Naša nagrađivana i rado čitana književnica Silvija Šesto najviše voli kutak stana u kojem stvara. U šali kaže da je to, zapravo, jedini njezin kutak. Prije godinu dana preselila se iz kuće u stan, pa joj je trebalo neko vrijeme da ga koncipira onako kako joj odgovara.
- Kako sam apsolutni kontrolfrik, tako me s leđa ne smije ništa vrebati. U životu često ne možemo kontrolirati tko nam radi iza leđa, a u slučaju mog kutka, stvar je riješena, jer sam samo dvama malim ladičarima dozvolila taj privilegij. Sav u tom revijalnom kontrolnom tonu, moj omiljeni kutak je mjesto s kojeg sve istodobno vidim, kretanje ukućana, susjeda Engleza koji mi povremeno maše kad vješa veš, saborski prijenos s telke, goluba koji mi svako toliko sleti na klima-uređaj, cvijeća na balkonu, knjige na policama...
Čujem ptičice na boru koji je star kao ja, žamor ljudi u lokalnoj birtiji i zvuk bušilice u lokalnoj bravariji i uz tako kontrolirani pejzaž tipkam, mejlam, fejsam i pišem tu i tamo nešto i ozbiljno - priča Silvija, koja se prošle godine preselila u stan u kojem je provela djetinjstvo. Preuredila ga je, tako da je njezin sadašnji radni kutak smješten tamo gdje je nekad bio krevet njezinih roditelja. Bilo joj je žao pregrađivati veliku sobu, pa je zato s lijeve strane stola stavila nekoliko polica, koje estetski odvajaju prostor. Kroz smijeh kaže kako se na policama nalazi svašta, s obzirom na to da to da uz sindrom kontroliranja ima i “sindrom hrčka intenzivnog skupljača”. No, dodaje, sve te sitnice su joj drage uspomene koje joj često bivaju inspiracija.
- Moram priznati kako je vrlo bitan dio omiljenog mi i radnog kutka stolac. Spartanski odgojena, do sada sam uvijek sjedila na običnim drvenim stolcima, kupujući one fine, mekane i vrteće isključivo svojoj djeci. Lani sam se raspekmezila i nabavila si pravi radni stolac koji se vrti i ima kotačiće, pa tu ponekad znam poluzalegnuti, uz kokice čitajući na netu sve od notornih gluposti do pametnih stvari - priznaje Silvija, na čijem se stolu uvijek, u bilo koje doba dana, nalazi šalica kave te brdo malih papirića na kojima piše sve što mora hitno obaviti.
- Najveći mi je gušt kad riješim hitnoću s jednog od papirića i potom ga zgužvam i bacim na pod. Naravno, poslije to pokupim likujući kako još jedan dan nisam bila lijenčina - pojašnjava književnica, u čijem je omiljenom kutu uvijek svijetlo. Tome doprinose male lampice, koje je omotala oko jednog starog ćupa te školjke iz nekih dalekih mora.
