Neke kuće čuvaju mnogo više od namještaja i zidova. Čuvaju glasove, navike, male obiteljske rituale, smijeh, tajne i uspomene ljudi koji su kroz njih prošli. Jedna takva kuća nalazi se u samom središtu Senja, na Trgu Cilnica 4, gdje se iza neobično oslikanog pročelja krije jedna neočekivana, ali vrlo zanimljiva priča.
U kući u vlasništvu obitelji Zudenigo danas se nalazi Muzej obiteljskih priča. Nije to muzej u kojem se u tišini prolazi pokraj staklenih vitrina i čitaju povijesne činjenice ispisane na pločicama. U ovom privatnom, interaktivnom muzeju prošlost se ne promatra - u nju se ulazi. Ona se istražuje, dodiruje i nadograđuje. Ovdje stari predmeti - od šalice čaja pokraj stolca bez sjedala i kolijevke do obiteljskih fotografija, crteža, alata i broda zazidanog u prizemlju kuće - ponovno dobivaju značenje, a prostor postaje spoj obiteljskog albuma, umjetničke instalacije i interaktivne slikovnice.
- Kuća je u našoj obitelji više od 100 godina. U tom vremenu, a i prije, vidjela je mnogo različitih ljudi i još više različitih stvari. Ovaj muzej je naš način odavanja počasti toj prošlosti i onima koji su došli prije nas, koje priznajemo onakvima kakvi su bili, i sve ono što su nam predali, jednako i ono lijepo i ono ružno, i konstruktivno i destruktivno - kaže Dora Zudenigo Milas, koja je osmislila koncept i postav muzeja.
Ideja za Muzej obiteljskih priča rodila se iz vrlo osobne potrebe; Dora je željela pronaći način kako toj kući dati novu svrhu. Naime, kuća je godinama stajala gotovo prazna, osim prostora u kojem već 15 godina djeluje Galerija Sen. Kroz nju se danas ulazi u Muzej smješten u prizemlju i na prvom katu kuće, dok drugi kat za sada još nije dio postava.
- Oduvijek sam bila zainteresirana za interaktivne sadržaje i ideju stvaranja kroz interakciju s drugima, tako da ja postavim okvir koji onda poziva ljude da ostave svoj trag - pojašnjava Dora, dodajući kako je velik utjecaj imala i videoigra "What Remains of Edith Finch", djelo malog indie studija Giant Sparrow, čija se radnja vrti oko neobične kuće i obitelji koja u njoj živi. Dori je upravo način na koji ta igra kroz interaktivnost govori o životu, smrti i generacijskim traumama pomogao oblikovati ideju da u kući vlastitog djeda ispriča obiteljsku priču na svoj način.
A ta je priča počela mnogo prije nastanka muzeja. Pretpostavlja se da je kuća stara oko 250 godina. Kupio ju je 1906. Dorin pradjed Karlo Zudenigo, koji je u Senj stigao s Raba. U kući je tada otvorio trgovinu živežnim namirnicama, a jedan od autentičnih predmeta iz tog razdoblja i danas je dio postava - stara vaga iz trgovine.
Nakon njega, kuću je naslijedio njegov sin Vlatko Zudenigo, Dorin djed, osebujna senjska figura koju mnogi pamte kao poduzetnika, pjesnika, humorista i čuvara senjske čakavštine. On je ujedno bio i posljednji stanar kuće na Cilnici broj 4. U to vrijeme imao je teretno i autobusno poduzeće Sphinx te benzinsku postaju u Senju, a među najneobičnijim eksponatima njegov je brod koji je, nakon samo jedne sezone plovidbe, zazidan u prizemlju kuće, gdje je ostao čak 73 godine.
Ipak, posebnost ove kuće nije samo u predmetima, nego u načinu na koji su oni predstavljeni. Za potrebe muzeja nisu rađeni veliki građevinski zahvati - nije mijenjana prostorna organizacija niti su izbrisani slojevi njezine povijesti. No, muzej nije rekonstrukcija jednog povijesnog razdoblja, nego umjetničko-muzejska postava temeljena na istinitim događajima. Korištenjem stvarnih predmeta i izvorne namjene prostorija stvorena je atmosfera doma, odnosa i sjećanja.
