Dnevni boravak oduvijek je srce doma, mjesto susreta, druženja, zabave i odmora, a povremeno i mjesto rada i spava- nja. Iako je do danas dnevni boravak doživio mnoge promjene, zahvaljujući pametnim arhitektonskim i dizajnerskim rješenjima, bogatoj ponudi višenamjen- skog namještaja te sveprisutnim DIY tutorijalima i raznoraznim lako dostupnim idejama, ovaj smo se mjesec zapitali kako je dnevni boravak nekad izgledao i na koji je način zadovoljavao sve potrebe i navike svojih ukućana. Odlučili smo obraditi razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, kada je i došlo do većih prekretnica ako općenito govorimo o stambenoj arhi- tekturi, kulturi stanovanja i industrijskom dizajnu na našim prostorima, koji se tada počeo afirmirati i integrirati u naš svakodnevni život. A zanimala nas je i usporedba sa svijetom.
U potrazi za odgovorima kontaktirali smo Vanju Brdar Mustapić, muzejsku savjetnicu i voditeljicu Zbirke namještaja Muzeja za umjetnost i obrt, koja je lani pripremila opsežnu izložbu u MUO o povijesti namještaja “Između htijenja i realnosti - industrija i dizajn namještaja u Hrvatskoj 1945. - 1990.”, te za potrebe naše teme posredovala s vlasnicima brojnih arhivskih fotografija koje donosimo. Kontaktirali smo i Jasnu Galjer, povjesničarku umjetnosti i pro- fesoricu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ujedno i autoricu knjige “Dizajn pedesetih u Hrvatskoj. Od utopije do stvarnosti”, koja nam je dala kratki uvid koje je prostorne promjene dnevni boravak doživio tijekom desetljeća. U konatktu smo bili i s Ivom Ceraj iz HAZU, autoricu knjige “Bernardo Bernardo- diza- jnersko djelo arhitekta 1951.-1985.”, a koja s Jasnom Galjer potpisuje i članak“Uloga dizajna u svakod- nevnom životu na izložbama Porodica i domaćinstvo 1957. - 1960. godine”. Poslužili smo se i i knjigama Igora Dude, povjesničara i predavača hrvatske i europske povijesti 20. stoljeća na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, naziva “U potrazi za blagostanjem: o povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvat- skoj 1950-ih i 1960-ih” te “Pronađeno blagostanje: svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih” u kojima je slikovito opisano kako je izgledao boravak u to vrijeme. Kako bismo, pak, stekli dojam kako su se postavljali trendovi u Europi, švedska robna kuća Ikea ustupila nam je fotografije svojih kataloga, dok nam je Iva Debogović, voditeljica Odjela unutarnjeg uređenja u robnoj kući Ikea Zagreb, kratko opisala karakteristike svakog desetljeća.
SEDAMDESETE: POLAKO SE OSTVARUJE ZAVIDNA OPREMLJENOST DOMOVA
Svaki je hrvatski dnevni boravak morao sadržavati regal, koji je zauzimao gotovo cijeli zid,z atim kauč i televizor. Do kraja desetljeća
Povećanjem standarda od kasnih 60-ih svaki dnevni boravak u hrvatskim stambenim prostorima mora sadržavati regal, kauč i televizor. Iako su se regali i ranijih godina koristili, Vanja Brdar Mustapić ističe da su u tom desetljeću postali sveprisutni, zauzimajući gotovo cijeli zid boravka. Čine ga sklop ormarića, polica, vitrina, ladica i buffeta, odnosno barskog ormarića te, naravno, prostor za TV. Nasuprot je smješten kauč, koji s naslonjačima čini sjedeću garnituru i upotpunjen je niskim stolićem. Sedamdesetih u boravku dominira i čupavi tepih, kombinacije jarkih i “psihodeličnih” uzoraka, pa čak i na tapetama, kolorističke kombinacije narančasto-bijelo i narančasto-tamnosmeđe, elementi pruga narančastih, smeđih i drap tonova na tkaninama namještaja...
