Isusove godine i križ kojega je nosio pola svog hoda na ovom svijetu – bilanca je, u nakraćem, života Mate Šušića (33), mladića iz Ruplja kod Zadra, (bivšeg) ovisnika na liječenju u zajednici Papa Giovanni XXIII.
Matina je Golgota ovisnosti o opijatima trajala više od 15 godina, uz trogodišnji period kad je tijekom boravka u Njemačkoj bio "čist kao suza". Tada je zasnovao svoju mladu obitelj, nagradio dvoje djece, u međuvremenu se i razveo – ali "svo zlo u tome"; problem je što se vratio staroj ovisnosti.
Na žalost, onome što je konstantno bilo epicentar njegova odraslog života – konzumaciji opijata širokog spektra. Zadnju se godinu, međutim, najviše priklonio takozvanoj "drogi za silovanje".
Detalj koji nam je "zapeo za uho" odnosi se na – nevjerojatno, ali istinito – legalnu nabavku te droge, koja se u primarnoj namjeni koristi kao otapalo u auto-industriji!
Sve sam istražija, zna sam di se i kod koga šta može kupit, samo san se bavija "nabavom" – za sebe prvenstveno, ali i za druge. Pronaša san misto, zagrebačko područje, di se može normalno kupit GBH – to vam je, u stvari, otapalo za skidanje boje s felgi od auta – i to mi je bija vrhunski izum za drogiranje. Na litre san toga ima doma; virujte mi, ne postoji na svitu ništa gorče za popit ali – triba znat omjere. Tu san bija i doktor, i kemičar – trpko se našali Šušić.
Trenirao je nogomet
Mate je naočiti mladi čovjek kojega bi prije mogli vizualno zamijeniti s kojim sportašem - zapravo je i bio angažiran u sportu, trenirao je nogomet i 2016. godine, na dan svoje momačke večeri, osnovao u svom mjestu malonogometni klub Rupalj! - nego osobom koja je konzumirala amfetamin, speed, kokain, crack, meth...
- Najmanje heroin, točnije samo san ga jednom uzeja na foliju. Nisam introvenski nikad i ništa, nije mi to stil. Heroin više nije "in", nema ga i loš je – kazuje.
S Matom razgovaramo u dnevnom boravku zajednice u Velikom Prologu kod Vrgorca, nazvane po "Dobrom Papi", Ivanu 23. To je jedina "komuna" (pod ravnanjem karizmatične socijalne radnice Gordane Cavicchi) u našoj zemlji u kojoj pomoć i smještaj mogu zatražiti i maloljetni ovisnici, pa je među njima 33-godišnji Mate kao neki veteran.
Ipak, on je vjerojatno tek na početku svog novog, boljeg života u kojemu će svaki dan bez droge za nj značiti malu pobjedu, a on će učiti kako ponovo pronaći sreću koja nije potpomognuta "sredstvima". Zasad mu ide odlično.
- Ne mogu vam reć koliko sam sritan šta sam ovdje. Nakon epizode u kojoj su me pronašli komiranog na parkingu sam dotaka dno, tu san bija zagazija najbliže smrti, svatija san da mi triba pomoć. Ovde san najviše zahvalan Gordani (ravnateljici Cavicchi) i operateru Albiju, oni su moji anđeli. Spasili su me – naglašava Šušić, koji je istinski želio ovaj razgovor, otvoreno o svemu, s punim imenom, prezimenom i fotografijom.
- Želim da svi znaju tko sam i šta sam proša. I da me više nikad ni jedan diler ne nazove: niti da mi proda, niti da me počasti. Bog mi je da drugu priliku, ne smijem je prokockat ka polovicu starog života – Šušić će, pa se osvrće na prapočetke, koji sežu u njegovu – trinaestu godinu!
Mulačka spika: ‘Ja sam faca...‘
- Je, tad je počelo, klasika: cigarete, alkohol... Mulačka spika, "ja sam faca", taj đir. U srednjoj je bilo tvrđe: amfetamin, speed jel, kokain. Speed je jak, "jede" te iznutra, pad s njega traje danima. Kokain te brzo pusti, ali speed te drži dugo. I nije skup... A onda sve te nove droge, kombinacije koje su dolazile, za sve san ja to bija otvoren, znatiželjan. Srića u nesrići je ta šta sam kroz konzumaciju novih droga bija vođen ljudima od povjerenja, koji su znali koliko čega triba dozirat, da te ne prebaci priko one granice kad ugoda postane agonija, ili ti pozli. Ili se ugasiš, čak i umreš. Znam da zvuči apsurdno sve to skupa, "ljudi od povjerenja" koji te uče kako ćeš se drogirat al eto, to je bilo bitno bar da preživiš bez težih oštećenja. Nadam se da ih nemam – umorno se osmjehnuje Mate.
Zanimljivo, bez problema je završio i osnovnu i srednju školu, prirodoslovno-grafičkog usmjerenja u Zadru. K tomu je, rekosmo, rekreativno igrao nogomet i već nakon osmog razreda počeo raditi, isprva sezonski. Kasnije se profilirao kao web-dizajner, imao je i svoj obrt, čak i pekarnicu jednog franšiznog lanca u Njemačkoj. Dobro mu je išlo, uvijek je bio "pri lovi", što je u kontekstu drogiranja bila - loša okolnost. Mogao je financirati svoju mračnu strast, k tomu je umjereno dilao... Za sebe i drage ljude uvijek je bilo "robe".
