Nimalo luksuzna, ali idejno i izvedbeno vrlo napredna, znamenita zgrada vrsnog arhitekta Ivana Vitića ne prestaje biti izvor inspiracije kako za struku, koja ju opisuje kao arhitektonsko remek-djelo, tako ni za građane kojima je ovaj neboder jedna od najpoželjnijih stambenih lokacija. Iako impresivan, čim mu se približite Vitićev neboder danas i ne izgleda baš reprezentativno: zidovi su oronuli, fasada je propala, a mondrianovske boje na njegovu pročelju djeluju isprano i izblijedjelo. Ovo remekdjelo moderne arhitekture već je godinama u derutnom stanju, no čak ni zapuštenost ne može zasjeniti njegovu neupitnu ljepotu. No, zašto je ovaj neboder toliko poseban te zašto toliko privlači ljude da žive u njemu? Prije odgovora na to pitanje, krenimo s faktografijom. Kompleks u Laginjinoj ulici projektirao je šibenski arhitekt Ivan Vitić, a građen je od 1958. do 1962. godine. Sastoji se od tri zgrade: nebodera i dviju nižih katnica, trokatnice i četverokatnice, a naziv “šareni drveni neboder” dobio je zbog svog mondrianovski obojenog pročelja, odnosno žutih, plavih, zelenih i crvenih ploha te drvenih grilja.
Po završetku izgradnje u njega su useljeni djelatnici tadašnje narodne banke, a danas je ovaj neboder dom mnogim poznatim hrvatskim arhitektima i umjetnicima: na adresama Laginjina 7 i 9 tako žive arhitekti Nenad Fabijanić, supružnici Begović, Tatjana i Saša, partneri u proslavljenom 3LHDu, Gorana Matić, Spomenka Crnković, Branko Gajski, Nikola Popović, Krešimir Haramina, kao i fotograf Damir Fabijanić, dizajnerica Lana Cavar, kulturna djelatnica Naima Balić, kustosica Aida Brenko, bubnjar Parnog valjka Dado Šolc, profesor Jakša Zlatar, novinar Ante Perković, multimedijalni umjetnik Boris Bakal… Iako se nalazi u samom središtu grada, u ovom neboderu vlada obiteljska atmosfera, a živjeti u njemu postalo je pitanje prestiža pa nije ni čudo da se neboder već godinama nalazi na listi najpoželjnijih stambenih lokacija mnogih arhitekata i ljudi iz struke.
Jedan od njih je i vlasnik studija Haramina, koji je u zgradu doselio 2003. Njegov stan nalazi se u četverokatnici, a jedna od glavnih značajki je kružna veza, što, uz stropove visoke 2,9 metara, daje dojam prozračnosti stana, pa on djeluje osjetno veće. – Ovi stanovi imaju velik potencijal zbog svoje fleksibilnosti: kvalitete tlocrta i konstrukcije bez nosivih zidova koja omogućuje uklanjanje pregrada u rasponu nešto većem od sedam metara – objašnjava. Kada je ušao u stan, zamijetio je da ispod slojeva bijele boje proviruje žuta boja poda, zelena boja vrata i ljubičasta boja stropa, kako je Vitić, navodno, izvorno zamislio svoje prostorije. Većinu toga dao je prebojiti u bijelo, no nastojao je što više zadržati karakter Vitićeva stana i očuvati tlocrt što izvornijim. Vitić je, priča, namjeravao uvesti i podno grijanje, a mnoge su stvari ostale nerealizirane i tada, kao i danas, iako je bilo riječ o potpuno drugačijem društenom sistemu. Vitićev neboder u stručnoj se literaturi često uspoređivao s Le Corbusierovom zgradom Unité d’Habitation u Marseilleu, koja se smatra vrhuncem ideje kolektivnog stanovanja.
