Od Zagreba preko Seoula pa sve do Los Angelesa - Muzej prekinutih veza već gotovo dva desetljeća putuje svijetom, prikupljajući fragmente bivših ljubavi i pretvarajući ih u jedinstvenu emotivnu mapu čovječanstva. Iza ove originalne ideje stoje Olinka Vištica i Dražen Grubišić, koji su, nakon brojnih međunarodnih gostovanja i nagrada, nedavno otvorili novu stalnu postavu u gradu Chiang Maiju. Tim povodom razgovarali smo s Draženom Grubišićem o tome kako se emocije prevode na različite jezike i kontinente - i zašto mu je upravo Chiang Mai osvojio srce.
Kad su otvorili muzej u Zagrebu 2010. godine, razmišljali su što bi još mogli napraviti s ovim projektom, i jedna od ideja bila je otvoriti podružnice po svijetu koje bi izlagale dijelom univerzalne, a dijelom lokalne priče. Nakon mnogo putovanja i promišljanja, odluka za azijsku podružnicu pala je na Chiang Mai.
- Zahvaljujući prijatelju i njegovoj supruzi, Tajlanđanki Saralee, imao sam priliku proputovati Tajland i vidjeti različita mjesta. Chiang Mai me oduševio jer ima odličnu klimu, razvijenu kulturnu scenu, vrlo je ‘laid back‘, opušten i usporen. Ima i brdo iznad i rijeku ispod, a i veličinom je sličan Zagrebu. Kava se i tamo pažljivo priprema i pije satima. Grad je dobro popunjen stranim turistima - govori nam Dražen i dodaje kako je, s obzirom na univerzalnu narav muzejske priče, muzej jednako dobro prihvaćen u svim kutovima svijeta, pa tako i na Tajlandu. - Posjećuju nas i studenti, a ostvarili smo i brojne suradnje s kulturnim festivalima i obrazovno-kulturnim institucijama. Tajlanđani su izuzetno pristojni i otvoreni za suradnju.
Pogledajte videoi!
Muzej prekinutih veza u Chiang Maiju smješten je u kultnoj građevini u kolonijalnom stilu, staroj više od 100 godina, koja predstavlja važan kulturni landmark grada.
- Imali smo sreću što smo pronašli ovu sjajnu građevinu - kaže Dražen. - U jednu ruku, to nas je odmah podsjetilo na zagrebački muzej i shvatili smo to kao znak. No, svjesni smo da je riječ o drugoj kulturi i publici, pa nismo željeli nametati naš vizualni kod, već smo se trudili prilagoditi lokalnom kontekstu.
Neke osnove, poput ulaznog prostora, informacija o muzeju i suvenirnice bile su unaprijed određene jer znaju iz iskustva što funkcionira i kako se posjetitelji snalaze. Budući da muzej obrađuje različite teme, prostor je podijeljen u sedam cjelina koje su vizualno odvojene, a opet međusobno povezane.
- Postojeće zidove pretvorili smo u paravane, tako da se prostor doživljava kao cjelina, ali omogućuje i privatnost kod onih priča koje to zahtijevaju - objašnjava.
Najveća briga bila je tko će voditi muzej, tko će projektirati i izvoditi građevinske radove.
- Znam svašta raditi, ali voditi građevinske radove na drugom kraju svijeta nije dolazilo u obzir. Imali smo sreću što smo u tajlandskom restoranu u Zagrebu upoznali Asrina i njegovu suprugu Petru. Nakon kratkog razgovora, na moje pitanje čime se bave, odgovor je bio: ‘Mi smo arhitekti, imamo STA studio i radimo projekte u Hrvatskoj i na Tajlandu, a posebno se bavimo izložbama i muzejima‘. Odmah smo se dogovorili za suradnju i dalje je sve teklo kao po špagi. Na Tajlandu nema problema s radnom snagom ni etikom - radi se i do kasno u noć ako je potrebno, bez nervoze, bez povišenih tonova. Greške se brzo rješavaju, a kad majstori kažu da će nešto doći napraviti u devet ujutro - doista i dođu.
Za dizajn smo angažirali Graphic Design Unit studio, s Tarom na čelu, koji me podsjetio na to koliko je divno surađivati s nekim tko se posveti razvoju projekta. Dobili smo izvrsnu signalizaciju koja je zadržala naš osnovni vizual, ali ga je prilagodila lokalnom kontekstu. Bilo je simpatično kad nam je objasnio da naše standardne boje jednostavno neće biti dovoljno uočljive u okruženju koje je puno šarenije. Toliko nam se svidjelo što je napravio da smo novi zagrebački postav radili prema njegovim smjernicama - govori Dražen.
