Na obali rijeke Rivière des Mille Îles, u kanadskom gradu Saint-Eustache, nalazi se Maison Aubé, stara kuća izgrađena davne 1811. godine. Tijekom više od dva stoljeća promijenila su se vremena, način života i potrebe njezinih stanara, no kuća je ostala u vlasništvu iste obitelji. Upravo je ta povezanost s mjestom i obiteljskom poviješću bila polazište za opsežnu obnovu koja je ovom vrijednom zdanju donijela novi život.
Projekt arhitektonskog studija yh2 nedavno je nagrađen Nagradom izvrsnosti Udruženja arhitekata Quebeca za 2026. godinu, a riječ je o zahvatu koji nije obuhvatio samo obnovu postojeće građevine nego i pažljivo osmišljeno proširenje te potpuno novu organizaciju prostora.
Povijest ove kuće usko je povezana s velikim vrtom koji je okružuje. Nekada je cijelo područje bilo dio prostranih poljoprivrednih zemljišta, a tijekom desetljeća upravo je vrt postao pozornica obiteljske priče koja se širila kroz generacije. Najprije je uz staru kuću sagrađena rezidencija umjetnice Geneviève Jost, a kasnije je najstarija kći preuzela izvornu obiteljsku kuću. S vremenom su uslijedile različite dogradnje i preinake koje su odgovarale trenutačnim potrebama, ali bez jedinstvene arhitektonske vizije.
Vlasnici su zato odlučili vratiti kući dio njezina izvornog karaktera, ali i prilagoditi je suvremenom načinu života. Cilj nije bio stvoriti repliku prošlosti, nego uspostaviti ravnotežu između povijesne baštine i današnjih potreba.
Obnova je započela uklanjanjem starije dogradnje koja je tijekom godina bila pripojena izvornoj kući. Time je ponovno otkriven izvorni volumen građevine i njezina prepoznatljiva forma. Zamijenjeni su prozori, okviri i ukrasni elementi, no novi modeli pažljivo su oblikovani kako bi zadržali izgled povijesnih otvora. Uklonjeni su i krovni prozori, a obnovljen je izvorni krov od cedrovih šindra.
Jednaka pažnja posvećena je unutrašnjosti. Tijekom radova otkrivena je i restaurirana izvorna drvena konstrukcija koja danas predstavlja jedan od najdojmljivijih elemenata interijera. Dijelovi oštećeni protokom vremena obnovljeni su, dok su novi spojevi izvedeni tako da jasno razlikuju staro od novoga.
Posebno mjesto zauzima kamin koji je ponovno postao središnja točka dnevnog prostora. Kameni zidovi očišćeni su i restaurirani, a arhitekti su nastojali intervenirati što manje novim materijalima. Umjesto toga, naglasak je stavljen na dijalog između postojećih povijesnih elemenata i suvremenih arhitektonskih rješenja.
Jedna od najznačajnijih promjena dogodila se u središnjem dijelu kuće gdje je stvoren novi prostor dvostruke visine. Zahvaljujući tom zahvatu drvena konstrukcija postala je vidljiva iz više perspektiva, a kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak objedinjeni su u otvorenu cjelinu koja odgovara današnjem načinu stanovanja.
Iznad tog prostora smještena je dodatna etaža do koje vodi diskretno skriveno stubište. Ondje su organizirani radni prostori, knjižnica i igraonica, dok izložene drvene grede ostaju glavni vizualni motiv.
Povezivanje povijesne kuće s novim dijelom projekta riješeno je ostakljenim prolazom koji djeluje gotovo neprimjetno. Zahvaljujući refleksijama okolnog drveća i vrta, staklena veza često se vizualno gubi u krajoliku, dok iz unutrašnjosti funkcionira kao prijelazna zona između dvaju potpuno različitih arhitektonskih karaktera.
Nova dogradnja smještena je među postojećim stablima i projektirana tako da što manje narušava prirodni okoliš. Arhitekti su oblikovali volumen koji se prilagođava postojećoj vegetaciji pa se pojedini dijelovi šire ili sužavaju ovisno o položaju stabala. Takav pristup omogućio je očuvanje vrta koji je desetljećima bio važan dio identiteta ovog imanja.
Materijali dodatno naglašavaju povezanost s okolišem. Fasada je obložena cedrom obojenim u tamnu, gotovo ebanovinsku nijansu, dok su prozorski okviri također izvedeni u tamnim tonovima. Krov prekriven riječnim oblucima doprinosi dojmu da se građevina prirodno stapa s krajolikom.
Interijer dogradnje prati istu filozofiju. Velike staklene površine uokviruju poglede na vrt, rijeku i staru kuću, pretvarajući ih u svojevrsne žive slike. Izložene stropne grede i tamne drvene obloge stvaraju ritam koji vodi kroz prostor prema privatnim zonama.
Središnji hodnik prati prirodni nagib terena i povezuje spavaće sobe, kupaonicu, ured i prostor za vježbanje. Na samom kraju nalazi se glavna spavaća soba koja zahvaljujući izdvojenom položaju uživa najveću razinu privatnosti. Iako obiluje prozorima, zaklonjena je krošnjama stabala kroz koje se tijekom dana neprestano mijenjaju svjetlo i sjene.
Danas se na velikom obiteljskom imanju nalaze tri građevine različitih generacija, a svaka predstavlja jedno poglavlje iste priče. Umjesto da ostane zamrznuta u prošlosti, kuća iz 1811. godine postala je dio živog i aktivnog prostora koji okuplja četiri generacije iste obitelji, a to je možda i najveća vrijednost projekta.
Umjesto muzejske obnove koja bi kuću pretvorila u spomenik prošlim vremenima, arhitekti su stvorili mjesto koje poštuje povijest, ali istodobno ostaje potpuno prilagođeno suvremenom životu. Tako Maison Aubé danas nastavlja stvarati nove obiteljske priče više od dva stoljeća nakon svoje izgradnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....