Ebby Gutbrod živio je u industrijskim halama, pokrenuo uspješnu agenciju za evente u Stuttgartu, proputovao cijelu Europu... a sada uživa u zadarskom arhipelagu veći dio godine.
San mi je bio imati kuću na moru - kaže Ebby Gutbrod, Nijemac s privremenom adresom na otoku Ižu, gdje je preuredio staru kamenu kuću u kojoj provodi većinu godine. Komunikativan, duhovit i opušten, ali istodobno oprezan zbog cijele situacije s pandemijom koronavirusa, ugostio nas je krajem ljeta te ispričao svoju zanimljivu priču koja ga je dovela do trenutka u kojem je shvatio da je, nakon što je proputovao gotovo cijelu Europu, spreman za mirnije životno razdoblje, u staroj kamenoj kući smještenoj na malo izoliranijoj lokaciji na brežuljku, bez susjeda u okruženju i s pogledom na more. Sve to pronašao je upravo na Ižu.
Kao vlasnik velike agencije za evente poznato je ime u Stuttgartu, gdje je živio u industrijskim halama, između ostalog i u Wagenhallenu. Tadašnje prazne industrijske hale u gradskom vlasništvu počeo je koristiti prije 20 godina s grupom umjetnika i kreativaca, kreirajući ubranu, suvremenu platformu za kulturne događaje, što je za tadašnji konzervativni Stuttgart bilo šokirajuće. Međutim, danas preuređena zgrada s očuvanim zidovima iz 18. stoljeća, izgrađena prvotno kao željezničko skladište, poznato je stuttgartsko područje umjetnosti i kulture u kojem se održavaju razni eventi i radionice. Danas se ondje nalaze i njegovi uredi.
- Dok sam živio u Wagenhallenu, prijavio sam se na listu za robinzonski smještaj, koji karakterizira boravak na zaboravljenim mjestima i otočićima bez turista i gužvi, u objektu bez osnovnih suvremenih civilizacijskih potreba kao što su električna energija i voda - prepričava. Već je, kaže, i zaboravio da se prijavio, kad je negdje 2010. stigao poziv s jadranskog otočića Lavdara, koji se nalazi u blizini Dugog otoka. Na otoku je boravio oko dva tjedna, što mu je dalo potrebnu sigurnost u donošenje odluke o kupnji kuće na Jadranu. Tada je i prvi put s malim ribarskim čamcem posjetio otok Iž, odnosno konobu Baroni, s čijim se vlasnicima kasnije i kumski povezao.
- Nakon četiri godine traženja upoznao sam tadašnje vlasnike kuće, dogovorio kupnju i počeo planirati projekt - kaže Ebby, inače veliki ljubitelj arhitekture koji je jednom prilikom bio u žiriju njemačke arhitektonske nagrade Hugo-Häring te vidio mnogo impozantnih projekata velikih arhitektonskih imena. Iako je u početku imao svakakve ideje za kuću, kako ne bi došlo do vizualnog narušavanja okoline odlučio je držati se postojećih gabarita kuće i stila gradnje, ali uz kompletno preuređenje. Radove je vodila lokalna građevinska tvrtka Mini gradnja Golem, a Ebby ističe i veliku pomoć i nadzor inženjera Silvija Panovića.
Sama kuća ima 120 kvadrata, što je za 50 kvadrata manje u odnosu na staru kuću, budući da je gornji kat zamišljen kao galerijski otvoreni prostor sa šarmantnim krovnim drvenim gredama visine gotovo devet metara, što ga podsjeća na industrijske hale u kojima je živio. Drvo za vrata, prozore i krovnu konstrukciju stiglo je iz Austrije, a uz vrhunsku izolaciju debljine 60 centimetara, krov je namijenjen za alpske vremenske (ne)prilike, tako da može izdržati težinu snijega debelog dva metra. Uz debele kamene zidove, kaže, nije ni potreban klimatizacijski uređaj, a ponekad stječe dojam zaštićenosti kao da se nalazi u dvorcu.
