Imamo li dovoljno novca za energetske obnove?

Zagrebačka panel-diskusija udruge hupfas kao dio kampanje Renovate Europe

Ima li Hrvatska dovoljno novca za energetske obnove? No, isto tako, ima li Hrvatska dovoljno političke volje i administrativnih kapaciteta za krenuti u jaču energetsku obnovu zgrada, koja može biti pokretač gospodarstva, spas za građevinsku industriju i kućne proračune? Odgovor na ta pitanja pokušali su dati sudionici panel-diskusije u zagrebačkom Hotelu Antunović u organizaciji Hrvatske udruge proizvođača toplinsko-fasadnih sustava (HUPFAS). Panel-diskusija pod nazivom “Ima li Hrvatska dovoljno novca za energetske obnove?” održana je prošlog petka u sklopu europske kampanje RENOVATE EUROPE s ciljem smanjenja potrošnje energije u zgradama u EU za 80 posto do 2050. godine, čiji je HUPFAS partner, dok je finalni dan kampanje, REDay2014., održan u srijedu u Bruxellesu.

Cilj zagrebačke panel-diskusije bila je razmjena iskustava bitnih za uspješnu provedbu programa energetske obnove zgrada pa su stručnjaci iz Austrije, Italije i Slovenije predstavili svoje nacionalne i regionalne modele i projekte energetske obnove, koji su pokrenuli gospodarske aktivnosti i ostvarili velike uštede vlasnicima i stanarima. Mogu li ta iskustva i uspješni primjeri pomoći našoj politici energetske obnove? Primjerice, Alice Tura, iz Odbora za toplinsku tehniku i energetsko certificiranje izgradnje talijanske regije Lombardija, istaknula je kako je Lombardija krenula s poticajima za energetsku obnovu prije nego što je nacionalni zakon usklađen s europskim direktivama te je danas jedna od najnaprednijih regija u Italiji s oko 1,4 milijuna energetski certificiranih zgrada, od čega je 12 tisuća zgrada u A ili A+ razredu, i 19,5 tisuća akreditiranih certifikatora.

Fond za garancije

– Energetski učinkovite zgrade se više promiču i postižu bolju cijenu na tržištu. Obnova obiteljske kuće smatra se poreznim odbitkom u visini do 65 posto, što ovisi o intervenciji, a amortizira se kroz 10 godina. Banke teško daju kredit ako nisu vlasnici zgrada, stoga se posljednjih godina govori o fondu za garancije, gdje bi država jamčila bankama povrat financija, no taj model još nije zaživio. Šteta, jer se radi o prividnim dugovima koji će kasnije zapravo stvarati uštede. Bonus po volumenu može se ostvariti ako je zgrada napravljena još bolje od zakonskih propisa i ne plaća se uvećana naknada na dodatnu debljinu ovojnice – rekla je Alice Tura.

Clemens Hecht iz ARGE, austrijske udruge proizvođača toplinsko-fasadnih sustava, iznio je austrijski model sufinanciranja energetske obnove: vaučer/bon, poticaj putem stambene štednje i komunalni zajam. Vaučer/bon daje se u maksimalnom iznosu od 9300 eura, koji predstavlja povrat dijela novca koji je već uplaćen kroz porez za radove i materijal za energetske obnove, s tim da se u projektu mora ispuniti uvjet minimalne uštede energije za grijanje od 20 kWh/m2. – To znači da država zapravo uopće ne odvaja za poticaje sredstva iz proračuna. Bitno je samo donijeti račune od investicije unutar dvije godine – rekao je Hecht, dodajući kako je mogući problem nedostatak kontrolnih mehanizama jer se ne gleda i kvaliteta izvedenih radova.

Danska kao uzor

Spomenuta je i Danska, koja je poznata po tome što do 2050. godine 100 posto energije želi dobivati iz obnovljivih izvora energija. A gdje smo mi? U nacionalnom fondu zgrada obiteljske i višestambene zgrade čine 86 posto zgrada, koje su uglavnom građene u razdoblju između 40-ih i 90-ih godina, i to su zgrade koje imaju vrlo nisku ili nikakvu toplinsku izolaciju zbog tadašnjih konstrukcijskih rješenja. Te bi zgrade prve trebale doći na red za obnovu kako bi ostvarile značajne uštede na energiji. Irena Križ Šelendić, voditeljica službe za energetsku učinkovitost u zgradarstvu iz Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, istaknula je pak kako je učinjen veliki pomak u zakonodavnom smislu.