I doista, građen u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, neboder je predstavljao neku vrstu ideje egalitarizma. Većina stanova, posebice u neboderu, podjednake je veličine od 70-ak četvornih metara, jer se to smatralo optimalnom kvadraturom za tipičnu obitelj. Zgrada je specifična i po tome što ju je Vitić “uvukao” u unutrašnjost bloka, pa prostor ispred nje zajedno s parkićem i dječjim igralištem čini neku vrstu trga. Zgrada je uzdignuta na stupove, a ima i djelomično otvoreno prizemlje, zbog čega su ove zime, kazuju nam stanari, zapusi snijega bili čak do lifta. Osmislio je i sustav otvorenih, vanjskih galerija, svojevrsnih “ulica u zraku”, s kojih se ulazi u stanove i s kojih se pruža pogled na dvorišnu stranu bloka. Još jedna od njegovih projektantskih značajki bila je ta da je razinu stanova uzdignuo 60-ak centimetara iznad razine ulaznih galerija, čime je onemogućio pogled s prostora galerije u intimni prostor stana. Još jedna prednost Vitićevih stanova jest ta da nosivi zidovi postoje samo između stanova, pa su tako mnogi stanari u potpunosti promijenili izvorni tlocrt.
Među njima je i arhitekt Nenad Fabijanić koji u zgradi živi desetak godina. Stan galerijskog tipa, objašnjava, nije stan za veliku obitelj, pa ga on koristi kao svoj atelje. – Volio bih da sam mogao pozvati Vitića da vidi kako sam uredio stan i siguran sam da bi mi aplaudirao – kaže Fabijanić, koji je poznavao Vitića, budući da je kao mladi arhitekt jedno vrijeme radio u njegovu projektnom birou, u Ilici 17, vrata do ateljea Toše Dabca. On i njegova supruga zaposlili su se u Vitićevu birou odmah po završetku studija, a Fabijanić je, kaže, bio jedini arhitekt kojem je Vitić dopustio da unutar ateljea radi na vlastitim projektima. U neboderu živi i Fabijanićev brat, fotograf Damir Fabijanić, koji je svoj stan u prizemlju također preuredio u atelje, a sačuvao je i originalne ormare iz toga doba, iako nam nije mogao sa sigurnošću potvrditi jesu li oni također djelo Ivana Vitića. – Prednosti života u ovakvom stanu su i francuski prozori koji gledaju na jug, zahvaljujući kojima imamo jako puno dnevnog svjetla, te fleksibilnost prostora, koju arhitekti uoče odmah, a drugi tek kada počnu u njemu živjeti – ističe predstavnica stanara Gorana Matić, također arhitektica, koju je stan očarao već pri prvom razgledavanju.
Posebno su, nastavlja, popularni stanovi na višim katovima, kojima za prekrasan pogled ne smetaju fasade okolnih zgrada. Upravo takav pogled, na zvonik Petrove crkve i krovove Medveščaka, pruža se iz spavaće sobe Gorane Matić i njezina supruga Petra Paradžika. – Vitić je otvorio blok, povukao neboder i ozelenio ga parkićem s dječjim igralištem. Urbanistički je riješio kompleks koji je na taj način poput male oaze i daje jednu dozu luksuza i za današnje prilike privilegiranosti – ističe Matić, te dodaje kako u razgledavanje zgrade često dolaze i studenti arhitekture, i to ne samo domaći: nedavno su, kaže, u posjetu bili Švicarci, a pamte i jednog japanskog arhitekta koji je u Japanu doktorirao upravo na temu Vitića. Doznajemo i da je jedan od najpoznatijih stanara nebodera bio i predsjednik Ivo Josipović, koji je djetinjstvo proveo u Laginjinoj i koji je upravo tamo počeo svirati klavir. Vitiću je bilo važno i da se stanovnici nebodera međusobno druže, pa se tako na zajedničkoj krovnoj terasi nekada nalazio i mali bazen za djecu i sunčalište, dok su na desetom katu bili vešeraj i pomoćne prostorije, koje je tadašnja narodna banka kasnije prenamijenila u manje stanove. U prizemlju zgrade bile su predviđene ambulanta i trgovina, no to se nikada nije ostvarilo. Zanimalo nas je postoje li uopće kakvi nedostaci života u neboderu? – Život u višestambenoj zgradi je život u kompromisu – kaže Gorana Matić, a vlasnik studija Haramina dodaje kako mana ima kao i u svakoj zgradi s puno stanara, a one se odnose na kulturu stanovanja općenito.