Posjetitelje kroz kuću vodi djevojčica koja je ondje odrasla, a njezina priča, ispričana kroz elemente magičnog realizma, govori o ljubavi, gubitku, krivnji, obiteljskim odnosima i svemu onome što prošlost ostavlja iza sebe. Kroz njezinu perspektivu obične stvari dobivaju novo značenje, a granica između stvarnosti i mašte postaje nejasna. Vrijeme nije linearno - prošlost i budućnost miješaju se sa sadašnjim trenutkom, a prostor istodobno djeluje kao napuštena kuća i mjesto u kojem život još uvijek traje.
Iako je inspirirana stvarnim obiteljskim iskustvima, priča namjerno ne otkriva sve detalje. Nema godina, imena ni klasične kronologije jer cilj nije samo ispričati priču jedne obitelji, nego stvoriti prostor u kojem će se svatko prisjetiti svojih uspomena.
- To je priča života jedne obitelji, ali ne samo moje obitelji. Onaj koji gleda može tu pronaći i sebe. To su obrisi ljudi i događaja i vremena, ali ništa dovoljno konkretno, upravo zato da se posjetitelj ne bi osjetio samo kao gost, već možda kao i onaj o kojemu priča govori - tumači Dora.
Kako će posjetitelji doživjeti Muzej, ovisi isključivo o njima. Sva vrata prostorija na katu su zatvorena i na posjetitelju je koja će prva pokušati otvoriti i kojim redoslijedom će istraživati Muzej. Posjetitelji mogu Muzej doživjeti samo kao vizualno iskustvo ili sudjelovati u nekima od sedam interaktivnih točaka.
Primjerice, u prizemlju postoji zid s fotografijama Dorine obitelji. Prva interaktivna točka jest nacrtati sebe i dodati svoj portret na taj isti zid te postati dio obitelji. Na kraju ljeta, budući da je Muzej otvoren samo tijekom srpnja i kolovoza, svi se portreti stavljaju u veliki Obiteljski album koji novi posjetitelji mogu pogledati, a zid se oslobađa za nove goste.
Posebnu atmosferu prizemlju daju kameni svodovi, ali oni kriju i jednu malu tajnu. Nitko u obitelji ne zna kamo vode jer to, kako kaže Dora, traži dodatna iskapanja. Njihovo istraživanje tek je u planu, pa možda upravo ispod kuće čeka još jedno neotkriveno poglavlje njezine priče.
Nadalje, u jednoj od soba posjetitelji mogu ostaviti savjet jednom članu obitelji.
- Svaki put kada uđem u Muzej nakon što posjetitelji odu, ja nalazim nove savjete, napisane i nacrtane na papiru, koje posjetitelji mogu staviti bilo gdje u Muzeju. Njih zatim učvrstim na mjestu gdje ih je gost ostavio i tako na još jedan način njihovo sudjelovanje postaje dio trajne postave, a ja postajem posjetitelj u svom Muzeju - prepričava Dora.
Uz to, posjetitelji mogu crtati kredom po zmaju, pisati poruke i još mnogo toga. Sve to trajno mijenja izgled i atmosferu Muzeja.
- Htjela sam stvoriti prostor u kojem nisam jedini autor i koji se neprestano mijenja, ovisno o svojim posjetiteljima - objašnjava.
Reakcije posjetitelja potvrđuju da je Dora uspjela u onome što je zamislila. Netko iz muzeja izađe nasmijan, nekoga dirne do suza, a nekoga vrati u vlastito djetinjstvo. Posebno joj je, priznaje, ostao u sjećanju komentar gošće iz Japana koja je Muzej usporedila s pričama iz animiranih filmova Studija Ghibli; upravo onih koji su Dori bili jedno od najvećih nadahnuća dok je stvarala ovaj neobični prostor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....