Galerijski prostor u prizmelju vile još je za života V. Richtera otvorena za javnost no ne i prvi kat, na kojem je do smrti, lani, živjela njegova supruga.
“Tu je bila loza, rijetka crna vrsta iz Omilja” kaže Duško Richter, nećak arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera, dok razgledamo terasu Richterove vile na Vrhovcu 38 u Zagrebu i obilazimo dnevni boravak slavnog umjetnika, koji do sada nije bio dostupan javnosti.
Vjenceslav Richter je s arhitektom Kazimirom Ostrogovićem bio autor čuvene Titove vile Zagorje, danas predsjedničke vile na Pantovčaku. Također, jedan je od članova grupe EXAT 51, a njegovi se umjetnički radovi nalaze se u mnogim muzejima diljem svijeta, među kojima su The Tate Modern u Londonu i Museum of Modern Art u New Yorku. – Vjenceslav se rodio u Omilju, mjestu kod Donje Drenove gdje je njegovi roditelji radili kao prosvjetni radnici. Riža, kako su ga kasnije prozvali umjetnici, bio je najmlađi – priča Duško Richter.
Nije to baš obična ravna ograda za lozu na terasi, nego ograda koja ima geometrijsku formu i očito je djelo slavnog exatovca. Na terasi se nalazi i proziran stakleni stol u formi valjka i kruga, kroz koji prolazi svjetlost ispod terase kao kroz svjetlarnik, u nekadašnji zimski vrt i Richterov atelijer u prizemlju kuće. I stol je nastao u duhu Richterova promišljanja te je morao imati dvostruku funkciju.
Preuređeni stol
Svoju su vilu sa parkom skulptura arhitekt Richter i njegova supruga Nada Kareš Richter ostavili Gradu Zagrebu još za života. Richter je sam počeo uređivati prostor koji će jednom služiti mladima da proučavaju konstruktivnu umjetnost i ideje exata. Grad Zagreb i Muzej suvremene umjetnosti su u suradnji s Richterom realizirali projekt prenamjene prizemlja u galerijski prostor te je zbirka 2000. godine još za života V. Richtera otvorena za javnost. Richter i njegova supruga živjeli su na prvom katu vile, a njegova je supruga preminula lani. Danas je cijela kuća prema darovnom ugovoru u vlasništvu grada Zagreba i pod upravljanjem MSU-a te bi se uskoro mogao početi koristiti cjeloviti prostor Zbirke. Pokretnine prvog kata kao što su namještaj ili slike na zidovima Nada Kareš ostavila je nećaku.
-Ne želim ih uzeti, nego ih ostaviti u prostoru da bi se sačuvala njegova autentičnost – ističe Duško Richter. S njim i Vesnom Meštrić, višom kustosicom MSU koja radi u Zbirci, Jutarnji list prvi je ušao u prostor prvog kata koji je donedavno bio privatan. Sastoji se od dnevnog boravka, kuhinje, spavače sobe, Richterove radne sobe i velike terase s prekrasnim poglednom na grad. Autentično sačuvan, s namještajem većinom iz 70-ih i 80-ih godina, od kojeg je dio napravljen prema Richterovom projektu. U boravku je recimo jedan bidermajer stol koji je on preuredio pa ima gornju ploču od kamenih modula i nalik je njegovim sistemskim grafikama. Mogu se vidjeti i stolice od dizajnera Barnarda Bernardija, kao i dizajnerske lampe iz 70-ih godina, Richterove slike iz ciklusa Sistemsko slikarstvo na kojem je radio sedamdesetih godina i drugo.
