Kada smo prije više od dvije godine objavili Kuću Kamenu u Novigradu iza čijeg uređenja stoji zadarski umjetnik i dizajner Boris Kajmak, odmah nam je bilo jasno da je riječ o vizionaru pred kojim stoji još puno odličnih interijerskih realizacija i ostvarenja. I nismo se prevarili.
Ovaj 37-godišnjak s trenutačnom adresom u Rimu ovaj je put otišao i korak dalje te na istoj lokaciji u pitoresknom Novigradu kod Zadra restaurirao staru kuću obitelji Karavida, točnije Nikice Karavide, lokalnog fotografa koji je svoje djelovanje između dva svjetska rata obilježio brojnim portretima suvremenika.
Kuća Fotografa je po konceptu jako slična prvom projektu Borisa Kajmaka. Riječ je o staroj kamenoj kući, skrivenoj i zatvorenoj u svom malom dvoru, koja je nevjerojatno intimna i tiha. Kuću je Boris zbog novih obiteljskih obveza i preseljenja u Rim realizirao u šest mjeseci, što je izuzetno malo vremena s obzirom na to da je riječ o Novigradu koji se cijeli nalazi pod konzervatorskom zaštitom.
- Ono što volim kod obnove starih kuća je arheološki posao koji moram obaviti na početku, poput pronalaženja i razotkrivanja različitih originalnih detalja gradnje. Na kući fotografa smo pronašli ostatke luminara - krovni prozor tradicionalnog tipa, originalnu gredu sljemenjaka koju su iskoristi kasnije u kući ili skidanje eternita s krova - prisjeća se Boris.
- Iako se ne bavim arheologijom i konzervacijom, nastojim uvrstiti elemente obje discipline kako bih dobio što bolji i primjereniji spoj tradicionalnog i suvremenog u oblikovanju prostora. Primjereni posebno naglašavam jer je Novigrad ipak pod zaštitom i konzervacijom Ministarstva kulture. Bitna stavka u realizaciji ovog projekta je da nisam imao osobnu prošlost vezanu za ovu nekretninu. To je uvelike olakšalo donošenje pragmatičnih odluka - nastavlja.
- Dvije stvari bih posebno istaknuo vezano za Kuću Fotografa. Prva je fotograf. Priča o Nikici Karavidi kome je ova kuća pripadala zaslužuje puno više prostora od samog imena kuće i njegovih fotografija u njoj, ali i to je početak, ili barem ono malo koliko ja trenutačno mogu pružiti. Cijela kuća je ispunjena fotografijama koje je snimio upravo on, u razdoblju između dva svjetska rata. Ti ratovi su došli kao nekakve zagrade na njegovu fotografsku karijeru. Fotografirao je samo ljude. Sve ljude. Čak i na nekakvim vedutama, uvijek je prisutna barem jedna osoba, uklopljena u okolinu. Nevjerojatan humanist - ponosno nam priča Boris.
- A druga je intimnost koju sam već spomenuo. Odmah mi je bilo jasno da će kuća biti samo za dvoje ljudi, za jedan par. S tom mišlju sam se vodio prilikom donošenja arhitektonskih odluka, ali i prilikom dizajniranja interijera i namještaja. Tako, na primjer, stara francuska kada u spavaćoj sobi zapravo ne dopušta unošenje pomoćnog ležaja na kojem bi netko mogao prespavati - s osmijehom nastavlja Boris.
- U svakom slučaju, želja mi je nastaviti s tradicionalnim izričajem do daljnjega. Novigrad i dalje smatram jako atraktivnim i još uvijek vjerujem da postoji mogućnost da se izvuče od 'plastičnog' turizma. Razina kvalitete turizma je uistinu stvar odabira i ne događa se slučajno. Osim toga, nije mi u interesu baviti se turizmom. Ali dok se estetska svijest ne podigne te lokalna arhitektonska i građevinska tradicija ne istakne, uvelike će moji projekti ovisiti o strancima i turizmu - zaključuje Boris. A mi mu želimo još puno ovakvih projekata.
Foto: Tom de Gay
