Pronađi razlike: usporedili smo starinske fotografije i razglednice Makarske, Šibenika, Zadra, Ploča, Trogira, Splita i Hvara s onima koje su naši fotografi snimili s identičnih pozicija. Time smo dobili jedinstven uvid u gradnju i prostorni razvoj gradova na obali.
Kako su se naša mala mista u proteklih sto godina razvila od pitoresknih kamenih gradića i gradova u velika turistička središta, najbolje se može vidjeti iz fotografija koje su za D&D Gold ekskluzivno snimili fotografi agencije Cropix. Kaže se da slika govori više od riječi, što se u ovom slučaju može shvatiti doslovno. Starinske fotografije i razglednice prikupili smo od gradskih muzeja na obali te ih prepustili našim fotografima kako bi pokušalo snimiti kadrove s identičnih pozicija. Bilo je i nezgodnih situacija. Kolega Tom Dubravec jedva je uspio dogovoriti u Zadru s vlasnicima stanova u visokoj zgradi, koja je pozicijski bila na sličnom mjestu na kojem je nastala stara fotografija i na kojem prije nije bilo prepreka snimanju, da ga u doba korone puste na balkon u barem jedan stan. Na Pagu se, pak, penjao preko ograde za ovce kako bi dobio približno sličan kadar.
Fotograf Ivo Ravlić u Makarskoj jedva se od gustog raslinja probio do iste pozicije na Biokovu, s koje je panoramski snimio taj grad, te je svjedočio kako je u međuvremenu na dijelu krajolika narasla gusta borova šuma. Paun Paunović, fotograf koji je snimao grad Hvar, požalio se da je isti kadar gotovo nemoguće snimiti jer su sitne palme sa stare razglednice narasle više od pet metara te su zaklonile pogled, kao i tende kafića. Malu kulu koja se vidjela na drugoj staroj fotografiji Hvara u međuvremenu su prerasle krošnje. Ipak, uspjeli su snimiti sve s manje-više istih mjesta i dobiti fotografije koje pružaju jedinstven uvid u razvoj mjesta i gradova na obali te priliku da vidimo gdje smo bili, a gdje smo danas kad je riječ o gradnji, i to u relativno kratkom razdoblju od stotinu i nešto godina.
Za nagli rast nekih mjesta na obali zaslužan je turizam, ponegdje i industrija te prometni i geografski smještaj. Rijetka su se stara mjesta širila planski, uglavnom se to dogodilo stihijski ili se planovi nisu baš poštivali, a turistički kapaciteti uglavnom su se planirali korektno. No, ima gradova i mjesta na obali koji su izuzeci i relativno su držali pod kontrolom gradnju i u doba SR Hrvatske i danas u Hrvatskoj, znajući da su to njihovi glavni resursi. Širenje je u nekim slučajevima ovisilo i o samoj topografiji mjesta te je ono negdje bilo ograničeno prirodnim datostima. Posebna priča su obnova i novogradnja u starim jezgrama gradova, i doista je mnogo raznih situacija koje se očitavaju na našim "prije" i "poslije" fotografijama te raznih povijesnih slojeva...
Tragovi obitavanja na području današnjega grada Hvara datiraju iz mlađeg kamenog doba, a arheološka iskapanja pokazuju tragove ilirske, grčke i rimske kulture. To je bio početak današnje popularne ljetne destinacije.
- U vrijeme antike tu su bili luka s utvrdom, vjerojatno svetište ili hram, a u srednjem vijeku u dnu hvarske luke bio je znameniti benediktinski samostan. Najveće i najvažnije naselje od doba antike bio je Faros, današnji Stari Grad. Tek krajem 13. stoljeća, nakon stupanja Hvara pod mletačku upravu u veljači 1278. godine, dolazi do većeg razvoja Hvara. Tada se središte uprave komune i biskupa iz Starog Grada premješta na mjesto sadašnjeg Hvara. Gradi se tvrđava i zidine te od jednog malog naselja nastaje grad - rekla je Nives Tomasović, ravnateljica Muzeja hvarske baštine.
Velike promjene koje vode prema gradu Hvaru kakvog danas poznajemo, dogodile su se nakon Drugog svjetskog rata, razvojem turizma i industrije. Turizam se javlja i postupno napreduje od kraja 19. stoljeća, ali se nakon Drugog svjetskog rata intenzivira, potiskuje ostale načine privređivanja, zemljoradnju i ribolov te preradu ribe.
