Lucija je svoj stan uredila prema principima wabi sabi stila čija je osnovna filozofija da ljepota leži u nesavršenim i nedovršenim stvarima. Kažu da je to stil koji mane voli više od savršenstva i po tome je zapravo najposebniji.
Netko želi ulaznicu za koncert, netko novi parfem, netko možda neki odjevni predmet, a na samom početku našeg razgovora Lucija Berdin, koju smo posjetili u njenom stanu u Međimurju, otkriva nam da je od svoje 16. godine na pitanje što želi za rođendan odgovarala uvijek isto - stolac.
- Oduvijek sam voljela uređivati prostor, to me zabavljalo i neprestano me intrigira kako ga dobro iskoristiti. Moji roditelji se dobro sjećaju svakodnevne buke iz moje sobe koja je bila poviše njihove, uvijek sam nešto povlačila, vukla, premještala. Sjećam se kako sam mudro stavila tepih da bih ublažila te zvukove, tek sam godinama kasnije saznala da time ništa nisam postigla, nego da su roditelji šutjeli zato što su znali da uživam u tome - prisjeća se Lucija sa smiješkom. Nakon što je završila Fakultet primijenjenih umjetnosti u Rijeci i vratila se doma u Ferketinec, roditelji su joj odlučili urediti prvi kat kuće tako da ima svoj prostor, a Lucija ga je na svoje veliko zadovoljstvo mogla sama dekorirati.
Prostor od sto metara četvornih sastoji se od dnevnog boravka s blagovaonicom i Lucijinim atelijerom, hodnika, spavaće sobe i kupaonice. Nesumnjivo je da je Lucija utkala sebe u svaki metar prostora. Svaki zid i svaka površina obilježena je nekim detaljem koji pripada samo njoj i ima neki poseban značaj, od poda, zida ili stropa, svi oni imaju svoj izričaj i priču. - Veliki sam zaljubljenik u wabi sabi stil, izrazito mi se sviđa ta filozofija da ljepota leži u nesavršenim i nedovršenim stvarima. Već dugo od svukuda skupljam stvari za stan, prije je to bilo za sobu. Imam stolaca koji su pokloni, drugi su ostali od djeda ili sam ih uzela od rodbine kada su ih htjeli baciti. Isto tako skupljam sve stvari koje za mene imaju značaj, pa tako po stanu možete vidjeti stare bakine ili prabakine naočale, djedov kovčeg za alat koji je sada stolić, mamin stari fotoaparat i niz drugih stvari koje su zapravo sada postale dio mog umjetničkog izričaja.
Lucija nam također prepričava da su u tom poštivanju japanske estetike skromnosti, jednostavnosti i prirode biljke jednostavno neizostavan dio. Osim njihove boje, koja se odlično uklapa u svaki interijer, Lucija smatra da biljke prostoru donose život i podižu ga na drugu razinu, koju malo koji predmet može postići. Tako je i ona godinama skupljala jednu po jednu biljku i, kad je došlo vrijeme, sve ih posložila u svoj stan. U prostoru se sada nalaze desetci različitih biljaka, od tzv. Slonovog uha (Begonia erythrophylla), do Adama (Alocasia odora) ili mandarine i nezaobilazne Dracene. Mlada umjetnica nam priznaje da je priča s biljkama ipak nešto što nije očekivala.
- Valjda zbog orijentacije stana, topline i sunca, sve biljke su se vrlo brzo udomaćile i počele bujati, neke sam čak i podijelila prijateljima. Ostale su po dolasku u stan bile skoro za otpis, poput Adama, ali su se zapravo čarobno oporavile i sada ponosno zauzimaju dobar dio stana. Više ih ne mogu nabavljati jer nemam gdje s njima - ističe Lucija. Kao što su biljke odreagirale na svoje novo stanište, s takvim smo dojmom i mi napustili Ferketinec. Možda pomalo skeptični na samom dolasku, otišli smo znatno veseliji i zadovoljniji zbog prizora s kojima smo se susreli.
