Postoji ta jedna kućica u Zagrebu, smještena na Sveticama, koja mnogima na lice izmami osmijeh svaki put kad je vide. Nije velika, ima tek prizemlje, kat i potkrovlje, zapuštena je, a stisnula se uz cestu, usamljena između dvije nove, moderne stambene zgrade.
Poput neke ocvale ljepotice iz prošlih vremena, čije ljepote više nema, a živjeti se mora, tako i ta kuća strpljivo čeka neka nova vremena. Starije ona sigurno podsjeća na neke davno prošle godine, ali mlađima je nalik na kućicu iz crtića “Up” (kod nas su ga preveli kao “Nebesa”).
Na kuću, dvorišni objekt i livadu uknjiženu su četiri vlasnika, većinu ima država, a po 1/8 u vlasništvu je troje privatnih vlasnika
FASADA
Živi li tamo neki simpatični starčić koji ne može prežaliti svoju životnu ljubav i koji se odluči izboriti za svoj dom? Ili možda, razmišljamo gledajući njenu zapuštenu fasadu na kojoj se ističu prljavi prozori, hrđavi oluci i zapušteni ukrasi, tamo živi neka bakica s puno mačaka, koja želi svoje zadnje dane provesti u domu svog djetinjstva?
A možda iza svih tih prozora nema baš nikoga. Nikoga tko gleda modernu ulicu koja prolazi ispod prozora, automobile i ljude koji jure. Nikoga tko možda pojača televiziju kako ne bi čuo trube bijesnih vozača pod prozorima. Nikoga tko s kućnim ljubimcem podijeli pola obroka, a onda odspava nakon ručka. Nikoga tko će po deseti put pročitati omiljenu knjigu Agathe Christie, redovito zaliti cvijeće i nahraniti pticu koja slijeće na prozor.
Sagrađena je negdje u 30-im godinama prošlog stoljeća, a izgradilo ju je građevinsko poduzeće Podhraški i drug
LANAC I LOKOT
Prelazimo ulicu i otvaramo vrata kuće. Hodnik ispred nas je zapušten, a smrad nesnosan. S naše lijeve strane nalaze se vrata stana, oko čijih se ručki nalaze debeli lanac i lokot. Tamo nema nikoga. Tik uz njih je ulaz u podrum, iznad čijih vrata teškom mukom uspijevamo, nadamo se točno, iščitati natpis “vinotočje”. Preko puta su četiri poštanska sandučića, a još ih je nekoliko na podu. Naokolo su rasuti računi za struju i vodu, stari nekoliko godina. Stube nas vode na prvi kat, gdje su širom otvorena vrata, na kojima je jasno vidljivo da su nekad bila zapečaćena. Ne znamo zašto, no ne sluti na dobro. Atmosfera je pomalo strašna, pa s velikim zadovoljstvom izlazimo nazad na sunčanu ulicu.
Susjedi vole pričati o “ocvaloj ljepotici”. U njoj su do prošle godine živjeli stanari, no oni su samo unajmili jedan od tri stana koja se tamo nalaze. Onda su otišli, preselili se u zgradu u blizini, pa sad u kući više nema nikoga.
- Šteta što je ovakva. Nitko od nas ne zna zašto točno tamo nema nikoga, ali mislim da su to valjda neriješeni imovinski odnosi. Bilo bi dobro da se kuća sredi - ne da se ruši, to bi stvarno bilo tužno, nego da se obnovi, da opet izgleda onako kako je izgledala u vrijeme kad je sagrađena. Naravno, nitko od nas ne zna kakva je bila, no morala je biti jako lijepa - kažu nam susjedi.