- Grad se ubrzano širi i razvija. Ni vlastelinske palače ni brojne jednostavne pučke kuće u Hvaru nisu do 60-ih godina 20. stoljeća imale vodovod ni kanalizaciju, samo su vile sagrađene između dva rata imale bolji komfor. Velikim zamahom turizma dolazi i do znatnijeg naseljavanja grada, jer mnogo je ljudi našlo posao. Šezdesetih godina su se za djelatnike turističkih kapaciteta dodjeljivala nacionalizirana zemljišta, na kojem su se sagradile obiteljske kuće i stambene zgrade i za učitelje, službenike, političare... - objašnjava Nives Tomasović.
Za vrijeme Domovinskog rata turizam stagnira, ali se, dodaje ona, obnavljaju vinarstvo i maslinarstvo, a nakon Domovinskog rata turizam opet preuzima i daje daljnji zamah hvarskoj privredi. Lomeći se oko toga kakva je Hvar destinacija, je li elitna ili za masovni turizam, nautički, za jahtaše ili razuzdane partijanere, danas je jasno da je Hvar pomalo od svega toga šarenila.
U Dalmaciji su se stanovnici u davno vrijeme bavili vinogradom, živjelo se od uzgoja vinove loze i prodaje vina koje je bilo cijenjeno na tržištu Austro-Ugarske Monarhije.
- Nakon potpisivanja vinske klauzule 1891. godine između Austro-Ugarske i Italije, prodaja našeg vina pala je na nekih 20, 30 posto dovela je do propasti vinogradarstva. Tada počinje masovno iseljavanje ljudi u prekomorske zemlje. Iseljavanje se nastavilo i kasnije - navodi Miljenko Domijan, poznati konzervator i povjesničar kulture. Primjerice, mjesto Blato na Korčuli imalo je prije sto godina 11.000 stanovnika, a sada ih ima oko 2000. Iseljavanje se donekle zaustavilo pojavom turizma, a prvi gosti koji su dolazili na našu obalu bili su stanovnici srednje Europe. Razvija se zdravstveni i kupališni turizam. - Turizam ima afirmativnu ulogu jer se obala razvija i ljudi pronalaze poslove, ali i agresivnu, jer mijenja morfologiju gradića i uvodi globalni sociološki moral. Još je Milan Prelog rekao da postoji pasivna i agresivna devastacija obale - kaže Miljenko Domijan.
Pasivna devastacija nasljeđa nastaje kad se neka primjerice obalna pučka područja isele od stanovništva te su naselja potom zapušena i propadaju, a agresivna devastacija posljedica je agresivnog turizma, kojim se mijenjaju oblici starih mjesta, betonizira i slično.
- Na našoj obali ekskluzivno je upravo staro pučko graditeljstvo - dodaje M. Domijan.
Problematičnom M. Domijan smatra i činjenicu da je u nekim mjestima i gradovima na obali ostalo malo autentičnog življa te se demografska slika promijenila, čime se također mijenja karakter naših povijesnih naselja.Situacije kao što je grad Ploče na našoj su obali rijetke, da se u novije doba gradilo gotovo iz ničega, bez stare jezgre. Počeo se naseljavati nakon Drugog svjetskog rata, zbog svoje željeznice i luke koje je trebalo obnoviti i gradnje luke Poče. Širenje grada se intenzivira dolaskom pruge Sarajevo - Ploče 1966. godine. Mjesto Ploče 1910. godine imalo je 215 stanovnika, 1948. njih 727, 1981. godine 5300, a 2001. bilo ih je 6530. Taj se grad ne smatra atraktivnim, njemu se u ostatku Dalmacije uvijek podrugivalo, nije ni turističko središte, pa ipak, oni koji ga bolje znaju kažu da ima svoj šarm...
Nakon Drugog svjetskog rata u kojem je Zadar, jer je 1943. godine bio dio talijanskog teritorija nakon kapitulacije Italije pod njemačkom vojnom zaštitom, žestoko bombardiran od saveznika, što se ponavljalo do listopada 1944., postao je zaboravljeni grad. Gotovo je deset godina "mirovao" u groznom stanju.
