Iako je dvor bio zapušten i “ofucan”, Božica Jelušić znala je da su imanje i obitelj Trezić važni za gornjohrvatski prostor jer svjedoče o visokoj razini građanskog života s 19. na 20. stoljeće.
Neću da prodam, Boga mi, to će da bude muzej, mrzovoljno je ponavljala mršava, sijeda starica orlovska nosa i prodornih očiju dok je Božicu Jelušić i njezina supruga vodila kroz veliki zapušteni dvor na bilogorskom brežuljku iznad sela Čelepovec nedaleko od Đurđevca, ladanjsku kuću s kulom na brijegu zvanom Korniš.
Nekoliko dana prije, uoči najvažnijeg lokalnog događaja Picokijade, Jovanka, udovica Lothara Trezića, pustila je oglas o prodaji dvora Barnagor, kao posljednja nasljednica imanja obitelji von Trezić, jedine plemićke obitelji u ovom dijelu Hrvatske, na potezu od Virovitice do Koprivnice.
No, nekadašnji sjaj dvora već je tad bio ugašen. Vrt je bio prepušten korovu, a kuća vlazi i smradu. Uočavali su se oronula žbuka, zidovi čađavi od dima iz gusene peći, kroz strop jedne prostorije vidjelo se nebo... Ipak, renomirana hrvatska književnica i pjesnikinja Božica Jelušić u najvećem je salonu ugledala piramidu knjiga, koju je tadašnja vlasnica stavila na hrpu. Sagnula se i dohvatila jednu, bio je to vojni priručnik na gotici iz 1808. godine! S obodnice je dohvatila još jednu pa drugu, treću knjigu. Naslovi su bili na pet jezika. Bio je to prijelomi trenutak, prisjeća se Božica Jelušić gotovo 30 godina poslije, prepričavajući nam kako se upustila u projekt spašavanja i obnove imanja vlastitim sredstvima.
- Prodali smo jednu kuću blizu Staroga grada i jednu novije gradnje u Bjelovaru te kupili dvor. Budući da je uz taj ofucani dvor išlo pet jutara zemlje, dvije šume i oranica, vinograd je u to doba već bio iskrčen, ušli smo u posjed golemog prostora, ne znajući kako će se to tehnički ogledati na nas. Ja sam radila u gimnaziji, a suprug kao šumar. S ovim vremenskim odmakom, moram reći da zaista ne znam što smo u tom času mislili - kaže Božica Jelušić, koja u dvoru provodi ljetne mjesece. I danas je kaže, niz problema u kući koje treba rješavati, prvenstveno obnoviti kulu koja i dalje prokišnjava. Također, neprestanu brigu zahtjeva i okućnica, park sa 60-ak vrsta stabala koje je većinom sama posadila. Tu su javori, nešto crogorice i egzota, paulovnija, cedrovi, kuningamija, stoljetni hrast...
- U jednoj fazi obnove dogradili smo natkrivenu terasu, budući da je kiša neprestance udarala s južne strane i stvarala vlagu u kuhinji i hodniku. Međutim, tadašnje Ministarstvo je zbog te terase reklo da smo pokvarili izvorni tlocrt i da nemamo šanse za državne poticaje i sredstva. Stoga smo obnavljali vlastitim sredstvima kako su pristizala. Barnagor nema niti jednu kunu kredita na sebi, i to smatram najvećim uspjehom. Za to je potrebna samo neka sinergija, u našem slučaju s prijateljima koji imaju vještine i zanate, koji su nam uskakali i radili po minimalnoj cijeni, po cijeni materijala ili posve volonterski. To je rasteglo obnovu na 20-ak godina, a onda dolazite u fazu kad sve morate opet obnoviti jer se s vremenom opet sve uruši - kaže Božica Jelušić.
Začetnik i graditelj dvora je Petar von Trezić, koji je kao sudionik bitke kod Solferina 1859. godine stekao titulu Rittera (viteza) i plemićke povlastice austrijske krune te situirao obitelj u rodnom kraju. Od dobivenih sredstava sagradio je oveću vilu, a po odlasku u mirovinu 1866. dogradio je kulu, povišeni kat koji se diže iznad jednog salona u prizemlju. Dvor je sagrađen u obliku slova L te je imao sedam prostorija: žuti salon, ružičastu djevojačku sobu, gostinjsku s polukružnim stropom... Pitka voda dolazila je s izvora Lukovo.
O osnivaču i stanovnicima dvora Božica Jelušić napisala je knjigu “Čišćenje globusa” s više od 100 fotografija, povijesnih detalja i isječaka iz obiteljskih zapisa. Tako se opisuje da je pred tornjem stajalo pet divovskih jela, na toj se strani vidio i jelik, koji je prelazio u bjelogoricu, zaokružujući cijeli posjed. U šumi je bio divovski hrast, a zatim su se izmjenjivale livade, voćnjaci, travnjaci, polja i komad vinograda. Iz daljine, kuća je bila posve zakrivena jelama, osim dijela bakrene kupole na tornju. U zemljišnim knjigama dvor je bio upisan kao zdanje Milinmarin dvor po sinu Maximillianu i kćeri Mariji, no sin ga je preimenovao po presušenom potoku Barna ispod imanja. U narodu su ga, pak, zvali “Dvor na breg”. Uslijed ratnih godina obitelj je siromašila te se morala odreći dijela posjeda, koji je bilo veći nego danas.