Prema novom Zakonu o energetskoj učinkovitosti, za obnovu više nije potrebna 100-postotna suglasnost svih stanara u zgradi, nego 50 posto + jedan. – Implementirane su direktive, tri nacionalna programa kojima se potiču integralne obnove, a za što se odobrava od 40 do 80 posto poticaja. Posrednici za obiteljske kuće su jedinice lokalne samouprave, ali i štedionice. Ideja je da se sredstva koja se troše na energente utroše na ulaganje u proizvođače toplinske izolacije. Za višestambene zgrade plan je obnoviti pola milijuna kvadrata godišnje, za što će se izdvojiti 610 milijuna kuna godišnje – rekla je.

Potrebna edukcija

Sven Müller, direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, naglasio je kako su ove godine odobreni projekti ukupne vrijednosti 400 milijuna kuna. – Svaka investirana kuna iz Fonda dva i pol puta je multiplicirana, što je generiralo više od 800 milijuna kuna investicija.Tako profitiraju i projektanti, nadzorni inženjeri, proizvođači i vlasnici zgrada. Uz uštede građanima, štedimo energiju, štitimo okoliš i smanjujemo emisiju CO2. Omogućili smo uvjete, zakonodavni okvir i sredstva, ali je ograničeni period za pripremu i početak projekata energetske obnove.

Hrvatska ima najvišu stopu potpora za energetsku učinkovitost u zgradarstvu. Odobren je Sporazum o partnerstvu u iznosu od 10,7 milijardi eura za razdoblje od 2014. do 2020. godine, stoga Hrvatska definitivno ima novca. Fond je određen kao posredničko tijelo za pola milijarde eura namijenjenih za energetsku učinkovitost. Treba poraditi na edukaciji, ali je isto tako bitna kvaliteta i odgovornost u izvođenju projekata. Želimo da nam budućnost bude energetski učinkovita zbog ekoloških razloga, ali i zbog ušteda – rekao je.

Štednja ili potrošnja?

Ipak, na panel-diskusiji istaknuto je kako se, primjerice, Grad Zagreb uopće nije uključio u program obnove obiteljskih kuća, a što se tiče javnih zgrada do sada nije bilo uplata. Iako je dio sudionika istaknuo kako novca ima i bit će ga, ali dug put do njega zahtijeva stručnost, vrijeme, temeljite pripreme i informiranost investitora i ostalih aktera u tom procesu, svi su se složili kako je potrebna jača politička volja jer su energetske obnove moguće jedino uz poticaje i financijsku pomoć države. No, Ana Pavičić Kaselj iz Instituta za međunarodne odnose naglasila je kako su sredstva EU, predviđena za obnovu zgrada u sljedećih šest godina na koja se pozivaju resorna ministarstva, vrlo mala u odnosu na naše potrebe. S druge strane, svoja je razmišljanja i ideje podijelio ekonomski analitičar Ivan Lovrinović.

– Ovaj sektor se može promatrati i na razini mikro i makro ekonomije. Hrvatske se vlade godinama od 2008. vrte u krug tražeći izlaz iz ne više recesije već depresije. Proizvođači sami i na ovakav način traže izlaz iz tog začaranog kruga. Potencijal hrvatskoga građevinarstva je velik, ali je ono danas u lošoj situaciji i nerealno je očekivati da će doći do nekog velikog buma gradnje, jer su Hrvati poslije Mađara narod koji ima najviše nekretnina po glavi stanovnika – Mađari na 100 stanovnika imaju 95 nekretnina, a mi 92. Stoga bi građevinski sektor trebalo uposliti na energetskoj obnovi tih zgrada. Ali pitanje je kako ćemo to financirati jer sredstva EU nisu dovoljna? A novca ima dovoljno, ali on spava neiskorišten u bankama… Dakle, trend štednje treba okrenuti ka potrošnji. Trebao bi postojati model financiranja s jako niskom kamatnom stopom, jer građani predstavljaju mali rizik za vraćanje kredita i država to treba pokrenuti – istaknuo je ekonomski analitičar Lovrinović.

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. veljača 2023 15:21