Proizvodi se i modularni namještaj za sjedenje, mekanih zaobljenih formi i potpuno tapeciran, koji se slaže prema potrebi u prostoru. Također, zatamnjeno staklo koristi se kao ploha stolova ili vrsta regala, na zidu su tapiserije, a ističu se i svjetiljke s okruglim staklenim sjenilima narančaste i bijele boje.Narančasta je bila hit i u svijetu. Ukratko, kraj 1960-ih i početak 1970-ih u svijetu je obilježilo korištenje plastike u jarkim bojama, prije svega narančastoj, zatim poliuretanske pjene, ali i uvođenje ergonomskih principa.
No, vratimo se na specifičnosti ovog desetljeća u Hrvatskoj. Još slikovitiji prikaz boravka donosi Igor Duda u knjizi “Pronađeno blagostanje: svakodnevni život i potrošačka kultura 1970-ih i 1980-ih u Hrvatskoj”, nabrajajući reklame kojima su tvrtke mamile potrošače, kao i brojni tiskani mediji tog doba. Tako navodi kako se pri donošenju odluka o unutarnjem uređenju razmišlja o bojama ili tapetama na zidovima, lakiranju parketa ili postavljanja tapisona i tepiha, a poslije pokućstva najviše se pozornosti pridavalo zastorima, koji su domaćicama bili važniji ukras na prozoru nego kao zaštita od pogleda izvana. Na popisu su po važnosti kupnje slijedili tapete, tepisi, svjetiljke, slike, prekrivači za krevet i, naposljetku, cvijeće. Podne obloge, kao što je tafting, prekrivale su podove od zida do zida, a jednobojni i šareni tapisoni bili su “praktički neuništiv gazeći sloj”. Ukras prostoru bile su i zidne tapete, najčešće one u papirnatoj i plastificiranoj inačici, koje su ujedno skrivale sve nepravilnosti na zidovima.
U ovom i idućem desetljeću jača pokret “uradi sam”, pa su ukućani uz mjesečnik Sam svoj majstor i slične časopise i knjige sa zbirkom savjeta o uređenju doma sami mjerili podne i zidne površine te postavljali tapisone i tapete. U salonima namještaja najviše se pozornosti pridavalo dnevnom boravku, pa se ulagalo i u reklamiranje garnitura, kao što je slavonska tvrtka Oriolik, čije su “garniture Lucija, Dragana, Opatija i Zagreb u malim stanovima bile cjenjenije ako se kauč u nekoliko jednostavnih pokreta mogao razvući u ležaj”. Prema podacima koje su bilježili državni statističari, u knjizi se navodi da se za kauč, kao vrlo važan i neizostavan komad namještaja, 1977. trebalo izdvojiti 69 posto tadašnje plaće.
Desetljeće kasnije, cijena kauča premašila je plaću za punih deset posto. Izdvojit ćemo još par zanimljivosti iz knjige: Hrvatska je u sedamdesete ušla s 54 telefona na tisuću stanovnika, dok ih je do kraja desetljeća bilo stotinjak. Također, u drugoj polovici desetljeća u domovima su se počeli pojavljivati i televizori u boji, a do 1980. bilo je 243 televizora u boji na tisuću stanovnika. Domaći mediji početkom desetljeća najavili su i jednu novu, nepoznatu pojavu kao dodatak televizoru, nazvavši ga “kućni videosistem”. Riječ je bila o videorekorderu, no hrvatska će kućanstva još neko vrijeme morati pričekati dok oni ne postanu standardni dio opremanja dnevnog boravka.
U tvornici Oriolik 1971. proizvedena je i garnitura Lovac Luka I. Riječ je o jednom u nizu proizvoda realiziranih u tvornici Oriolik u suradnji s Centrom za industrijsko oblikovanje, koji je djelovao do 1989. godine.
