Kada je dizajnerica Irena Šekez Sestrić prije nešto više od godinu dana pokrenula Školu krojenja by Mala Velika Moja, njezine polaznice i ona bile su nomadi. Naime, škola se sa svakim novim tečajem selila u drugi prostor, a Irenina je želja bila pronaći trajni prostor, atelje i showroom u jednom, koji bi objedinio sve njezine aktivnosti, od dizajniranja odjevnih komada, preko primanja klijenata i proba, do održavanja tečaja.
Prostor na Tomislavovu trgu u Zagrebu pronašla je, kaže, pukom slučajnošću.
- Bio je potpuno prazan kad sam ušla u njega, unajmila ga i počela uređivati. Sve sam uredila i osmislila sama. Pomogli su mi obitelj i prijatelji. Tata mi je montirao ogromno ogledalo, mama je kuhala i hranila nas sve dok smo krečili i montirali namještaj. Inače, zgrada u kojoj se atelje nalazi je zaštićeno nepokretno kulturno dobro grada Zagreba, sagrađena je 1903., 1904. godine. Investitor je bio poznati apotekar Viktor Eugen Feller koji se proslavio tonikom Elsa fluid, a projektanti arhitekti Lav Hönigsberg i Julije Deutsch - pojašnjava Irena, vlasnica brenda ekskluzivne odjeće Mala Velika Moja, koja ujedno vodi i protokol i odnose s javnošću Festivala "Miroslav Krleža".
Osim zanimljive povijesti cijele zgrade, teško je ostati ravnodušan na atelje smješten u suterenu, gdje prevladavala, dominira i apsolutno vlada - crna boja - kojoj kontrira bijeli namještaj.
- Ne mogu reći da nije bilo čuđenja kad sam odlučila prostor u suterenu s jednim prozorom kroz koji dopire dnevna svjetlost obojiti u crno, uključujući i kupaonicu, ali koliko god to nevjerojatno zvučalo, to je boja koja me smiruje, u kojoj se osjećam ugodno, fokusirano, koncentrirano i najbolja je podloga nekom mom estetskom rukopisu - kaže Irena.
Crno je čak i božićno drvce.
- To je moja skoro desetogodišnja želja koju si nikako nisam uspjela ispuniti jer je moja kći uvijek htjela da bor doma bude zeleni sa svim božićnim čudima u svim bojama i kategorički je tvrdila da nitko normalan neće donijeti poklone pod crni bor. Čim sam otvorila atelje, naručila sam putem interneta crni bor, samo moj, i konačno si ispunila davnu želju - kaže sa smiješkom.
Kad ga je sastavila i okitila crnim kuglicama, opisuje, nije se uopće vidio: crni bor s crnim kuglicama uz crni zid. Dodala je bijele golubice i crvendaće kao kontrapunkt.
- To je statement bor. Ne volim tradicionalnu božićnu estetiku koja vrlo često skrene u veliki kič koji je tom blagdanu doduše imanentan, ali ako je već nakinđureno, neka bude po mom... - kaže sa smiješkom.
Atelje od 40 kvadrata sastoji se od dvije prostorije i male kupaonice s tušem. U manjem prostoru je Irenina radionica s mašinama, tkaninama, štenderima za odjeću... Iza crne zavjese je mala kuhinja s hladnjakom i sudoperom, te spremište za bale tkanina. Većim prostorom dominira veliki krojački stol koji ujedno služi i kao radna površina za polaznice Škole šivanja. Sastoji se od dvije ploče od 1,5 m x 1,5 m, tako da se može i sklopiti.
- Krenula sam s krečenjem, a zatim je na red došla rasvjeta koja mi je najvažnija. Htjela sam da apsolutno svaki kut bude jednako osvijetljen i da moje učenice ne trebaju dodatne lampe na stolu za rad. Klasični lusteri mi nisu dolazili u obzir. Otišla sam u Bauhaus, kupila 25 metara kabela i 12 grla za žarulje. Sama sam na ljestvama najprije razvlačila špagu po plafonu, da napravim shemu gdje će koja žarulja visiti, gdje će se kabeli pričvršćivati za strop i na koji način će se međusobno preplitati. I nastala je ova žuto-crna svjetlosna instalacija, električar mi je dva dana spajao žice i grla i sve to po mojoj shemi montirao na strop - prepričava.
Većina namještaja je od drva, neke komade je davno pronašla na glomaznom otpadu, poput originalne Thonet stolice koju je prefarbala i pretapecirala, kao i Meblove "filmske stolice" na sklapanje. Slika crnog kvadrata na bijeloj podlozi je rođendanski poklon slikara Eugena Fellera, unuka Viktora Eugena Fellera koji je sagradio zgradu u kojoj je atelje.
- Okvir joj je iskrivljen tako da jednim uglom strši u prostor i to mi je divno, ne želim ju ispravljati, kao da se prostor i slika prožimaju, komuniciraju - kaže.
Kupaonica je imala funkcionalan tuš, bojler i sanitarni čvor, a Irena je pločice obojila crnom trokomponentnom bojom za keramiku, ugradila rasvjetna tijela i zrcalne ploče iznad umivaonika.
- Ne znam kako bih definirala stil uređenja prostora, kad sam krenula u adaptaciju naprosto sam uredila prostor po sebi, po svom estetskom nervu. Ne volim sterilne prostore koji izgledaju kao da u njima nitko nit‘ živi nit‘ radi. Ovo je moj intimni kreativni kaos, stanje moje svijesti pretočeno u prostor - ističe.
Zgrada ima i divan unutarnji vrt s fontanom iz vremena kad je sagrađena. Više nije u funkciji, služi kao žardinijera za zelenilo, a Irena kroz prozor ateljea pomoću malih ljestvi izlazi direktno u vrt. U proljeće i ljeto tu provodi najviše vremena.
Na samom izlasku doznajemo još jedan zgodan detalj: veliki bijeli ormar ispred samog ulaza u atelje zapravo je nekadašnji lift kojim se hrana iz nižih katova dopremala na više.
- Ni lift više nije u funkciji, služi mi kao ostava, ali svjedoči jednoj sasvim drukčijoj kulturi življenja iz vremena kad je nastao - kaže Irena.