Jedna od mana svakako je i neodržavanje zgrade. Naime, od svoje izgradnje 1962. neboder, osim krpanja ravnog krova, nikada nije bio sustavno obnavljan. Masivne klizne žaluzine, teške oko stotinu kilograma, godinama su predstavljale opasnost za građane, a u ožujku prošle godine jedna dotrajala drvena grilja pala je s pročelja na dječje igralište. Srećom bez posljedica za ikog. Pri naletima jačeg vjetra, pričaju stanari, s fasade padaju i poveći komadi žbuke. Vijek konstrukcije betona je 50 godina, objašnjava nam Matić, a nakon toga je krajnje vrijeme da se počne obnavljati. Stanari su godinama upozoravali na opasnost od pada dotrajalih žaluzina, a pomoć pri obnovi zgrade zatražili su i od Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Prije nekoliko godina sami su novcem iz pričuve obnovili i lift, a nakon pet neuspješnih pokušaja iz Zavoda su prošle godine napokon pristali obnoviti zgradu, a dio novca za obnovu stanari će dobiti od spomeničke rente. Zavod je, pričaju, također uvažio i činjenicu da je sam Vitić, kada je projektirao zgradu, zamislio da se postave lakše, aluminijske žaluzine, koje se mogu pomaknuti laganim potezom prsta.
Tome svjedoči i dopis Vitićeve supruge koji su stanari uputili Zavodu. – Aluminij se 60-ih godina prvi put pojavio kao materijal u našoj sredini, aluminijske prozorske okvire dobili su Palača pravde i zgrada Vodoprivrede na Vukovarskoj, a kako su ti profili bili prava atrakcija, i Vitić je htio da na pročelju njegova nebodera budu aluminijski zasloni. No, nije mogao birati, budući da je tadašnji investitor odlučio da se ne upotrijebi aluminij, već “naše” drvo. Aluminijske rebrenice pritom postoje u istom kompleksu na zgradi u Vojnovićevoj gdje sasvim dobro funkcioniraju – kaže arhitekt Nenad Fabijanić. Cijena obnove iznosi osam milijuna kuna, udio troškova stanara iznosit će 2,5 milijuna kuna, a obnova bi, nadaju se, trebala početi do ljeta. Ipak, kaže nam predstavnica stanara, iz zgrade se već odselilo dosta ljudi, većinom umirovljenika jer nisu mogli plaćati pričuvu koja je dosad iznosila 7,5 kuna po kvadratu. U kontekstu obnove zgrade vrlo važna bila je i inicijativa umjetnika Borisa Bakala pod nazivom “Čovjek je Prostor: Vitić pleše”, kojom se nastojala pokrenuti revitalizacija tog stambenog kompleksa.
Bakal, kada se doselio u zgradu, primijetio je da se stanari (ukupno u 65 stanova ima oko 130 stanara) gotovo uopće ne poznaju, pa je još prije desetak godina započeo s organiziranjem raznih kulturnih događanja, izložbi i koncerata na krovu zgrade, ne bi li se stanari bolje upoznali te na taj način ostvarili davnu Vitićevu ideju, onu o složnoj zajednici. Bakal je sve svoje kulturne projekte u zgradi tijekom godina snimao i dokumentirao, pa upravo završava i dokumentarni film o ovom zaista posebnom životnom prostoru. Njegove kulturne akcije, ali i problemi s kojima su se posljednjih godina suočavali, stanare su, pričaju, ujedinili. Slavili su kada su obnovili lift, a pretprošle godine, u prosincu, 50. obljetnicu zgrade proslavili su uz koncert mladih violinista s Akademije, kojim su posebno oduševljene bile starije stanovnice nebodera. A jednom kada fasada bude obnovljena, smije se Matić, najavljuju i vatromet.
U nastavku pogledajte stan arhitekta Krešimira Haramine površine 140 kvadrata.
Foto: Vjekoslav Skledar, Sandra Šimunović/Cropix
Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!
Related content
