Smješten na prijelazu između Ravnih kotara i velebitskog krajolika, Poličnik je mjesto snažno obilježeno prostorom. S jedne strane otvaraju se široka polja zadarskog zaleđa, a s druge se uzdiže monumentalna kulisa Velebita. Upravo je taj susret krajolika postao polazište za projekt koji je osmislio arhitekt Matija Huzjak i koji nas je i doveo u Poličnik.
Riječ je o kući Vestibul, jednoj od onih na kojima vam pogled neće samo brzinski zastati, već će vas ponukati da stanete, ogledate je sa svih strana i zapitate se nekoliko važnih pitanja o prirodi, arhitekturi, gradnji i, u konačnici, samom životu. U nastavku postavili smo ih Matiji.
Odmah nas je zanimalo što je i zašto je baš vestibul odabran kao noseća ideja ove diskretne, ali prostrane vile koja je svojih više od 500 četvornih metara razdijelila na podrum, prizemlje i kat.
Sama riječ vestibulum dolazi iz latinskog jezika i označava predvorje, a u hrvatskoj povijesti najpoznatiji vestibul nalazi se u Dioklecijanovoj palači u Splitu, monumentalnom prostoru kroz koji se pristupalo carskim odajama. Upravo je taj motiv predvorja, prostora prijelaza između vanjskog i unutarnjeg svijeta, ključ je za razumijevanje ove kuće.
- Vestibul je predvorje stambene rezidencije. Kako smo u svom radu trajno inspirirani graditeljskom baštinom, upravo je taj specifični ulazni prostor postao najsnažnija impresija kuće i na kraju odredio njezin naziv. Nije važan zbog svojeg oblika ili materijala, nego zbog načina na koji čovjeka uvodi u prostor i kakve doživljaje pritom proizvodi - objašnjava nam Matija Huzjak.
I zaista, kuća Vestibul ne otkriva se odjednom. Ona svakim korakom gradi gotovo teatralnu napetost. Prema ulici djeluje suzdržano i introvertirano te ne pokušava impresionirati prolaznika velikim gestama niti dominirati okolinom pa se tek prolaskom kroz vestibul otvara njezin pravi karakter i pojavljuje se pažljivo oblikovan svijet u kojem se arhitektura, svjetlo i krajolik stapaju u jedinstveno iskustvo.
Svaki projekt u Matijinu uredu počinje razumijevanjem mjesta, a u Poličniku im je upravo lokacija postavila najveći izazov.
- Najvažnije je bilo pomiriti se s činjenicom da kuća svojim glavnim pročeljem neće imati školsku orijentaciju prema južnom suncu, nego će nastojati hvatati spektakularnu panoramu polja i Velebita koja se pruža duž osi sjeverozapad - jugoistok - govori Huzjak. Drugim riječima, arhitekt i njegov tim morali su birati između idealne sunčane orijentacije i pogleda koji oduzimaju dah. Odabrali su pogled.
Takva odluka donijela je niz novih projektantskih izazova. Kako osigurati dovoljno prirodne svjetlosti prostorima koji se dominantno otvaraju prema sjeveroistoku? Kako bazenu i terasi omogućiti osunčanje kada sama kuća svojim volumenom stvara sjenu? Odgovori nisu pronađeni u tehnologiji nego u geometriji.
Tijelo kuće doslovno je "izrezano" kako bi se otvorio put sunčevoj svjetlosti i time je nastao karakterističan tlocrt koji je istovremeno riješio problem osunčanja i stvorio jedan od najvažnijih prostora kuće, poluatrij.
- Na taj način nastala je izrazito privatna i introvertna oaza mira u kojoj se korisnik osjeća sigurno. Kuća ga grli i štiti poput majčinih ruku - opisuje arhitekt te dodaje da je taj poluatrij postao emocionalno središte projekta i mjesto gdje se susreću unutarnji i vanjski život, prostor okupljanja, odmora i svakodnevnih rituala.
Huzjak za Vestibul koristi neobičan izraz "mediteranska introvertno-ekstrovertna kuća". Na prvi pogled taj opis djeluje kontradiktorno, ali upravo on je najbolje objašnjava.
Prema pristupnoj cesti i susjednim parcelama kuća se ponaša "obrambeno", zatvara se, štiti privatnost i ne otkriva previše. Prema prirodnom krajoliku, međutim, postaje potpuno otvorena.
Velike staklene stijene omogućuju stalnu komunikaciju interijera i eksterijera. Dnevni boravak, kuhinja i blagovaonica nastavljaju se na vanjske terase gotovo bez prekida.
- Prizemlje je organizirano u duhu Mediterana, da se živi što više s vanjskim prostorom i u njemu. Gdje god je bilo moguće, granica između unutarnjeg i vanjskog prostora je obrisana - ističe autor.
Ipak, jedna od zanimljivijih projektantskih odluka odnosi se na organizaciju unutarnjih prostora. Dok suvremene kuće često stavljaju naglasak na reprezentativne dnevne boravke, ovdje je središnje mjesto pripalo blagovaonici. Smještena u samom srcu tlocrta, okupana prirodnim svjetlom sa svih strana, ona postaje mjesto susreta i zajedništva.
- Mjesto gdje se dijeli hrana unutar obitelji sveto je mjesto u svakoj kulturi i svakoj vjeri. Držim da je blagovaonski stol metaforički temelj svake obitelji i zato u našim projektima često dobiva najposebnije mjesto - objasnio je Huzjak.
