i tehnički savršen, lagan stolac temeljen na tradiciji (Superleggera), Joe Colombo 1960-ih dizajnira u viziji budućnosti s tehnologijom u službi čovjeka, a avangardni Gaetano Pesce individualne, skulptorske forme od sintetičkih materijala i plastike, uvijek primjenjujući nove tehnološke mogućnosti.
