Kolumnisticu Dom i dizajna arhitekticu Violetu Beljić Kušić, dipl. ing. arh., svaki tjedan možete pratiti na našoj web stranici i iz prve ruke doznati sve o arhitekturi, dizajnu interijera, najnovijim interijerskim trendovima i drugim lijepim stvarima.
Vlasnica je arhitektonskog studija Interior Creator u Zagrebu koji se bavi arhitektonskim projektiranjem interijera, organizacijom izvođenja radova te opremanjem i prodajom dizajnerskog namještaja, projektirala je brojne interijere stambenih i poslovnih prostora, od kojih su neki publicirani.
Voli eksperimentiranje i inovativnost, hrabrost, predvodnike u dizajnu i arhitekturi. U vlastitom radu nastoji ostvariti pročišćenost formi, funkcionalnost, udobnost, svrsishodnost i baš uvijek injektirati profinjen detalj koji prostor razlikuje od ostalih i unapređuje ambijent u odnosu na ostale naoko slične.
Prisjećam se svog prvog bolnog iskustva kao arhitektice koja je trebala napraviti projekt adaptacije potkrovlja mladim, urbanim ljudima.
Išla sam na prvi sastanak s investitorom s osjećajem profinjenog uzbuđenja, stvaralačkog plama, znatiželje i kreativnosti koja čeka svoju erupciju, baš kao što to proživljavam i dandanas. No, sve više pridodajem dozu opreza. Jer, ono što me prvi put zateklo nespremnu je frontalno sukobljavanje s činjenicom da investitor želi napraviti potkrovnu hacijendu po uzoru na meksičku sapunicu od gradskog stambenog prostora suvremene arhitekture (ili barem tome sličnim). Doslovce tako! Usred metropole.
Bila sam toliko užasnuta da sam pobjegla bez borbe. Bez riječi uvjeravanja o onome što znači lokacija, makro i mikro, bez ponuđene druge opcije koja bi konvenirala stilu objekta, njegovim mladim godinama i zakonitostima, bez pokušaja da eliminiram najteže elemente sapunjave arhitekture i adaptiram ih u podneblje, grad, ali i financijski limit.
Od tada sam primila još podosta opskurnih arhitektonskih zahtjeva – od gradnje voltica obloženih u kamen u višestambenoj poslijeratnoj mastodontskoj zgradi sagrađenoj na temeljima prefabrikata do prerušavanja urbane vile u nešto nalik dvorcu. I ozbiljno se zabrinula za opći nedostatak poznavanja povijesti umjetnosti, dizajna i arhitekture. U onim krucijalnim crtama. U esenciji opće kulture. U čitanju Schöner Wohnena. Barem toga, bez ironije, ako želiš voditi brigu ili unijeti promjenu, ideju, sebe u prostor. Ne očekujem kupnju Internija, nad njime slinimo mi, nadobudni i nabrijani arhitekti. Očekivala sam konzekventno razumijevanje ishođeno u doživljajima s putovanja koja opravdavaju alpski stil u planinskom kraju, mediteranski stil tamo gdje ga nagrizaju slani vjetrovi s mora i sunce drži na dlanu ili industrijski stil koji neminovno zovu nadnaravno veliki prozori ili visoki stropovi nekog lofta.
Pa, zašto je tako lako znati sve o novoj Gucci kolekciji, Louboutin cipelama ili automobilskoj industriji? A ne znati za Bauhaus, talijanske dizajnersko-arhitektonske eminencije poput Vica Magistrettija ili Ettorea Sottsassa, nabrojati velikane skandinavskog dizajna poput Arnea Jacobsena ili Alvara Aalta, znati zašto je Le Corbusier najznačajniji amater na području arhitekture ili što je to Vitra i koje je njeno značenje, prepoznati suvremena skulpturalna djela braće Campana i još puno toga.
No, to nije jedina opasnost. Niti jedina zamka u koju se arhitekti zapliću sa svojim investitorima. Lažno ili površno poznavanje dizajna jednako je loš predznak apsolutnom nepoznavanju. Štetno. Kad mislimo da znamo. I upadamo u kliše copy-paste. Ti imaš fotelju Barcelonu, svi imamo Barcelonu, ti imaš Pantone stolicu, imamo je i mi. Po mogućnosti jeftinu kopiju. I tako, inače dobar dizajn i dizajneri, postaju stereotip umnožen poput lažnih Louis Vuitton torbica na ručicama samozvanih trendsetterica. I opet izostane taj pogled u širinu, dubinu i stvarno značenje ambijenta koji se kreira. Individualnost u korelaciji s mjestom, vremenom i poštivanjem građevine i struke. Ili autorstva tog predmeta.
Sve postane jedan veliki, doslovni i preneseni shabby chic na svakom koraku. Postaješ nepravedno umoran i od Karima Rashida i Philippea Starcka. I zapitaš se gdje je nestalo jačanje vlastitog korisničkog identiteta u moru sjajnih stvari i njihovih autora. Gdje je nestalo poštovanje onog što sažimlje genius loci ili prema domaćim autorima, dizajnerima i arhitektima, koji stvaraju čuda u nevjerojatno siromašnim i ograničavajućim okolnostima? Nije u redu svu krivnju baciti na loš sustav obrazovanja i krnjem stvaranju opće kulture isključivo kroz već arhaičnu prizmu glazbe, književnosti i klasične umjetnosti jer školstvo nije svemoguće i puno toga je na nama samima.
Treba, dakako, imati razumijevanje i za financijske aspekte, jer malo tko si može priuštiti namještaj i opremu s potpisom tvrtki Driade, Fritz Hansen, B&B i dr. No, i unutar negativnih korelacija omjera želja i mogućnosti, može se isplivati pozitivno izbjegavanjem pseudostilskog namještaja, kineske short term robe i kopija, loše konfekcijske proizvodnje s nedostatkom identiteta, a često i kvalitete, kakva se rasprostrla po velikim centrima.
I zato mi je stoput poštenija Ikea koja stimulira europsku proizvodnju, financira mlade dizajnere i razvija ugodnu i olakšavajuću proceduru uređenja interijera, od jednako tako kratkoročnih i sveprisutnih istočnjačkih lažnjaka. Pa, onda, kako i gdje? Pokušat ćemo razriješiti Gordijski čvor druženjem na ovom blogu. I stimulirati zadovoljštinu vlastitog ukusa pravilno usmjerenog u jedinstvene rezultate. Arhitektura i dizajn su predivno i strastveno mjesto za druženje!
Prije predaje ovog teksta umrla je velikanka arhitekture Zaha Hadid, koja je rušila granice i svojom genijalnošću napravila veliki iskorak u poimanju suvremene arhitekture. Tužnija od njene smrti činjenica je da mnogi ne znaju tko je ona. Zaslužila je poštovanje i poznavanje, makar i posthumno.
Sve fine arhitektonske vrijednosti su i ljudske vrijednost ili u protivnom nisu vrijedne, rekao je arhitekt Frank Lloyd Wrighti. Tako se vraćamo na esenciju arhitekture-čovjeka. A za njega niti jedna kalvarija nije uzaludna.
Violetu možete kontaktirati OVDJE te pratiti na webu i Facbooku