Kuhinja je organizirana kao svojevrsni "zapovjedni centar" kuće. Iz nje je moguće kontrolirati ulaz, bazen, terasu i glavne zajedničke prostore. Takva organizacija posebno je važna za obiteljsku svakodnevicu. Nasuprot tome, dnevni boravak dobio je najzaštićeniju poziciju u prizemlju. Smješten između drugih prostornih cjelina, oblikovan je kao mjesto mira, opuštanja i povlačenja.
Posebnu vrijednost prizemlju daje i konoba. Umjesto da bude izdvojena pomoćna građevina, kako je često slučaj, ovdje je integrirana u glavni životni prostor kuće. Staklenim pregradama povezana je s ostatkom dnevne zone, ali istovremeno može funkcionirati potpuno samostalno. U prizemlju se nalazi i wellness zona sa saunom, dok je u podrumu smješten prostor za igru i kućno kino.
Kat kuće zamišljen je kao svijet potpune privatnosti. Četiri spavaće sobe organizirane su kroz dva zasebna krila kojima se pristupa preko dva neovisna stubišta. Takva organizacija omogućuje različite scenarije korištenja, od višegeneracijskog obiteljskog života do turističkog najma više obitelji. U središtu kata nalazi se terasa s pergolom koja dodatno povezuje obje prostorne cjeline.
- Takav pristup daje veći osjećaj privatnosti. Jedno krilo može koristiti roditeljska generacija, drugo mlađi članovi obitelji. Svi se potom susreću u zajedničkim prostorima prizemlja - objašnjava autor.
Možda najintrigantniji sloj projekta krije se u njegovoj simbolici. Huzjak i njegov tim postavili su si pitanje kako suvremena kuća može baštiniti hrvatsku graditeljsku tradiciju bez doslovnog kopiranja povijesnih uzora. Proučavajući tlocrtne obrasce crkve Svetog Križa u Ninu, zadarske Stomorice, crkve Svetog Donata i Dioklecijanove palače, pronašli su odgovor.
- Unijeli smo u njih sadržaje koji nemaju sakralnu, već profanu odrednicu, ali stvaraju intrigu koja posjetitelja potiče da istražuje i upoznaje našu kulturu - govori nam arhitekt kako su podigli jedinstven objekt koji nije povijesna rekonstrukcija, ali jest suvremeni nastavak lokalne graditeljske tradicije.
Da je takav pristup uspio, potvrđuju i reakcije prolaznika. Prema riječima vlasnika, gospodina Roberta Barića, nije rijetkost da ljudi tijekom vožnje Jadranskom magistralom primijete neobičnu kuću na brdu, skrenu prema Poličniku i pokušaju je, barem izvana, bolje upoznati.
Kada govori o njezinu projektiranju, Huzjak se često vraća temi svjetla. Za njega je ono jedan od osnovnih alata arhitekture.
- Prirodna svjetlost nikada nije samo funkcionalno pitanje. Njome stvaramo prostor i utječemo na emocije korisnika. To pred arhitekta stavlja veliku odgovornost - iskren je.
Kako bi nadoknadili nepovoljnu orijentaciju, arhitekti su svim prostorijama osigurali manje južne otvore koji omogućuju izravno osunčanje, kvalitetnu mikroklimu i prirodno provjetravanje. Svjetlo tako ulazi iz više smjerova i tijekom dana mijenja atmosferu prostora.
- Naposljetku, ja samo slušam što mi svjetlost govori - kaže Huzjak, čiji je studio radio i kompletno unutarnje uređenje kuće Vestibul. Takav pristup omogućio je da arhitektura i interijer nastanu kao jedinstvena cjelina. U prostoru dominiraju prirodni materijali, drvo, kamen i suzdržana paleta tonova inspirirana bojama zemlje i lokalnog krajolika. Namještaj je dijelom izrađen po mjeri, a dekorativni elementi korišteni su vrlo odmjereno.
- Htjeli smo da interijer bude prije svega human. Da pruža osjećaj visoke estetike i udobnosti, ali da ostane aktualan i nakon deset ili više godina - pojašnjava arhitekt. Posebno zanimljiv sloj čine diskretno ugrađeni motivi hrvatskog pletera koji se pojavljuju na pojedinim komadima namještaja, klupama i detaljima spavaćih soba.
To su male geste koje se možda neće odmah primijetiti, ali koje postupno otkrivaju dublju priču kuće i upravo u tome leži njezina najveća posebnost. Ona nije nastala kako bi demonstrirala luksuz, veličinu ili arhitektonsku virtuoznost, već kako bi stvorila jedinstveno iskustvo prožeto jednako i sadašnjim trenutkom i bogatom poviješću.
Iskustvo dolaska kroz vestibul, pogleda prema Velebitu, ručka za velikim obiteljskim stolom koji ima "sakralni" doživljaj, pa zatim iskustvo tišine poluatrija, jutarnjeg svjetla na kamenom zidu i večeri provedene između interijera i terase.
- Ne volim kuće koje se po svaku cijenu žele pokazivati promatraču. Volim kada se arhitektura poput fine dame nježno, korak po korak, razotkriva. Zgrade koje ne pokazuju sve odmah, već vas pozivaju da ih istražite kako biste ih razumjeli - otvara nam se za kraj Huzjak vrlo iskreno, baš kao što nam se otvorila i ostavila nas u razmišljanju kuća Vestibul.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....