Zakoni kod nas ne reguliraju kvalitetu stanovanja. Šteta da ne postoje barem minimalni standardi, rekao je Branimir Rajčić u Šibeniku
Obnova je velika tema naše generacije, moglo se čuti na četvrtim Danima arhitekata održanim nedavno u Šibeniku u organizaciji Hrvatske komore arhitekta. Sve poslijeratne zgrade i one još starije, bile one stambene ili obiteljske kuće, zaslužuju obnovu.
- Gradovi su već sagrađeni, veliki modernistički kvartovi, sagrađeni su fakulteti, zračne luke, muzeji, šoping centri... I pitanje je, što sad? Što je veliki projekt ove generacije? Po našem mišljenju, to je velika obnova. Obnova svega, ne samo spomenika kulture i zaštićenih zona gradova, i to tako da se sve obrađuje kao velika cjelina - rekao je Aleš Vrhovec, slovenski arhitekt iz studija GregorcVrhovec arhitekti, zoom gost predavač, koji je govorio o rehabilitaciji ruralnog, odnosno non-urbia prostora.
Centralna tema ovih Dana arhitekta bila je stanovanje. U posljednjih sto godina sve zemlje imaju neki oblik stambene politike. Hrvatski model je nedostatan.
DEGRADACIJA
- Tema stanovanja pokazala je da se dom kao nukleus života mora prilagođavati novim uvjetima i funkcijama i da postaje mjesto društvenog i poslovnog života. Da bi se takav razvoj ostvario, nužno je donošenje nacionalnih stambenih politika uz unapređenje kulture građenja i održiv način upravljanja prostorom - rezimirala je Rajka Bunjevac, predsjednica HKA.
Sedamdeset posto ukupne gradnje na području gradova je stambena gradnja. Prevelikim otvaranjem novih zona u gradovima odumiru stare zone, a rješenje nije u širenju, nego u obnovi, revitalizaciji i sličnom. Iz više izlaganja sudionika moglo se zaključiti da je prostorno planiranje posljednjih desetljeća degradirano.
- Zavod za urbanizam u Šibeniku, koji je nekoć imao 30 ljudi, ukinut je. Općenito, planiranje je danas pod velikim utjecajem kapitala - rekao je arhitekt Tomislav Krajina.
I urbanizma i prostornog planiranja sve je manje te se, kako kaže Madlena Roša Dulibić, pročelnica za prostorno planiranje grada Šibenika, posljedice već vide u najljepšim dijelovima Hrvatske kao što su Hvar, Split, Dubrovnik, nacionalni parkovi...
Krajina je istaknuo da su arhitekti potrebni u stambenoj politici, i to ne samo kao servis. Mnogi ugledni arhitekti u svijetu sudjeluju u temama stanovanja socijalnog, pa i onog za izbjeglice i beskućnike. Poznati arhitekt Alejandro Aravena, dobitnik Pritzkera, u Čileu je projektom Villa Verde dao odgovor na pitanje kako ljude aktivirati da sudjeluju u socijalnoj gradnji. Naime, obitelji s dvoje djece trebala bi stanovati u objektu od 80 kvadrata, no država im je mogla omogućiti samo stan od 40 kvadrata. Tada je Aravena domišljato projektirao za njih kuće od 40 kvadrata koje, ako to požele, lako mogu proširiti na “praznom” preostalom prostoru drugog dijela kuće gdje je ostalo mjesta za još 40 kvadrata stambenog prostora, a što su mnogi potom s vremenom i napravili. Arhitekt Shigeru Ban projektirao je, pak, hitno sklonište za izbjeglice, od kartona i tkanine. Kod nas su arhitekti, i to uglavnom mladi, aktivno sudjelovali u kreiranju projekata POS-a, koji ove godine bilježi 20 godina postojanja, no tijekom mandata ministrice Anke Mrak Taritaš njihovo je sudjelovanje u natječajima ukinuto te je sve prepušteno na odabir građevinarima.
ROK TRAJANJA
U Hrvatskoj je 2011. godine bilo 2,246.910 stambenih jedinica, a stalno je nastanjeno 65 posto tog stambenog fonda. Prosječna površina za stanovanje obitelji bila je 80 kvadrata, ali bruto, te je prosjek za tročlanu obitelj samo 57 kvadrata, odnosno oko 20 kvadrata po sobi. To, kako se moglo čuti, definitivno nije dobar standard jer je prosjek EU 40 kvadrata po osobi. Hrvatska je u tom dijelu skale s Rumunjskom, Bugarskom i Poljskom.
Zanimljiv je bio i podatak, a iznio ga je profesor Branimir Rajčić, o stanju stambenog fonda u Hrvatskoj: 13 posto sagrađeno je do 1945., potom je od 1946. do 1960. sagrađeno 9,28 posto, a od 1961. do 1970. godine 19 posto... To znači i da je vrlo mnogo kuća i zgrada u Hrvatskoj staro više od 50 godina, što se obično drži rokom trajanja neke građevine. Većina našeg stambenog fonda su obiteljske kuće. Najviše se u Hrvatskoj gradilo od 1971. do 1980., dobro razdoblje bilo je i od 1961. do 1970. te od 1981. do 1990. godine. Većina stanova, odnosno 97 posto stambenog fonda u posjedu je privatnih osoba, slično kao u drugim tranzicijskim zemljama, a u Austriji, Njemačkoj i Sloveniji velik dio fonda čini zaštićeni najam plus razne varijante socijalnog stanovanja.