- Ključan za oporavak Zadra bio je dolazak Miroslava Krleže. Posjetio je grad 1948. godine, vidio je stanje i da je cijela povijesna jezgra oštećena, te s Akademijom inicira sistematsku obnovu grada. Na njegov nagovor Tito prvi put dolazi u zaboravljeni Zadar tek 1951. godine. Zadar je 1947. potpisivanjem Mirovnih ugovora pravno pripojen Jugoslaviji. Zbog takve situacije je u Zadru nakon rata prvo šest mjeseci boravila engleska vojska koja je upravljala zadarskom lukom - objašnjava Antonija Mlikota, povjesničarka umjetnosti i docentica na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru. Miroslav Krleža na izložbi "Zlato i srebro Zadra" 1951. godine u predgovoru piše o Zadru kao najhrvatskijem gradu u našoj povijesti te je upozorio na propadanje spomenika, što mu uskoro donosi promjenu. Mnogo je objekata spomeničkog značaja bilo uništeno u bombardiranju, ali i miniranju i raščišćavanju ruševina u kojima se bez selekcije "čistio" srušeni grad.
- Veliki arhitektonsko-urbanistički natječaj za obnovu povijesne jezgre Zadra raspisan je 1953. godine te godinu dana kasnije kreće val obnove koji je trajalo do kraja 60-ih godina. Natječaj je pravilno usmjerio obnovu povijesne jezgre Zadra, uvažavajući sačuvani antički raster ulica, gradeći novom arhitekturom i materijalima - kaže Antonija Mlikota. Međutim, grad se izvan povijesne jezgre širio stihijski jer je broj stanovnika bio sve veći, a Zadar nije imao generalni urbanistički plan sve do 70-ih godina. Na staroj fotografiji iz 50-ih godina autora Ante Brkana vidi se područje na kojem je bila tvornica Tekstilne industrije Zadar, prije "Boris Kidrič", a na tom širem području bila je i tvornica Maraska. Na mjestu tvornice Kidrič danas je zgrada koja je djelo arhitekta Nikole Bašića te još nekoliko suvremenih zgrada, ali tu zapravo nikad nije do kraja razvijen projekt koji je trebao biti novi centar Zadra. Na drugoj se fotografiji vidi Branimirova obala s drvenim pontonskim mostom na bačvama, koji je bio poslijeratna zanimljivost. Prijeratni most je stradao u bombardiranju. Novi most nastaje 1962. godine prema projektu Vojislava Draganića. Kad je svečano pušten u upotrebu, prvi i jedini put je otvoren za prolaz brodova...
O Splitu smo razgovarali s Anom Šverko, višom znanstvenom suradnicom u Institutu za povijest umjetnosti u Centru Cvito Fisković. Prekrasna panorama Petra Zinka iz 1859. godine prikazuje dovršetak gradnje Bajamontijeva kazališta na prostoru današnjih Prokurativa, smještenih na spoju splitske rive i povijesne lučice Matejuške, uz Marmontovu ulicu na istoku, i pučko predgrađe Veli Varoš na zapadu. O povijesti gradnje tog prostora znamo mnogo zahvaljujući brojnim istraživanjima (D. Kečkemeta, G. Borčića, S. Piplovića, A. Duplančića, J. Belamarića i drugih).
- Priča o Prokurativama počinje s francuskom upravom u Dalmaciji, kada je rimski arhitekt Basilio Mazzoli, prema uputi maršala Marmonta, izradio planove za uređenje splitske obale i probijanje ulice prema sjeveru - današnje Marmontove, a na mjestu Prokurativa projektirao je, nakon regulacije potoka koji su plavili to područje, park s vrtnim labirintom, fontanama i kavanom. Taj se projekt, nažalost, nije realizirao, nego je skromniji park otvoren 1810., ali je ubrzo zapušten - rekla je Ana Šverko. Stanovnici Velog Varoša presijecali su put do kuće preko parka pa je 1861. godine, kad je tadašnji gradonačelnik Antonio Bajamonti pokrenuo planove za gradnju Prokurativa, od njega ostala samo gola ledina bez raslinja. Gradnju na tom općinskom zemljištu započeo je zgradom kazališta koje se zvalo, zbog toga što ga je djelomično on financirao, Teatro Bajamonti.
- Bajamonti se osjećao Talijanom i želio je pokazati da je Split snažno oslonjen na talijansku tradiciju pa je odlučio sjediniti glavne gradske sadržaje u kompleks u neorenesansnom stilu koji podsjeća na procuratie Trga sv. Marka u Veneciji. Angažirao je poznatog venecijanskog arhitekta Giovanni Battista Medunu, koji je projekt napravio prema uputama naručitelja, a da nikad nije posjetio Split - kaže A. Šverko.