- Kad se samo sitin mojih priprema za tulum; ka šta neko gleda di će nabavit dobar pršut i vino, meni se sve vrtilo oko droge, da bude dovoljno, da se svi vesele. Sve san dilere i đankere u Zadru i okolici zna, pazija san da ljudi pravilno uzmu, da ne pretjeraju, bija san brižan. I zna san odbijat mlade, nove ljude kojima je prvi put. Njih mi je bilo nekako žaj... Ma, žaj mi je šta san uopće bija dio svega toga skupa – odreže Mate.
Nakon srednje škole je konobario, radio za tvrtku teleoperatera, bio je i poštar, nešto je radiškao i na crno... Normalan put za mladića koji se u profesionalnom smislu "traži" – da nije bilo konstantnog uzimanja droge.
- Znalo je to bit i malo, ono "nije mi ništa" đir, par crta samo za partyje i slično samozavaravanje. Vozija sam ja i taksi, svega se nagleda, nekad je bija đir nać žensku, tako si posta faca u ekipi. Danas si faca ako imaš dva grama... Zna san dobro sve trikove: ako ekipa sidi na zidiću bez boca, znači da su na nečemu drugom. To ti je sto posto: ili je na klupici vino/pivo, ili imaju u džepu. Ili u nosu, krvotoku, kako ko – ukazuje Mate.
Kad se zaljubio u dobru djevojku, nekoliko je mjeseci i nju, veli, obmanjivao, vodio paralelni život. Onda se dogodilo razotkrivanje koje je nju šokiralo, a njega privremeno – očistilo.
Raspao se brak, obrt...
- Prešla mi je preko toga, jedva, odlučili smo započeti zajedno novi život u Njemačkoj. Nas dvoje i naš mali sin, prvo dite, odselili smo u Bavarsku, Nordlingen, uložili smo novce i otvorili pekaru. Sve je bilo dobro, ja sam stabilizira svoje stanje dok su moji bivši prikaši bili po zatvorima, umirali... Šteta šta san zeznija, to je bila moja prilika, prava renesansa – prisjeća se Mate, koji je poklekao nakon tri čiste godine, zbog jedne zabave.
- Odlučija san se počastit, nabavit samo za taj jedan party malo kokaina, i to je bija okidač za nevolju. Tribalo mi je dan i pol dok nisam naša dilera, poveza san se sa jednim Nijemcem, počeja opet uzimat i dilat za šefa – Albanca. Nijemac i ja smo radili, dilali za albanskog bossa, šmrkali, pušili crack... Istodobno mi se brak raspadao, obrt također, i odlučija san nakon sedam i pol godina u Njemačkoj da je dosta: vraćam se u Zadar, Rupalj. Žena, sad već bivša, sa dicom je ostala u Njemačkoj. Bilo je to prije malo više od godinu dana... I onda kreće moje "partijanje" po Dalmaciji, po Hrvatskoj, najviše nabava GHB-a: gorkog, opojnog, bezbojnog. Zovu ga "droga za silovanje" jer se lako ukapa u piće i brzo omami osobu, koja poslije ima rupe u pamćenju. Bitno je dobro ga razblažit za "pucanje", ko uzima, mora znat omjere. Na litre san ga ima doma, nabavija san bočice od dva centilitra da mogu podilit i ljudima i normalo, za sebe. Bez toga više nisam moga ni živit, ni zaspat. Tako san doživija najteži udarac, nakon kojega ništa više nije bilo isto. Morao se odlijepiti s dna, figurativno rečeno.
Gledaj, ima san ja financijski većih šokova, ka mlad san i kocka, taj adrenalin mi je bija prva droga, 2013. san na aparatima izgubija 150 iljada kuna, i uspija ih vratit. Tu san ima više sriće, nego pameti. Ka i sad, kad san se predozira "drogom za silovanje", GHB-om. To je, po meni, trenutno najveća opasnost za mlade – smatra Šušić.
‘Uzeja sam previše...‘
Njegov "završni udarac" samom sebi zbio se kad se predozirao rečenim GHB-om – doma.
- Ima san toga na litre, a ostalo mi je par kapi u jednoj epruvetici, i to san popija čisto da ne propadne, iako san već uzea dovoljno, i premda sam toga imao, kažem, na litre; to je ono prokleto u čoviku. Uvik misliš: tribat će, šteta bacit... I tu san se zeznija. Otiša san da me ne vidi mater, uzeja malo previše, sija u auto i shvatija da će me "pribacit". Osjetija san "da se gasim", uspija san zavrnit auto na neki parking, dignit ručnu i onda... Ugasija san se, ničega se ne sićan. Našli su me u komi na tom parkingu, klinički mrtvog. Probudija san se u bolnici i prvo šta san osjetija bija je bol i sram kad san iznad kreveta ugleda mater. Taj osjećaj neću nikad zaboravit, tu sramotu kad san vidija patnju na njenom licu, bez riči osude, samo tu neopisivu tugu na licu jedne žene, moje majke koja je svoj vijek provela pošteno radeći kao poštanska službenica uz mog oca, ratnog vojnog invalida. Zaslužili su boljeg sina od mene, bar onakvog mene kakav san bija. Tu je bila prijelomna točka – potreseno se prisjeća naš sugovornik, koji je potom prebačen u Vrapče, kod dr. Ivana Ćelića u Kliniku za dualne poremećaje.
Ostalo je – novija povijest, dolazak na program (u trajanju preporučenom do tri godine) u zajednicu Papa Giovanni XXIII, "kod Gordane".
- Želim novi život, ne triba mi ni novi brak, to sam prokocka, ne zaslužujem ga. Samo bolji ja, da mogu vodit svoj obrt kako sam i planira, viđat svoju dicu ka normalan otac, da budem koristan član zajednice, zdrav. To želim, neka mi Bog pomogne, ljudi su mi već dali ruku. Sad je sve na meni, uz Božju pomoć – iskren je Mate Šušić, rekonvalescent iz Zadra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....