- Dizajneri CIO-a, arhitekti Vlado Petričević i Vladimir Šobat, autori su ove garniture s uspješnim plasmanom na tuzemnom i inozemnom tržištu. Kreativno su primijenili konstruktivni spoj gređa tradicijske posavske kuće (tzv. hrvatski ugao) koristeći slavonsku hrastovinu kao hrvatski ‘brend’ u funkcionalno zasnovanom (de)montažnom namještaju, ekonomičnom za transport i skladištenje, s kartonskom ambalažom, pa je čak snimljen film u vlastitoj ‘produkciji’ s uputama za sastavljanje - kaže V. Brdar Mustapić.
Od ostalih tvornica namještaja na našim područjima,spomenut ćemo Oriofleks za proizvodnju poliuretana kao ispune tapeciranog namještaja, koja je izgrađena 1970. kao prva te vrste u Hrvatskoj, a treća u Jugoslaviji.
OSAMDESETE: U HRVATSKOJ JE POSTMODERNISTIČKI TREND RIJETKO PRISUTAN
Dok kod nas i dalje dominiraju regali i sistemski namještaj, strani dizajneri u interijere unose dekorativnost, reinterpretaciju uzora iz prošlosti, ironične komentare, nadrealistične forme...
GRADI SE NOVI ZAGREB
Od 1970. u Zagrebu počinje gradnja novih stambenih naselja južno od Save. Međutim, brza urbanizacija često se zbog smanjivanja troškova gradnje udaljavala od izvornih planova, pa se najčešće o Novom Zagrebu govorilo kao o gradskoj spavaonici.
Početkom osamdesetih ustanovljen je model stambene izgradnje pod nazivom Društveno usmjerena stambena izgradnja, koji je bio sastavni dio razvojnih planova, a sadržavao je tehničke uvjete i standarde za planiranje naselja i projektiranje zgrada. Definirao je razvojne pravce na kojima se temeljila stambena izgradnja sve do devedesetih godina. U tom modelu težnja je bila na tome da stanovi imaju jasnu dispoziciju i poprečno provjetravanje, čak i oni najmanji stanovi, i to je svakako bila je stepenica kojom se projektiranje i planska gradnja odmaknulo od nužnog prema kvalitetnom.
Svijet interijera u osamdesetima obilježava postmodernizam koji karakteriziraju dekorativnost, reinterpretacija raznovrsnih uzora iz prošlosti u formi dosjetke ili s ironičnim pristupom, ponovna afirmacija dekoracije i skulpturalnosti, a sve je prisutnija nova kompjutorska tehnologija u izradi namještaja i drugih predmeta.
- Umjetnost prošlih razdoblja polazište je za ironične komentare. Primjerice, Robert Venturi radi stolac-siluetu Queen Ann, a Alessandro Mendini 1978. dizajnira “barokni” naslonjač Proust Chair koji oslikava poentilističkim rukopisom po cijeloj plohi negirajući konstruktivne dijelove - kaže Vanja Brdar Mustapić. Dodaje kako poticaj stvaranju Novog dizajna osamdesetih, zajedno sa svojom milanskom dizajnerskom grupom Memphis, daje i Ettore Sottsass jr., i to u osebujnom spoju simbolizma i konzumerizma - policom Carlton iz 1981.
Ističu se i japanski dizajneri, koji su u usponu još od pedesetih, a u ovom desetljeću Shiro Kuramata transponira club naslonjač u mrežastu strukturu naziva How High the Moon.
Posebna je grupa, nastavlja, skulptorsko-biomorfnih predmeta u koju spadaju i nadrealistične forme Francuza Philippea Starcka. Također, skulptorske forme s metalom kao materijalom na granici funkcije i umjetnosti dizajnirali su i Marc Newson, Ron Arad, Tom Dixon... Jedna od specifičnosti ovog desetljeća jest to što dizajneri postaju medijske zvijezde u pravom smislu, a među njima su Philippe Starck i Karim Rashid čiji projekti i danas privlače veliku pažnju.
Kraj osamdesetih, pak, donosi novost u obliku shabby chic interijerskog stila, čijom se začetnicom smatra engleska dizajnerica interijera Rachel Ashwell, a koji je populariziran kasnijih godina u SAD-u.
