Nagrađivani indijski arhitekt Vinu Daniel jednom je prilikom rekao da su njegovi najbolji učitelji bili zidari, radnici i mještani Kerale u jugozapadnoj Indiji. Dok je ondje studirao, upoznao je svog heroja Laurieja Bakera, eminentnog britansko-indijskog arhitekta, pionira tamošnje održive i energetski učinkovite gradnje, koji je dijelio Gandhijev savjet: "Idealna kuća trebala bi biti napravljena od materijala koji se nalaze u krugu od pet milja (oko osam kilometara, op.a.)". Upravo je ta Gandhijeva izjava snažno oblikovala Danielovo gledište, a ispostavilo se da hiperlokalni materijali i inovativne tehnike stvaraju moćne, elegantne i održive građevine.
Naime, u rukama Danielova studija, Wallmakers, cigle od blata kovitlaju se u piruetama, krhotine prethodnih zidova postaju novi zidovi, a otpad poput guma, pivskih boca, pa čak i odbačenih plastičnih igračaka ponovno se iskorištava.
O stvaranju održive i isplative arhitekture Daniel je održao predavanje u sklopu Dana Orisa, međunarodnog arhitektonskog simpozija koji još danas traje u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Nekoliko dana prije simpozija odgovorio je na nekoliko naših pitanja, pri čemu nam je otkrio kako zapravo nikad nije želio biti arhitekt.
Rođen je u Dubaiju 1982. godine u tradicionalnoj indijskoj obitelji, a od njega se očekivalo da se bavi nečim uobičajenim, poput prava ili medicine. On je, pak, uvijek mislio da će postati glazbenik. U nastojanju da svoje strasti uskladi s očekivanjima obitelji, preselio se u Indiju, gdje je 2005. upisao Arhitektonsku školu na Tehničkom fakultetu u Trivandrumu, glavnom gradu indijske države Kerala.
- U arhitekturu sam krenuo misleći da će to biti kreativni prostor u kojem ću se moći izraziti. Međutim, shvatio sam da ideologije i filozofije kojima sam bio okružen tijekom studijskih dana na sveučilištu nisu bile usklađene s mojima - kaže.
No, upravo je slučajan susret s Bakerom preoblikovao njegov pogled na svijet.
- On je promijenio način na koji sam vidio arhitekturu i natjerao me da cijeli sustav pogledam iz druge perspektive, gdje je izgrađeno koegzistiralo s prirodom - dodaje Daniel, koji je nakon studija dvije godine proveo na Institutu Auroville Earth, smještenom sjeverno od Pondicherryja, radeći na projektu oporavka i izgradnje nakon tsunamija pod Programom Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP). Na Institutu je spoznao složenost svoje profesije i naučio graditi koristeći zemlju, cement i blokove blata.
Arhitektonsku inicijativu Wallmakers pokrenuo je 2007. godine s ciljem ponovnog oživljavanja tradicionalnih tehnika gradnje koje su s vremenom nestajale, kombinirajući ih pritom s modernim tehnologijama u arhitekturi.
- Indija je bila pod snažnim utjecajem zapadne arhitekture i danas arhitektura zemlje uglavnom odražava trendove modernog dizajna. Nažalost, to je dovelo do zanemarivanja tradicionalne male arhitekture zbog porasta industrijalizacije i upotrebe materijala poput betona. Građevinske prakse su počele davati prednost betonu, odražavajući mrežno planiranje grada nadahnuto načelima arhitekata kao što je Le Corbusier. Međutim, to se pokazalo kobnim jer niti smo bili u mogućnosti slijediti načela na odgovarajući način, niti smo bili u stanju zadržati postojeće zanate i tradicionalne tehnike koje rade u simbiozi s prirodom. S druge strane, sva naša ranija naselja uvijek su bila građena od prirodnih materijala. Ali tužna je činjenica da danas manje od 30 posto svjetske populacije živi u zgradama od zemlje, iako je to održiviji i trajniji materijal. Krivnja za to može se pripisati isključivo dolasku industrijalizacije i raširenoj potražnji za ‘betonskim‘ kućama. Stoga smo se u Wallmakersu posvetili korištenju blata i otpada kao glavnih komponenti, kako bismo napravili strukture koje su utilitarne i privlačne - pojašnjava Daniel.
Dodaje kako je Gandhijeva filozofija korištenja lokalnih materijala, do kojih se od lokacije može lako doći pješice, nekada bila uobičajena praksa. Istodobno upozorava kako se mora razmišljati o novim materijalima, poput otpada, jer bi mogao doći dan kad resursi koje uzimamo zdravo za gotovo više neće postojati.
- Danas je lako pronaći otpad gotovo posvuda, što ga čini logičnim izborom za prenamjenu. Blato je stoljećima temeljni građevinski materijal, a obeshrabrujuća je činjenica da se zbog njegove rijetkosti u modernoj građevinskoj industriji čini izuzetnim, što dovodi do povećanja troškova. Ovdje izbor postaje između gospodarstva i imperativa očuvanja našeg okoliša. Ekonomski izbori mogu se prilagoditi tijekom vremena, ali šteta nanesena našem ekosustavu ne može se poništiti. Za mene korištenje ovih materijala nije samo alternativa; to je najrazumniji i najočitiji izbor - kaže.
Takav pristup rezultira originalnim projektima, uglavnom rezidencijalnim, koji uključuju kamuflažne tehnike gradnje, korištenje odbačenih plastičnih boca... Zanimalo nas je odakle crpi inspiraciju za takva neočekivana rješenja.
- Puno radimo na dobivanju razumnog koncepta i materijala za projekt, ali ponekad se ideje jednostavno dogode. Primjerice, jednom sam kasno navečer razmišljao o materijalima za naš nadolazeći projekt. Dok sam hodao po svojoj sobi, slučajno sam stao na igračku koja je pripadala mom djetetu. To je potaknuo razmišljanja o odbačenim plastičnim igračkama u drugim kućanstvima. Jedna ideja vodila je drugoj, a sada takve odbačene igračke uključujemo u naš nadolazeći projekt - opisuje.
Ponekad ga na reakciju potakne mjesto i sam njegov kontekst. Tako je projekt kuće Chuzhi potpuno inspiriran nekonvencionalnim mjestom i njegovom topografijom. Chuzhi, odnosno "vrtlog", kako sugerira značenje na malajalamskom, čine kovitlaci djelomično izrađeni od 4000 plastičnih boca napunjenih betonom, zaliveni tehnikom sličnom nabijenoj zemlji. Pritom su plastične boce pronađene u krugu od dva kilometra od same lokacije.
Za svoj rad primio je brojna međunarodna priznanja. Wallmakers je indijska praksa koja se našla na popisu 20 Young Practices of 2020 portala ArchDaily, osvojila je tri izdanja nagrade Design that Educates koju provodi Laka Foundation, nominirana je za Brick Award i Nagradu Dorfman Kraljevske akademije 2022. godine...
- Duboko cijenim priznanja koje je naš rad stekao, ali ono što me istinski uzbuđuje je utjecaj koji stvara - ističe.
A što želi poručiti svijetu, možda i mladim generacijama nadolazećih arhitekata, takvim pristupom?
- Nije lako napraviti nepoznat izbor; izazov je nikad ne odustati - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....