Budući da je zgrada pod zaštitom, nisu smjeli intervenirati u vanjski izgled, osim što su dodali diskretnu vanjsku rasvjetu koja muzej dodatno naglašava noću.
- Nadam se da će Petri i Asrinu ova suradnja ostati u lijepom sjećanju jer smo se trudili biti idealan klijent koji ne smeta i arhitektima omogućuje da rade svoj posao - dodaje. - Inače, kad gostujemo s izložbama, trudimo se uključiti lokalnu zajednicu i predstaviti dio lokalne kulture u postavu. U Tajlandu smo posebno inzistirali da se zadrže izvorni materijali - keramika, drveni podovi, stepeništa, stupovi i stropovi - i s minimalnim intervencijama postignuta je suvremenost prostora.
Postav nije zamišljen kao tajlandski, već šire azijski.
- Oko 50 posto priča dolazi iz Japana, Kine, Koreje, Singapura, Filipina, Tajlanda i Tajvana, dok je ostatak iz drugih dijelova svijeta. Kao i uvijek, priče su tematski, a ne geografski grupirane. Što se tiče razlika, one nisu toliko očite na prvi pogled, ali čitajući više priča, zamjećuje se jedna bitna stvar - u dalekoistočnim pričama češće prevladava zahvalnost, dok su zapadne priče češće prožete ogorčenošću. Često završavaju riječima: ‘Iako nije sretno završilo, uvijek ću biti zahvalna/an što smo proveli to vrijeme zajedno‘. To je, po meni, najveća kulturološka razlika. Također, vrlo je jasno naglašeno da seksualna pomagala ne mogu biti izložena i to je jedina razlika u odnosu na druge postave - pojašnjava Dražen.
Emocionalne reakcije i ovdje su vrlo izražene.
- Zbog posebnosti teme, emocije su jake, a u suradnji s arhitektima dodatno smo ih naglasili načinom na koji su izloženi neki predmeti - poput sjekire i vjenčanice. Sjekiru posjetitelj prvo nazire kroz uski prorez u zidu, zatvoren staklom, a zatim ulazi u suženi prostor koji izaziva blagu tjeskobu dok se približava predmetu. Crvena vjenčanica stoji sama u kutu, djelomično otkrivena, djelomično skrivena, što izaziva znatiželju - dodaje.
Iako je muzej obišao svijet, njihov pristup ostaje skroman.
- Ne nudimo muzej nikome, javljamo se samo onima koji pokažu interes. U pripremi su gostovanja u Italiji, Njemačkoj, Švedskoj, Meksiku… Sad ćemo malo uživati u ovome u Tajlandu, a onda - tko zna.
No, to nije sve. Ova priča otvorila je i nova vrata.
- U posljednje vrijeme surađujemo sa znanstvenicima - do sada je napisano preko 200 znanstvenih radova koji uključuju naš muzej. Volio bih krenuti u tom smjeru jer mislim da je ova tema podzastupljena u znanosti. Tehnologija koja omogućuje da u realnom vremenu pratimo što se događa u mozgu u vezi s emocijama je još nova, dakle ima puno prostora za istraživanje.
A za ljeto pripremaju još jedan projekt, ali za sada ga ne želi otkriti.
- Cijelo ovo putovanje do sada je bilo jako zanimljivo i ispunjavajuće, i bio bih sretan da se tako i nastavi. Muzej je pokazao da vodi vlastiti život i nikad ne znaš što će biti sljedeće - pa neka tako i ostane.
Danas, nakon svih tih predmeta, priča i gradova, i ljubavni prekid može imati svoju sjajnu priču.
- Još uvijek vrijedi ona: ‘What doesn’t kill you, makes you stronger‘ - zadovoljno zaključuje.
Muzej prekinutih veza ne prestaje nas podsjećati da su i kraj i početak često samo različite strane iste priče. U svijetu gdje je teško pronaći univerzalne emocije, upravo su one povezane s ljubavlju, gubitkom i zahvalnošću ono što nas zbližava. Iako muzej izlaže kraj ljubavi, on istovremeno pokazuje da svaka priča - ako je ispričana iskreno - može imati sretan nastavak. Bilo u Zagrebu, Chiang Maiju ili nekom novom kutku svijeta.
PROČITAJTE JOŠ: Dva desetljeća prikupljao je narodne priče pa u centru Zagreba otvorio muzej
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....