- Problematično je i da zakoni kod nas ne reguliraju kvalitetu stanovanja. Šteta je što ne postoje barem minimalni standardi ili bar sustav kategorizacije, jer bi bilo koji od njih tijekom vremena podigao kvalitetu stanovanja - smatra B. Rajčić.
ZADRUGARSTVO
Za POS se, pak, moglo čuti da se iz programa za rješavanje stambenog pitanja pretvorio u financijski model. Kvaliteta stanova nije tako dobra kao u početku, a ukupno gledano u 20 godina malo je korisnika takvih stanova, nije ih mnogo sagrađeno. POS čini svega tri posto stanova sagrađenih u razdoblju od 17 godina, koliko se analiziralo. Uglavnom, moglo se čuti, taj program nije bio jako uspješan zbog slabog odaziva jedinica lokalne samouprave. U POS uložen državni novac nije stizao ni do najranjivijih skupina društva. Komentirali su se i drugi državni program.
- Osnovna mana mjere za subvencioniranje stambenih kredita je posljedično povećanje cijena nekretnina jer čim se objavi natječaj, cijene donekle rastu. I taj se model odnosi na manju skupinu u društvu, a oba, i subvencije i POS, potiču vlasnički model - objasnio je Branimir Rajčić.
Arhitekt Veljko Armano Linta smatra, pak, da čovjeku ne treba jako puno stambenog prostora nego da je bitnije da taj prostor bude kvalitetan te uključen u zajednicu. Iznio je alarmantni podatak da smo kao svijet po tablici ekološkog duga već do 22. kolovoza ove godine potrošili sve što nam je priroda dala u resursima za ovu godinu. Zadnja godina u kojoj smo potrošili materijala na godišnjoj razini taman koliko je trebalo bila je 1970. godina. Linta je zato podsjetio na drugačije razmišljanje o stanovanju kroz zadrugarstvo, povezivanje sa zajednicom života, korištenje obnovljivih izvora energije. Važno je, kaže, i smanjenje potrebe za dizanjem kredita.
Porazan podatak za našu stambenu politiku je i taj da u Hrvatskoj jako mnogo mladih živi s roditeljima i to u prosjeku do 34. godine, po čemu prednjačimo u EU. Razlog tome nije “majčina spiza”, kako to neki žele prikazati.
- Potreban je sustav stambenih politika na razini države i gradova. Mladi jedino mogu ostati ovdje ako imaju posao i priuštiv stan - smatra Tihomir Jukić, profesor na arhitekturi.
U razvijenim europskim kapitalističkim državama na samom početku razvoja ove teme, kako kaže Gojko Bežovan, profesor ekonomije, došlo je do pomirbe između kapitala i rada. To je korak koji se kod nas u tranziciji preskočio.
- Zemlja u kojoj se ne reinvestira dobit ne može biti razvijena. Rast nejednakosti u društvu dovodi do rasta nepriuštivosti stanova - rekao je Bežovan.
Nadalje, u Njemačkoj kao mjera postoji ograničenje rasta najamnina u Berlinu, kao i kontrola broja Airbnb stanova, u Rotterdamu se vodi politika suzbijanja špekulanata na tržištu, a u Beč kontrolira cijenu građevinskog zemljišta.
CRNO TRŽIŠTE
- Ne treba ukinuti porez na promet nekretnina nego hitno ukinuti porez na kupnju prvog stana. Nužno je uvesti stambene programe za studente, starije, ranjive skupine... Imamo i premali udio studenata u domovima. Moramo nastojati da se cijene stanova snize, uz suzbijanje crnog tržišta najma stanova - kazao je G. Bežovan.
Arhitekt Luka Korlaet, koji je govorio o POS-u, kazao je da nije bilo dobro rješenje snižavanje dimenzionalnih parametara zbog kupovne moći.
- Čitavoj se jednog generaciji, općenito gledano, oduzela ideja da mogu samostalno živjeti, a to se opravdava površnim objašnjenjima. Za 30 posto prosječne zagrebačke plaće za najam se može naći samo stan u malo dijelova grada, recimo u dijelu Dubrave. Nužno je povećati fond javnih stanova za najam - istaknu je L. Korlaet.
Govorio je i o novoj stvarnosti, radu od kuće i nužnosti projektiranja novih stambenih zgrada imajući u vidu i taj aspekt. Spomenuo je vrlo rijedak primjer novije stambene gradnje u kojima je predviđen prostor za radni prostor. To je bilo u zgradi u naselju Novi Jelkovec iz 2010. godine, arhitektica Azre Suljić i Kristine Careva, sa stanovima koji u ulaznom dijelu nude mogućnost za radnu sobu, koja je po potrebi i donekle odvojena od samog stana.