UKRASI
A sagrađena je negdje u 30-im godinama prošlog stoljeća. U prizemlju se nalazi ploča na kojoj stoji da ju je izgradilo građevinsko poduzeće Podhraški i drug. U to je doba ona bila okružena drugim objektima koji su joj bili slični. Ipak, ovdje je riječ o nekom imućnijem - govori to popis arhitekata koje je vlasnik unajmio, kao i ukrasi koji se vide oko prozora. Detalji tog vremena još su tamo, recimo mali metalni čistač cipela, smješten kod nekadašnjih ulaznih vrata dvorišta. On je jasan znak da je ulica u vrijeme izgradnje bila neasfaltirana, pa je čistač postavljen kako bi posjetitelji, prije ulaska u kuću, mogli očistiti cipele. Ne zna se zapravo puno o tome tko joj je bio vlasnik. Ni Muzej grada Zagreba ni Hrvatski muzej arhitekture HAZU nemaju slike iz vremena kada je kuća sagrađena. Gradski Arhiv možda ima poneki podatak o njoj, ali je ovih dana zatvoren. Zato se moramo osloniti na ono što se priča, a govori se da je vlasnik bio neki veoma bogat mesar koji je odlučio imati jako lijepu kuću pa je unajmio arhitekte da mu stvore dom iz snova. Nije bio osamljen, jer je na tom potezu bilo nekoliko takvih, veoma lijepih i uređenih objekata, no oni su s vremenom nestali, povukli se pred modernim načinom života, tako da je ova kuća ostala jedini simbol nekih prošlih vremena.
Danas je situacija pomalo neobična. Na kuću, dvorišni objekt i livadu uz njih uknjižena su četiri vlasnika - većinu ima država, a po 1/8 pripada troje privatnih vlasnika. Zanimljiv je i jedan oglas iz 2018. godine, u kojem se na prodaju nudi stan u prizemlju ove kuće. Piše da mu je površina gotovo 64 kvadrata, na slikama se vidi da su pojedine prostorije u derutnom stanju, a cijena mu je bila 60 tisuća eura. Zanimljivo je kako u oglasu stoji da je zgrada sagrađena 1946. godine, a piše i da je predviđeno rušenje cijelog objekta tijekom te godine. No, oglas je bio samo dva dana aktivan, a onda je prodaja zaustavljena.
Zatekli smo četiri poštanska sandučića kako i dalje stoje, a nekoliko ih je bilo na podu. Naokolo su bili rasuti računi za struju i vodu, stari nekoliko godina
SUDBINA
Dvije godine nakon tog oglasa kuća i dalje nije srušena. Još prkosi vremenu, modi, svemu čemu jedan objekt može prkositi. I, evo, u ovom desetljeću će navršiti punih stotinu godina. Nadamo se da joj dolaze bolji dani, u kojima će se dogoditi pravo malo čudo, pa će se obnoviti i primiti neke nove stanare. Ne želimo joj, nikako, da završi kao kućica iz crtića “Up”, ona koju su zli investitori, mareći samo za zaradu, naumili srušiti, pa ju je njen očajni vlasnik, uz pomoć stotine balona, ipak uspio spasiti. Želimo pravu bajku za “ocvalu ljepoticu” sa Svetica, no bojimo se da je jedino što ćemo i ona i mi dočekati zapravo zvuk buldožera u neku sumornu, sivu zoru. Zvuk koji će toj stogodišnjakinji donijeti kraj, a nama ostaviti tračak tuge za još jednim prekrasnim objektom koji je nestao s karte našega grada.
Jača od svega
Izgleda kao da se ništa nije dogodilo
Čak ni razorni potres, koji je pogodio Zagreb, ljepotici sa Svetica nije nimalo naštetio. U centru grada ozbiljno su nastradale zgrade građene prije, ali i u doba kad i ova, padali su s njih ukrasi i pucali zidovi, stanari su iseljeni... No, ovoj se kući skoro ništa nije dogodilo. Obišli smo je, sa zebnjom u srcu, nekoliko dana nakon potresa, očekujući najgore, no ona je izgledala potpuno jednako, kao da se baš ništa nije dogodilo.
Foto: Neja Markičević/Hanza Media
