Moj omiljeni kutak..

Omiljeni kutak poznatog arhitekta Igora Franića gleda na zeleni vrt donjogradskih blokova

Moj omiljeni kutak je radna soba. Potpuno moj prostor, drugima gotovo nedostupan, savršen je u svojoj nesavršenosti

Poznati arhitekt Igor Franić u studiju za arhitekturu SZA ima svoju radnu sobu u koju drugi rijetko ulaze. Poslovni sastanci se događaju u prostoru ureda, dijelu koji je inače studio za snimanje maketa. Tako je njegova radna soba njegova slobodica.

- To je zadnja, krajnja prostorija u studiju. Prostor je pravokutan, prozor gleda na zeleni vrt donjogradskih blokova, na podu su kvadratne hrastove kocke, zid iza mog radnog stola je u crno obojena stara opeka, zidana 1900. godine, donja polica je betonska, s knjigama, a gornja od čeličnog profila s magnetima i kukama koje drže crteže. Sve je vrlo bazično. Stolac je LC 7, vrlo klasično - kaže Igor Franić, kojeg smo zamolili da nam opiše svoju radnu sobu.

Na podu je tepih, porijeklom perzijski.

- Kupio sam ga kad se hotel Therme Vals preuređivao, šteta za nekad divne sobe, a super za mene - smije se.

Zanimalo nas je što je na listovima na zidu.

- Na zidu je vizualizirano moje trenutno mentalno stanje, crteži i razni predmeti, meni važni jer stvaraju sliku mojeg razmišljanja, iskustva i memorije. Tu su i dvije razglednice prijatelja Dine iz Basela, fotografija makete natječaja za Bauhaus i Hidrometerološki zavod u Zagrebu, komad poliranog betona, kružna sjajna metalna ploča iz Kopenhagena s izrezanim heksagonima koja se lako modificira u konkavnu formu, rola skicena, a još je tu i prva mala maketa za MSU. Knjige na betonskoj polici su stalno u optjecaju - opisuje detalje.

Koja je tajna veza između arhitekata i crnih zidova?

- Bavimo se javnim poslom, a crna boja, za razliku od bijele, pripada javnom. Osim toga, to je idealan paspartu za šarenilo življenja i rada. Pa i na ovoj fotografiji sve dodano postaje naglašeno i vidljivo, apsolutno je jasno - odgovara.

A zašto mu je upravo ovaj kutak jako drag?

- To je potpuno moj prostor, izdvojen i gotovo nedostupan. Količina nesavršenih spojeva opeke, s ubačenim nosivim profilom stubišta koje se nalazi iza zida pretvara se u savršenstvo i spontanu mirnoću - kaže Franić, koji je dobio nagradu za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2020., “Viktora Kovačića” za SEECEL u Novom Zagrebu. Na to su u studiju jako ponosni, a prijatelji ga, kažu, zezaju da je dobio “pola Kovačića bez Nazora”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. veljača 2024 15:20