Usred srednjovjekovne jezgre Barcelone, samo nekoliko minuta hoda od gradske katedrale, smještena je najstarija tržnica Santa Caterina sagrađena 1848. godine. Gotovo cijelu tržnicu nedavno su renovirali Enric Miralles i Benedetta Tagliabue iz EMBT arhitektonskog biroa. Njezin graciozan valoviti krov sa šarenim mozaik-pločicama dizajnirao je umjetnik Toni Comella, a živopisnih je boja i figura.
Benedetta je redoviti gost na tržnici, živi sa svoje dvoje djece tinejdžera, psom i papagajom u stanu u susjednoj ulici, u kući koja je dosegla gotovo mitski status među gradskim arhitektima i dizajnerima. “Jeste li ikad bili u Benedetta kući?”, pitanje je koje se često može čuti na druženjima i okupljanjima lokalne struke. I to s dobrim razlogom, zato što je to kuća koja se toliko ureže u sjećanje svojim pojedinostima i izražajnošću i svakog posjetitelja ostavlja jednostavno opijenim.
Kada je Benedetta prvi put stigla u Barcelonu iz rodnog Milana u ranim 90-im, stari grad je izgledao bitno drugačije. Bio je mokar i otrcan, naseljen generacijama obitelji koje nisu imale sredstva da se presele u svjetlija nova predgrađa. Mnoge srednjovjekovne palače bile su u stanju propadanja, skrivene stoljetnom prljavštinom. Tagliabue je bila fascinirana ovim zapuštenim urbanim krajolikom i pričom koja je počela s Rimljanima ispričana u cigli i mortu. Sama je arhitektonskim izletima otkrila gotičke ostatke pokrivene lažnim fasadama, stubišta od klesanog kamena iza skromnih vrata, a freske ispod slojeva žbuke. Kao što je bilo uobičajeno u ne tako davnoj prošlosti, stan u kojem danas živi bio je desetljećima korišten kao skladište, a vlasništvo je ostalo u istoj obitelji oduvijek. “Kada sam kontaktirala vlasnicu, koja je živjela u drugom dijelu grada, rekla je da nikada nije nogom kročila u njega”, kaže Tagliabue dok sjedi u kolonijalno inspiriranom boravku koji vodi do njezina bujnog vrta kojim dominira veliko stablo dunja. Kupila ga je za istu cijenu koliko bi koštao skromni dvosobni stan u drugom dijelu grada. Prostor je bio u groznom stanju. Bivši korisnici prostora srušili su zidove, a pod i strop su se urušavali. Stvaranje rezidencije konstrukcijski sigurnom bila je prva i najveća tehnička intervencija, daljnja adaptacija odvijala se prirodnim tokom, naravno, jednom uz nadzor arhitekta, drugi put ostavljajući odluke njihovim malim timovima pouzdanih obrtnika. Bez skice, modela i master-plana – sama kuća, njezina povijest, upravljala je smjerom radova.
Prva stvar koja se primijeti u kući je svjetlo. Sobe se nalaze u kružnom rasporedu oko središnjeg vrta koje osvjetljava dnevna područja. Učinak je pojačan na pod dijagonalno postavljenim pravokutnim pločicama s predivnim uzorkom baldosa hidráulica (pločice izrađene od cementa, dosta su se koristile u 19. stoljeću u domovima Španjolske i Francuske) koje reflektiraju sunčeve zrake, stvarajući “sobe svjetlosti”. Drugo je raslojavanje. Arhitekti su ogulili zidove stana poput luka, otkrivajući gotički kapitel s anđelima, živopisnih dekorativnih zidnih slika 18. stoljeća, zajedno s originalnim skicama za njih urezanih na zidu susjedne sobe. Ovi i bezbroj drugih elemenata iz različitih razdoblja ostavljeni su u svojem prvobitnom stanju, nisu obnovljeni niti su istaknuti kao muzejski primjerci s reflektorima ili kadrirani, već su naprosto pušteni da obavljaju svoju ključnu ulogu u harmoniji kuće. Tu je i prekrasan dnevni boravak sa zatvorenim bazenom koji vodi u vrt, njezina omiljena prostorija u kući.
Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite! 