S druge strane, u Hrvatskoj ne dolazi do velikih promjena u svakodnevnim situacijama. U standardnoj industrijskoj produkciji i dalje dominiraju regali i sjedeće garniture s niskim stolićima, ali vrlo rijetko i s oblikovanjem koje reflektira postmodernističke trendove. Kao i u sedamdesetima, koristi se komponibilni namještaj: sistemski namještaj s policama koje se mogu kombinirati prema individualnim potrebama i stambenim uvjetima. U boravcima, nastavlja V. Brdar Mustapić, prevladava furnirani namještaj, tamnosmeđi i mahagonij ili potpuno bijeli. I dalje su prisutni regali s mostom ispod kojeg se nalazi kauč, a može biti i na razvlačenje.
Još jedan pogled na knjigu “Pronađeno blagostanje: svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih” govori nam kako se nekad stanovalo. Kao i u sedamdesetima, “uradi sam” kultura i dalje je aktualna, a početkom osamdesetih u 59 posto kućanstava članovi sami boje zidove i lijepe tapete, u 34 posto postavljaju tapisone, parkete ili pločice, u 34 posto bave se se električnim aparatima i instalacijama, a u 26 posto vodoinstalaterskim intervencijama.
No, osim savjeta za uređenje i opremanje doma te za kućne popravke, takvi su časopisi diktirali i interijerske trendove. Tako krajem osamdesetih mjesečnik Sam svoj majstor najavljuje kraj ere umjetnih podnih obloga i povratak prirodnim podovima te se drvene obloge, dotad skrivene ispod debelih naslaga raznih linoleuma, tapisona i sličnih sintetičkih pokrivala, vraćaju u modu, a s njima i parketi.
Koristeći razne izvore, Igor Duda u knjizi navodi kako se na namještaj mnogo trošilo sve do 1982. nakon čega se obitelji sve manje odlučuju za kupnju. Razlozi za manje investicija većim dijelom leže u gospodarskim teškoćama u kojima se zemlja našla u osamdesetima. Nadalje, u prvoj polovici osamdesetih izvozilo se oko 18 posto pokućstva, sve ostalo bilo je na raspolaganju domaćem tržištu jer je rijetko tko u novi dom unosio stari namještaj. No, s vremenom je pokućstvo postajalo sve skuplje i slabije kvalitete pa su tako rasli postoci prijavljenih kvarova. Kvaliteta namještaja ocjenjivala se lošom, ali izbirljivi kupci nezadovoljni ponudom na domaćem tržištu uskoro dobivaju alternativu te se okreću asortimanu švedske robne kuće Ikea koja se 1989. otvara u Grazu.
Ipak, za industrijsko oblikovanje i proizvodnju namještaja u osamdesetima dolazi do nekoliko značajnijih događaja, od kojih jedan, na samom kraju desetljeća, označava prekretnicu. Za početak, od 1983. počinje Međunarodni sajam namještaja, unutarnjeg uređenja i prateće industrije Ambienta. Doduše, u prvim, neredovitim, godinama održavanja prikazivao je modele stanova određenih kvadratura, koji su odgovarali postojećim stanovima u zagrebačkim naseljima kao što je Špansko, a koji su se opremali postojećim namještajem na tržištu, dajući uvid kako se tadašnjom standardnom opremom mogu opremiti relativno novi stambeni prostori.
Iste godine osniva se Društvo dizajnera, koje 20 godina poslije mijenja naziv u Hrvatsko dizajnersko društvo. Začetnici osnivanja Društva bili su Bernardo Bernardi, Vladimir Robotić, Stipe Brčić, Dragan Roksandić, Adam Petranović, Branimir Horvat, Zlatko Kapetanović, Vladimir Žitković, Igor Toš, Mario Antonini, Vjenceslav Richter, Marijan Orešić, Mladen Orešić, Boris Ljubičić i Jasenka Pavliša. Posebna je aktivnost usmjerena na pripreme oko osnivanja studija dizajna u Zagrebu do čega napokon dolazi 1989. godine. Viša školska ustanova za obrazovanje dizajnera tako je preuzela primarnu ulogu unapređenja dizajna u Hrvatskoj.
