Na lokaciji na kojoj se nekada proizvodilo oružje, zatim autodijelovi, a potom godinama nije bilo ničega, danas stoji Résidence Harmonie, projekt arhitektonskog ureda Hérault Arnod Architectures koji pokušava odgovoriti na jedno od ključnih pitanja suvremenog stanovanja: kako graditi gusto, a da ljudi pritom ne izgube osjećaj prostora, privatnosti i povezanosti s prirodom.
U Rueil-Malmaisonu, zapadno od Pariza, Hérault Arnod Architectures projektirali su stanove oko zajedničkog vrta, s balkonima i terasama, spremištima uz stanove, prostorima za bicikle i sustavom prikupljanja kišnice. Ideja je jednostavna: ako gradovi moraju biti sve gušći, može li višestambena zgrada ipak ponuditi neke od kvaliteta života koje ljudi povezuju s vlastitom kućom?
Projekt nazvan Paysage Habité, odnosno „nastanjeni krajolik“, dovršen je 2025. godine u Rueil-Malmaisonu, gradu zapadno od Pariza. Ima 92 stambene jedinice, oko 6200 četvornih metara površine i podzemnu garažu s 57 parkirnih mjesta. Investitor je Quartus, a u projektu su, kako se navodi na stranici v2com mreže, uz arhitekte, sudjelovali krajobrazni ured Sempervirens i brojni stručnjaci za konstrukciju, instalacije i infrastrukturu.
Polazišna točka projekta prilično je jednostavna: prema podacima koje navode arhitekti, oko 80 posto Francuza radije bi živjelo u kući nego u stanu. Problem je, naravno, što suvremeni grad ne može svima ponuditi individualnu kuću s vrtom. Zemljište je skupo, gradovi se moraju zgušnjavati, a nova stambena izgradnja mora istodobno biti racionalna, energetski učinkovita i kvalitetna.
Arhitekti zato nisu pokušali napraviti 92 male kuće, nego su kvalitete individualnog stanovanja prenijeli u višestambenu zgradu.
Zgrada kao prsten oko vrta
Osnovu projekta čini široka, relativno plitka građevinska struktura koja se omata oko velikog zajedničkog vrta. Dubina zgrade je približno deset metara, što omogućuje kvalitetnu prirodnu rasvjetu i, kod većeg dijela stanova, dvostranu orijentaciju. Stanovi od trosobnih nadalje projektirani su kao prolazni, s otvorima na dvije strane, ili kao kutni stanovi s dodatnom vanjskom fasadom.
Takva organizacija nije samo pitanje tlocrta. Vrt postaje središte svakodnevnog života zgrade, dok se stanovi prema njemu i prema ulici otvaraju različitim pogledima. Svaki stan ima balkon ili terasu, pa kontakt s vanjskim prostorom nije privilegij samo stanova u prizemlju.
Istodobno je volumen zgrade pažljivo prilagođen okolnom urbanom tkivu. Parcela se nalazi na granici novog razvoja ZAC de l‘Arsenal i postojećeg, nižeg stambenog susjedstva. Zbog toga se zgrada prema nižoj izgradnji postupno spušta, dok viši dijelovi definiraju urbani rub. Niži južni dio omogućuje suncu da prodre duboko u središnji vrt.
Rezultat je svojevrsna urbana kruna oko zelenog prostora, umjesto klasičnog zatvorenog bloka koji bi unutarnje dvorište tretirao tek kao ostatak prostora između zgrada.
Vrt kao klimatski uređaj
U projektu vrt nije dekoracija. Njegova je uloga puno ozbiljnija, zamišljen je kao zajednički prostor stanara, ali i kao dio bioklimatskog sustava cijele zgrade.
U središtu se nalazi vodena površina u koju se prikuplja kišnica s krovova, dok ozelenjeni dijelovi pridonose zadržavanju vode i stvaranju ugodnije mikroklime. Na vrhu zgrade nalaze se zelene krovne površine i terase, pri čemu su dijelovi zelenila namjerno ostavljeni prirodnijima, gotovo divljima. Vegetacija tako istodobno pridonosi toplinskoj izolaciji, zadržavanju oborina i stvaranju hlada.
Ta ideja „nastanjenog krajolika“ proteže se kroz cijeli projekt, priroda nije dodana nakon što je zgrada projektirana, nego je ugrađena u samu organizaciju stanovanja.
Bicikl do vrata, spremište na terasi
Možda se filozofija projekta najbolje vidi u nekoliko vrlo konkretnih detalja. Stanari ne dobivaju klasično malo spremište negdje duboko u podrumu, nego drvom obloženu spremišnu jedinicu neposredno uz vlastitu terasu. Ona istodobno služi kao spremište i kao vizualna pregrada između susjednih terasa.
Slična logika primijenjena je na bicikle. Umjesto da ih se tretira kao nešto što treba ostaviti u podrumu ili na ulici, dizala su dovoljno velika za bicikle i dječja kolica. Stanari ih mogu dovesti do razine svojeg stana, a zatim ostaviti na natkrivenim i osiguranim platformama s priključcima za punjenje električnih bicikala.
Platforme se nalaze uz rubove vrta, a penjačice ih postupno prekrivaju, pa ono što je počelo kao infrastruktura za sigurno spremanje bicikala postaje dio zelenog identiteta zgrade.
U tome je jedna od zanimljivijih karakteristika projekta: arhitekti pokušavaju svakodnevne, često zanemarene potrebe pretvoriti u arhitektonske elemente. Spremište postaje dio terase, prostor za bicikle postaje dio zelenila, kišnica postaje dio vrta, a balkon postaje dio skulpturalnog pročelja.
Socijalno i tržišno stanovanje bez vidljive podjele
U zgradi su kombinirani socijalni najam, subvencionirano vlasništvo i stanovi namijenjeni slobodnom tržištu. Svaki program ima vlastito stubište i organiziran je zasebno radi jednostavnijeg upravljanja, ali ta podjela izvana nije vidljiva.
Svi stanari ulaze kroz isti veliki otvoreni prolaz prema zajedničkom vrtu. Uz njega se nalazi zajednička prostorija ostakljena prema ulici, s vlastitim ulazom, koja povezuje život susjedstva i život zgrade.
Takav pristup posebno je važan u vrijeme kada se o društvenoj mješovitosti često govori kao o urbanističkom cilju, ali se ona u samoj arhitekturi nerijetko vidi kroz različite ulaze, standarde i materijale. Ovdje je cilj suprotan, različiti modeli stanovanja nalaze se unutar iste arhitektonske cjeline.
Beton kao završna obrada
Ekonomičnost projekta vidljiva je i u izboru materijala, ali na način koji ne djeluje kao kompromis. Zgrada je izvedena od svijetlog montažnog betona pješčane boje, čija je površina oblikovana fino rebrastim uzorkom ševrona. Taj se motiv ponavlja i na metalnim elementima koji štite balkone, stvarajući ritam koji pročelju daje dubinu i skulpturalnost.
Arhitekti nisu pokušali sakriti činjenicu da je riječ o ekonomičnom materijalu, nego su upravo njegovu teksturu pretvorili u glavni arhitektonski motiv. Rebra i nabori proizvode sjene koje se mijenjaju tijekom dana, pa relativno jednostavna konstrukcija dobiva složeniji vizualni karakter bez potrebe za skupim završnim oblogama.
To je možda i najvažnija lekcija projekta, kvaliteta arhitekture ne mora nužno proizlaziti iz skupih materijala, nego iz načina na koji se materijal, konstrukcija i svakodnevna upotreba prostora međusobno povezuju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....