Interijer je minimalistički uređen, s tek nekoliko komada namještaja koji čine spoj starog i novog. Neki komadi svojim stilom podsjećaju na 60-te godine, kao što je kauč talijanskog brenda Arflex, ili je riječ o starim komadima koje je donio iz Stuttgarta, kao što su blagovaonski drveni stol star više od 100 godina, peć za grijanje koju je nekada upotrebljavao i većina rasvjetnih tijela. Moderna kuhinja, pak, rađena je po mjeri u zadarskoj tvrtki Arm interijeri, a osmišljena je s kuhinjskim otokom, koji je u ovom slučaju opremljen BORA termikom sa integriranim odsisom pare i zraka, budući da Ebby voli kuhati...
Metalne crne stepenice usklađene su s bojom ograde na galeriji, s koje se pruža pogled na dnevni boravak i slike jednog stuttgartskog umjetnika. Otvoreni galerijski dio s bračnim krevetom kupljenim u Münchenu zanimljiv je posebno po kupaonici u nastavku, na povišenom podestu koji je tek na jednom dijelu, kod tuša, ograđen transparentnom staklenom pregradom. Ističu se i drveni elementi od starih hrastovih stepenica, izrađeni u Stuttgartu te prevezeni na Iž. Tek je toalet odvojen kliznim vratima.
Puno je komada i detalja iz Stuttgarta, primjećujemo, a Ebby kaže da je prvotno planirao koristiti lokalne resurse, majstore i proizvode, no jednostavno nije išlo. Tako je od mnogih ideja morao odustati zbog jezične barijere ili zbog neznanja lokalnih majstora ili zbog rijetkih dolazaka na otok. Primjerice, na podu je htio beton, no zadovoljio se s keramikom, jedan stari lokalni stolar izradio mu je kuhinju koja ga je podsjetila na starinsku kuhinju kakvu je imala njegova majka, dok je predlagao da se materijali sa stare kuće, kao što su nekadašnja vrata i prozori, iskoriste za gradnju vanjske konobe. Ali ni to se nije dogodilo. Ipak, s lokalnim je stanovništvom uspostavio odličan odnos.
- Primijetili su da imam malo drugačiji pristup gradnji i opremanju kuće, da želim koristiti reciklirani materijal, uzimati stare stvari koje bih ponovno upotrijebio... Htio sam kuću od prirodnih materijala, koja diše... Htio sam im pokazati da ne treba doći do betonacije da bi se nešto lijepo napravilo - kaže i dodaje da su u početku vjerojatno mislili da je pomalo budalica, no na kraju su ga prihvatili, pa su mu tako provjetravali kuću dok je bolestan proveo neko vrijeme u bolnici u Njemačkoj, a i kuhinja je montirana dok njega nije bilo na Ižu. S obzirom na cijelu situaciju s pandemijom koronavirusa, zbog koje je ove godine produžio svoj boravak na otoku, obavljajući poslovne obveze online, često se dogodi da bude pozvan na otvorenje lokalne konobe, kao jedini Nijemac u društvu.
- To je razlog zašto volim Iž. Mirno je, nema divljanja, nema potrebe za policijskim intervencijama, svi su prijateljski raspoloženi. Moja je kuća otključana, bicikli su u dvorištu... - kaže.
Za kraj nas vodi okućnicom površine 1300 kvadrata, pokazuje posađene smokve, kivi, masline, magnoliju, mimoze, breskve, naranče... Kaže da sadi krumpir i rajčicu, a ponosan je i na vanjsku konobu, s čijeg krova gleda more, razmišljajući o životu lokalnog stanovništva.
- U Njemačkoj imam prijateljicu koja snima dokumentarne filmove. Predložio sam joj da snimi dokumentarac o lokalnom stanovništvu otoka Iž. Ta atmosfera se mora doživjeti, volim njihove priče... To mi je sljedeći zadatak, uz učenje hrvatskog jezika - smije se Ebby, koji je cijelo vrijeme tijekom našeg razgovora, usred rečenica, simpatično ubacivao i pokoju naučenu riječ.