TEHNOLOGIJA U DOMU
Knjiga Igora Dude se dotiče i tehnologije. Domovi su tijekom 80-ih godina, usprkos energetskim teškoćama i redukcijama koje su bile zabilježene još u sedamdesetima, obogaćeni velikom količinom električnih uređaja, strojeva, pomagala, bijelom tehnikom i audio-video aparaturom. Tako su gotovo u svakom domu bili zastupljeni, između ostalih, štednjak, radio i televizor, dok je dvije trećine hrvatskih građana sredinom desetljeća telefonsku liniju držalo normalnim standardom za svoja kućanstva. Ipak, za petinu ona je i dalje bila znak luksuza.
Nadalje, već početkom desetljeća novine izvještavaju o malim kućnim računalima koja se u SAD-u i Zapadnoj Europi već prodaju u robnim kućama, ali se ne smiju uvoziti sve do 1984., i to uz određena ograničenja i dosta veliku carinu. Procjenjivalo se da je početkom 1985. u Jugoslaviji bilo oko stotinu tisuća kućnih računala, no njihov je broj mogao biti i veći jer su mnogi zbog zabrane mogli prešutjeti njegovo posjedovanje.
“Legalno ili ne, računala su tijekom osamdesetih svakako počela osvajati i hrvatska kućanstva, dajući vlasnicima nove mogućnosti kreativnog rada i, još češće, čineći dom još udobnijim mjestom za slobodno vrijeme”, navodi se u knjizi.
OD DEVEDESETIH DO DANAS: NAKON NEMILIH RATNIH DOGAĐAJA DIZAJN POSTAJE LIFESTYLE I MODA
Javljaju se neofunkcionalizam, neo-popo ili retrofuturizam, a eksperimentira se s i novom tehnologijom i materijalima. U narednim godinama dolazi do procvata dizajna i na našem području
I ovo desetljeće započinjemo svjetskim dizajnom, budući da devedesete na našem području predstavljaju društveni, moralni i duhovni pad u svakom pogledu, pa tako i u stanovanju.
Nakon razuzdanih osamdesetih, devedesete su u svijetu donijele “otriježnjenost”, svijest o konačnosti zaliha, posljedicama zagađivanja i pretjeranoj potrošnji. Započinje propitivanje društvenih vrijednosti, kritika konzumerizmu, naglašava se proces upotrebe proizvoda, pridaje se važnost ekologiji... Kao što se Memphisovo pojavljivanje na dizajnerskoj sceni povezuje s postmodernizmom u dizajnu, tako se nizozemskom Droogu pripisuje početni zamah u promociji “novog” dizajna. Osim konceptualizma, devedesete je obilježila i nizozemska interpretacija tradicije, pri čemu valja istaknuti Studio Job. Prisutan je i neofunkcionalizam, još od osamdesetih (tako Vanja Brdar Mustapić ističe britanskog dizajnera Jaspera Morrisona); dizajneri se referiraju na povijest namještaja u novim materijalima i interpretaciji (Phillippe Starck 2000. dizajnira plastični Ghost chair); pod utjecajem futurističkog dizajna prethodnih desetljeća javlja se neo-pop ili retrofuturizam; suvremeni načini života, uz sveprisutna računala i gadgete, uvjetuje i nove funkcije namještaja (Glide sofa iz 2001., dizajnera E. i R. Bouroulleca); a eksperimentira se i s materijalima i tehnologijama (zahvaljujući primjeni računala, odnosno CAD/CAM sustavu, 2005. nastaje Cinderella table dizajnera Jeroena Verhoevena, koji se proizvodi laserskim rezanjem ornamenata na plohama).
Uoči devedesetih i u godinama koje su uslijedile osnivaju se muzeji dizajna, a uz dva najveća sajma u Milanu i Kölnu, koji se održavaju još od 1949., organiziraju se i drugi sajmovi, kao što je 100% Design u Londonu od 1994., a naši ih proizvođači posjećuju svih tih desetljeća.
