Anica Furjan Novak u ovoj je kući provela djetinjstvo, a onda se s roditeljima preselila u Varaždin. Nostalgija za rodnim krajem stalno ju je pratila, dok nije slučajno saznala da se “njezina” kuća prodaje i kupila ju je
Kad smo se spojili s junakinjom (vidjet ćete, riječ je doista o junakinji) naše priče, gospođom Anicom Furjan Novak, pretpostavljali smo da će priča o njezinoj vikendici u mjestu Ježovec biti zanimljiva, no priča koja slijedi i više je od toga. Naime, njezina vikendica je zapravo kuća u kojoj se rodila i provela dio djetinjstva, što i ne bi bilo tako neobično da nema jednog detalja.
- Kao dijete sam ovdje živjela, a onda sam se na svoju veliku žalost s roditeljima odselila u Varaždin i našu kućicu je prodao djed. Nostalgija za domom pratila me u velikom gradu. Odrasla sam i prilagodila se, ali u jednom dijelu sebe uvijek sam čuvala sjećanja na svoje rano djetinjstvo u Ježovcu. Punih 45 godina nisam bila ovdje - priča nam Anica i dodaje da se prije nekoliko godina počela sastajati s ljudima iz ovog kraja radi druženja i očuvanja baštine u sklopu udruge Zavičajni klub Vrbno. To je prva udruga koja okuplja zavičajce iz cijelog svijeta u Hrvatskoj.
- Preko te naše udruge doznala sam da je kuća moga djetinjstva na prodaju. I kupila sam je! - smije se i dodaje da je u početku stanje bilo daleko od sadašnjeg.
- Kuća je bila u iznimno derutnom stanju i tražila je vrijeme, odricanje i sredstva. Zbog svega toga moji ukućani mi i nisu baš bili podrška, taj proces prolazila sam sama. Ali motivaciju, volju i cilj mi nitko nije mogao slomiti. Najteže mi je bilo u počecima jer sam putovala 65 km u jednom smjeru jako često dok sam imala majstore. Ponekad bih prošla 130 km u danu, da bi mi majstor nonšalantno rekao da će doći sljedeći dan. U početku nisam imala gdje na zahod, posla je bilo i preko glave, bilo je i suza, ali nikad nisam pomislila na odustajanje - prisjeća se gospođa Anica koja je sve manje zahtjevne radove, kao bojenje stolarije pa i kućice, odradila sama.
Sama kuća je u potpunosti autohtona, drvo od kojega je originalno građena je pjeskareno i zaštićeno, a konstrukcija krova je obnovljena, no zadržan je stari crijep. Sastoji se od ljupke kuhinje, dnevne i spavaće sobe, a vlasnica je dogradila kupaonicu i terasu. Čim se stupi u unutrašnjost, osjećate se kao da vas je netko ubacio u vremenski stroj i poslao u neko drugo vrijeme. Stropovi su niski kako je to tipično za ona vremena kad se gradilo u skladu s najosnovnijim potrebama, sa starinskog radija čuje se glazba, a more detalja samo se niže: izblijedjele obiteljske fotografije, stolnjaci i zavjese koje je ručno izradila vlasnica od ručnika koje je kupila na sajmu, kredenc prepun naslijeđenog posuđa, poljsko cvijeće u starinskim vazama...
- Sjećate se ovakvih šlifera - pita nas Anica dok nam pokazuje spavaću sobu sa starim ormarom i u nježnozeleno prebojenim starim krevetom. I sjećamo se, i fotografkinja i ja tih posteljina s četvrtastom “rupom” u sredini kroz koju se uvlačio pokrivač i jastučnica s čipkanim detaljima.
- U kupaonici sam htjela tuš gdje bi mlaz curio kao iz stare bačve, ali nije sve lako izvedivo, negdje se treba napraviti i kompromis - kaže dok nas vodi na terasu s pogledom na Ivanščicu. Kuća ima i lijepi kameni podrum, a vlasnica se prisjeća kako su namirnice ovdje bile svježe sva godišnja doba. Dok pričamo s njom na terasi uz domaće štrukle i eko vino od izabele iz starinskih kupica, pitamo je je li vrijedilo.
- Bez sumnje. Postigla sam ono najvažnije, osjećaj mira i spokoja kad dođem. Pogotovo zimi, kad ostanem nekoliko dana i ložim vatru. Budući da je sve drveno, brzo se ugrije. Dok vatrica pucketa, ja čitam, pišem i odmaram dušu - kaže, a na naš nagovor pročitala nam je i dio svoje poezije na čistom bednjanskom dijalektu.
- Iako sam ovdje živjela kratko, znam taj dijalekt i na to sam posebno ponosna. Neki ga nepravedno ismijavaju, ali meni je bednjanski u srcu - kaže.
Anica ovdje ima i komad šume, gdje bere ljekovito bilje od kojeg radi kreme za lice, čajeve i tinkture za svoj gušt i svoju obitelj. - Također berem vrganje, vježbam jogu u prirodi, meditiram... A dođe mi i društvo ili obitelj pa roštiljamo na terasi - smije se.
- Puno sam uložila truda, ali mi nije žao niti jedne potrošene sekunde. Kućica je smještena u sredini sela. S jedne i druge strane je seoska idila. Kokoši, patke, psi, miris sela... Najviše se osjećam sretnom noću kad ne mogu spavati, onda sjednem u ljuljačku, slušam tišinu i osjećam prisutnost djeda i bake koji su živjeli ovdje. Znam da su sa mnom i da se jako raduju mom dolasku, mojem prisustvu i tome što sam produljila život ognjištu... - sjetno nam priča, a mi pitamo kome će ova kućica ostati u naslijeđe.
- Pa trebala bi reći mojim divnim kćerkama, ali mislim da bum je ostavila zetu, ha ha ha. Znate, on je Englez i on vam nemre k sebi dojti od ljepote kad dojde sim - kroz smijeh je zaključila Anica Furjan Novak.