Kazalište sagrađeno prema Meduninom projektu izgorjelo je 1881., nakon čega je sagrađeno drugo na predjelu Dobri, gdje je i danas splitski HNK. Zapadno krilo bilo je sagrađeno između 1864. i 1865., a istočno je započeto tek 1908. godine, nakon Bajamontijeve smrti.
- Za razliku od venecijanskog uzora, Prokurative su bile trg s murvama, zatim palmama, da bi 1941. talijanski fašisti popločali trg, a u središnjoj zgradi organizirali sjedište fašističke organizacije. Burna povijest Splita može se vidjeti u načinu korištenja Prokurativa. Tako je na primjer 1905. na trg postavljen spomenik pjesniku Luki Botiću, koji je izradio tada mladi Ivan Meštrović. Botić se u političkom angažmanu borio za sjedinjenje Dalmacije i sjeverne Hrvatske, posve suprotno nekadašnjim Bajamontijevim usmjerenjima. Na Prokurativama su uslijedili sajmovi na blagdan sv. Duje, novogodišnji cirkusi, Splitski festival, recentno i Art-market, a svaka od funkcija je odraz karaktera drugog vremena na istom mjestu - navodi Ana Šverko i dodaje da u dinamici korištenja kroz povijest i jest suština javnog prostora.
Godine 2007. uređena je splitska riva u duhu novog vremena, koja je zamijenila staru.
Makarska se, pak, smatra jednim od lošijih primjera nekontrolirane nagle gradnje veće gustoće, iako je njezina jezgra dobro očuvana. No, ona je popularna turistička destinacija, mnogima prirasla za srce. No, svi su gradovi na obali manje više dobili velik broj kuća tzv. kašeta, jednokatnica ili dvokatnica ravnog krova ili s krovom, blizu susjeda. Pritom su i vikendice iz 60-i 70-ih godina bile znatno manjih dimenzija od današnjih kuća za odmor. Sada se kuće za odmor uglavnom grade za iznajmljivanje.
- Korjenite preobrazbe obale temeljno su određene masovnim turizmom. Već 1960-ih godina grade se često veliki hoteli, zatim i turistička naselja u sklopu koncepta planskog razvoja obale. Na prvi pogled gradnja velikih hotelskih kompleksa mogla bi se činiti problematičnom i neosjetljivom prema lokalnim datostima, ali koncentracijom gradnje između ostalim se nastojalo spriječiti nepotrebno trošenje prostora - rekao je Maroje Mrduljaš, arhitekt i kritičar arhitekture i dizajna i koautor serijala "Betonski spavači". No, paralelno s planskom gradnjom, počinje suburbano širenje, bilo za vikendice, bilo za apartmane i ta domena sive ekonomije i crnog urbanizma već u vrijeme socijalizma nagriza obalu.
- Proces se ubrzava s padom socijalizma i dovršetkom ratova u regiji. Glavni developeri uglavnom više nisu velike turističke kompanije nego toksična kombinacija sitne privatne inicijative i činjenice da gradovi i općine žive od komunalnih doprinosa. Dolazimo do situacije da je jedinicama lokalne samouprave u interesu povećanje građevinskih zona i povećanje gustoće izgrađenosti, a u svemu tome sudjeluju i izrađivači planova koji ne funkcioniraju kao neovisne stručne institucije nego jednostavno planiraju ono što se od njih traži - ističe Maroje Mrduljaš i dodaje da je Zakon o legalizaciji samo potvrdio te deregulacijske procese. Što se tiče same Makarske, trebalo bi, kaže Mrduljaš, sagledati sve parametre urbanog širenja no činjenica je da nju od gradnje ne štiti dramatična topografija kao što je to slučaj u brojnim drugim sredinama, nego je na raspolaganju velika količina terena dostupnog za gradnju, a slično je i u Kaštelima, sjeverno od Splita.
- Vrijedi istaknuti pojedine uzorne sredine, poput grada Cresa, koji je sve donedavno odolijevao nepotrebnoj gradnji, no recentno povećanja gustoće i iznimno niska kvaliteta arhitekture i tu su uzeli svoj danak - rekao je M. Mrduljaš. I grad Rab, koji se drži dobrim primjerom, prošao je svoje devastacije nasljeđa.
- U doba Austro-Ugarske već su od nekih samostana nastale vile... Da bi se uspostavila brodska linija, srušena je kula Revelin iz 15. stoljeća - zaključio je Miljenko Domijan.