Richter i supruga nisu željeli raditi muzej memorije na sebe pa će se stan koristiti za manje javne događaje
– On i supruga nisu željeli raditi muzej memorije na sebe. Namjeravamo sačuvati gornji prostor autentičnim, ali da on ne bude samo izložbeni kao njihov stambeni prostor nego da se i koristi za manja događanja primjerice promocije, predavanja i slično – kaže Vesna Meštrić. Danas se u Zbirci čuvaju 182 umjetnička rada nastala u razdoblju od 1963. godine do njegove smrti 2002., koja prate sva područja Richterova likovnog stvaralaštva. Gornji dio vile je montažan, nadograđen na zidanu prizemnicu. – Riža je volio boraviti u različita doba dana u različitim prostorijama. Stvarao je odvojene ambijente u kući ovisno i o svjetlu – kaže Duško Richter. Osmislio je gornji prostor vile kao prostore za gledanje televizije, prostor za druženje, dio za čitanje, sve jasno posloženo. Doručkovao je obično na terasi, u produžetku boravka, na dijelu gdje izlazi jutarnje sunce. Na terasi je na zidu stajao njegov rad iz ciklusa sistemsko slikarstvo iz 70-ih godina, a koje je trenutno na restauraciji. Stropovi na balkonu i u unutrašnjosti prvog kata su drveni, svi su geometrijski promišljeni te oblikuju prostor. U boravku na istom mjestu i dalje stoji njegova gitara. Rado je organizirao fešte, obiteljske, ali i za svoje prijatelje. Česta gošća bila je Ruža Pospiš Baldani, koja mu je darovala repliku vučedolske golubice koja stoji u na kaminu u boravku.
Izbjegao smrtnu kaznu
O radu Vjenceslava Richtera, ostalo je dosta podataka. No detalji o njegovoj mladosti nepoznati su. Otkriva nam ih njegov nećak. Vjenceslav Richter rođen je 1917. godine u Omilju što je zapravo ime kurije. Osim što je bila rodna kuća Richterovih, bila je i osnovna škola u kojoj su radili njegovi roditelji. U Zagreb dolazi na školovanje u gimnaziju te je stanovao kod bake Savskoj ulici 147. Bio je član reprezentacije u rukometu koja je nastupila na poznatim Olimpijskim igrama 1936. godne u Berlinu. Studirao je Tehnički fakultet, a ratne godine prekidaju studij te se on priključuje pokretu otpora. – U kuriji Omilje, ispod štale, imao je tiskaru u kojoj se štampao Prigorski tjednik.
Ranjen je u nogu, kad je provaljeno da je tu skrivena tiskara. Bio je za rata nekoliko puta u zatvoru. I osuđen na smrt, trebao je biti obješen u Rakovom potoku nakon otkrivanja tiskare, ali kako je bio u bolnici zbog rane, nekako je obitelj dogovorila da mu liječnici slome koljeno da bi ozljeda bila još veća. Za dlaku se izvukao jer ga nisu mogli ranjenog odvest – priča Duško Richter. Diplomirao je arhitekturu nakon rata, 1947. godine. Uskoro upoznaje i Nadu Kareš, glumicu koju je dojmio kako je pričala kasnije: “Rižica u krombi kaputu”. Njegova prva djela bila su vezana za arhitekturu. Radio je paviljone za međunarodne sajmove u Trstu, Milanu, Stockholmu, Parizu, Chicagu. Godine 1958 napravio je svoj poznati paviljon jugoslavenskih paviljon na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu. Međutim, nije formalno zaposlen. -Bio je zaposlen samo jedan dan, u firmi od Bregovca. I odmah je dan kasnije rekao da se to nemre. Makavi…- smije se njegov nećak.
Kod Picelja u Gajevoj
Nakon eksperimentiranja u arhitekturi i urbanizmu šezdesetih godina posvećuje se skulpturi. Bio je zaokuplje problemom sinteze u umjetnosti. U prvoj seriji radova, Centre i Centrije, nastalih od 1963. do 1965. godine, eksperimentira s jednim od osnovnih geometrijskih tijela, kuglom. Bio je i član EXAT-a. -Nada mi je pričala da su se tada svi sastajali kod Picelja u Gajevoj. Tam su svi cugali. Richter, Kristl i Srnec, no kasnije su se razišli, ali u doba kad se sve to rađalo oni su zbilja bili dobra ekipa- kaže Duško Richter. Volio je i automobile. Njegov nećak tvrdi da je zapravo on imao prvi jaguar u Zagrebu, tamne boje. Ostao je zapamćen i kao osoba koja se voljela prepričavati anegdote.
– Znao je pričati da mu je najteže bilo raditi Vilu Zagorje. I to zbog Steve Krajačića (načelnik Ozne, potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske). Morali su stalno ići okolo po susjedstvu Pantovčaka po tavanima i mjeriti odakle bi se eventualno moglo pucati po vili. Uz to Stevo je imao svoje viđenje arhitekture, na koje su on i Ostrogović uglavnom trebali reći da – sjeća se njegov nećak.
Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!