Imanje i obitelj važni su za cijeli gornjohrvatski prostor jer svjedoče o visokoj razini građanskog života na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Na barbagorski brijeg stizali su bečki časopisi, paketi knjiga, operni programi i pisma sa stotinjak adresa. Dio svjedočanstva o društvenom životu obitelji von Trezić dočekao je i Božicu Jelušić, no vrlo je malo stvari od vrijednosti ostalo u dvoru. Uglavnom knjige na gotici, rukom ispisane gospodarske knjige, klimavi stolci, bezbrojne cipele, kutije za šešire, svileni kišobrani, posteljina, krzna..., sve izgriženo od miševa i natopljeno vlagom.
- Danima smo samo palili te tužne ostatke ostataka, kramu, kako bismo vidjeli u kakvom su stanju prostorije - prisjeća se Božica Jelušić, dodajući kako su spašeni snopovi razglednica, fotografije filmskih diva, kazališni dalekozor presvučen sedefom, molitvenik uvezan u ljubičasti pliš... Pjeskarila je stare škrinje, laštila starinske ključanice, razvrstavala marke, vadila mrlje iz rubenine... Od vrijednih komada izdvaja masivni pisaći stol, precrtan iz bečkih kataloga i izrađen rukom domaćih majstora, koji je natopila sredstvom protiv crva i premazala mahagonijem. Nalazi se u knjižnici s 2200 naslova: dvije trećine nekadašnje Trezićeve knjižnice podigla je na police, a na prazna mjesta je rasporedila knjige kupljene u Zagrebu, grčke mitove u prijevodu Kolomana Raca, nekoliko nanovo uvezanih svezaka engleskih klasika, nekoliko kataloga bečkih izložaba u 19. stoljeću...
Umjesto klimavih sofa i stolova na razvlačenje ubacila je solidno hrastovo pokućstvo, polovne rezbarene vitrine... Poveznica s prošlošću su kamin, alt deutsch ormari koje su bogatije djevoke iz sela dobivale za miraz, salon s originalnim pokućstvom i pokoji originalni bidermajer komad. Izdvaja i Kukuljevićev stolac.
Najatraktivnijim dijelom dvora smatra atelje u prizemlju, u kojemu je svaki komad namještaja i umjetničkih djela izrađen ručno u sklopu raznih radionica.
- Atelje daje ideje kako upotrijebiti stare stvari i kako neka daska, koja bi inače gorjela u peći, može postati atraktivan šank ili kako dobiti lažne zidove gdje se mogu izlagati predmeti, a opet dobiti vizualnu odijeljenost - kaže, dodajući kako je dvor godišnje imao do 700 posjetitelja, planinara, biciklista, umirovljenika i djece u sklopu raznih projekata. Održavala su se i kulturna događanja, poput “Poezija u vrtu”, a uređeno je i maleno dječje kazalište u šumi. Zbog trenutačne epidemiološke situacije sve su te aktivnosti na čekanju, no dvor ostavlja otvorenim za slučajne prolaznike.
- Dvor je opremljen strujom i vodom te svim potrebnim komunalnim pretpostavkama i mogao bi služiti za razne vrste aktivnosti, kao što su nastava u prirodi i seoski turizam, iako bi trebalo uložiti u doradu smještajnih kapaciteta - kaže Božica Jelušić, zahvaljujući se lokalnoj upravi koja je dovela vodu i koja nekoliko puta godišnje pomogne oko gerenalne košnje. No, ističe da je gotovo iluzorno da bi ona, sa 70-ak godina, mogla kompletirati obnovu. Danas je suvlasnica dvora s unukom Leom Filipom, koji je zaposlen pa se dvoru može posvetiti tek u slobodno vrijeme.
- Moje je mišljenje da je odnos države prema kulturnim dobrima, baštini i našoj građanskoj povijesti na prijelazu s 19. na 20. stoljeće katastrofalno, a dokazujem to time da su se na potezu od Orahovice do Martina na Muri tek sad počeli obnavljati neki dvorci. Može se uočiti 20-ak što manje, što više reprezentativnih građanskih objekata koji su bili kokošinjci, štale, seljačke radne zadruge ili u najboljem slučaju škole ili internati, a svi su opljačkani i vandalski devastirani - kaže te dodaje kako je, primjerice, u Moravskoj obnovljeno 2000 dvoraca uz pomoć države, i to bez pompe.
- Moj je orijentir bio da se sačuvaju dokazi našeg entiteta, dokazi da smo uvijek bili Europa. Ovdje se ne radi ni o kakvom strancu, nego se potvrđuje teorija da je u okviru Austro-Ugarske svaka osoba mogla uspjeti ako je imala ambicije i sposobnost. U uređenom društvu vrlina se honorira. Petar von Trezić popeo se od seoskog dečka s desetero braće do majora Monarhije. Obitelj se smatrala dijelom europskog plemstva, bez obzira što to nije bila rođenjem, nego temeljem zasluga. U kući se razgovaralo na pet jezika. Stoga je to i europska baština. U širem kontekstu zaštite objekata, posljednji je čas da se, koristeći se sredstvima Europske unije i statusom Hrvatske, jer smo ponovno postali dijelom nečega što smo već bili, napravi lista prioroteta i da se počne ulagati u dvorce na pravednom kriteriju njihove realne vrijednosti i važnosti - zaključuje.