U interijerima su popularni razni istovremeni trendovi, od industrijskog stila i shabby chica do minimalizma, a glavna odrednica u kasnijim godinama postaje miješanje stilova, što obuhvaća i dizajnerske komade, mainstream namještaj velikih robnih kuća, vintage predmete, DIY rukotvorine... Izgled dnevnog boravka promijenio je i stalni napredak tehnologije, integrirajući internet u dom, a računala i televizori velikih ravnih ekrana postali su nezaobilazni elementi interijera. Također, pojavljuje se upotreba pojma “urbano stanovanje”, što dovodi do zanimljivih rješenja višenamjenskog namještaja kojima se oprema dnevni boravak, a sveprisutna je i potreba spajanja unutarnjeg i vanjskog prostora ili, u njegovoj nemogućnosti, uvođenje eksterijera u interijer.
Tiska se sve veći broj časopisa o dizajnu i uređenju interijera, povećava se interes javnosti za dizajn namještaja i uređenje stambenih prostora, snimanju se “makeover” emisije, a dostupnost interneta, lakoća fotografiranja, snimanja i stavljanja materijala na društvene mreže dovodi do trenutka kad dizajn postaje lifestyle i moda, ne samo u svijetu, nego i u Hrvatskoj.
Naime, i u Hrvatskoj nakon rata i deindustrijalizacije dolazi do novih promišljanja i načina rada koji nas uvode u 2000. godine, kada dolazi do svojevrsnog procvata suvremenog hrvatskog dizajna namještaja.
- Proizvodi se kreću od suvremenih interpretacija tradicionalnog materijala, kao što je hrastovina, i tradicijskih elementa, preko ekološko osviještenih proizvoda do funkcionalnih i često inventivnih rješenja uvjetovanih i nemogućnošću primjene skupih tehnoloških novosti - kaže Vanja Brdar Mustapić, dodajući da nova dizajnerska imena okreću novo poglavlje i donose nove strategije, koje se odnose na samoinicirane radove, manje serije, suradnju s lokalnim pogonima, plasiranje proizvoda putem interneta i manjih trgovina.
Tvrtka koju pritom svakako moramo spomenuti je Prostoria, koja je danas prepoznata ne samo na našim područjima, nego i u svijetu. Prostoria je ne tako davne 2011. krenula u kreiranje vlastitog proizvodnog asortimana te uvela iznimno uspješan i visokokvalitetan model serijske proizvodnje temeljen na suradnji s domaćim, a kasnije i stranim dizajnerima. Prve garniture koje su izašle iz Prostorijinih proizvodnih hala u Svetom Križu Začretju nakon natječaja s HDD-om bile su “Revolve” (Numen/For Use feat. Ivana Borovnjak i Roberta Bratović) i “3angle” (Grupa).
Spomenuti dizajn kolektiv Numen/For Use osnovali su 1999. Sven Jonkea, Christoph Katzler i Nikola Radeljković. U nekoliko su navrata ponovno surađivali s Prostorijom pa je tako, između ostalog, nastala fotelja Polygon, a dizajnirali su i namještaj za Cappellini, ClassiCon, Desalto, Interlübke, Magis, MDF Italia, Moroso i Zanottu.
Iako je nezahvalno izdvojiti samo nekoliko imena i proizvoda koji su obilježili period od 2000. nadalje, spomenut ćemo policu Iz-Rez Nevena i Sanje Kovačić iz 2010. za Inkeu, danas Dizz koncept; stoliće Monk kolektiva Grupe (Filip Despot, Ivana Pavić i Tihana Taraba) iz 2014., također za Prostoriju... Mnogo je još tu novijih dizajnera, iznimno kvalitetnih proizvoda i tvrtki (Milla & Milli, NUNC...) čije projekte pratimo i prezentiramo u našim izdanjima.
- Dizajn je nužan čimbenik proizvodnog procesa, element kulturnog identiteta, potencijal ekonomskog razvoja i turistički proizvod te naposljetku značajan društveni faktor u podizanju kvalitete života pojedinca i zajednice - zaključuje Vanja Brdar Mustapić.
