Neboder je sinonim poslovne arhitekture. No, je li neboder idealna tipologija u poslovnoj arhitekturi, naročito u vrijeme krize kada dolazi do radikalnih transformacija u svijetu suvremenog biznisa i razvijanju novih zanimanja, koja mijenjaju i projektiranje poslovnih prostora? Ili su to neki drugi modaliteti koji ne podrazumijevaju visoke građevine? Je li kreativna industrija najveći potencijal proizašao iz krize?
Neboderi uz Savsku
Ako je suditi prema diskusijama na četvrtim u nizu Danima zagrebačke arhitekture, odgovor na druga dva pitanja je potvrdan. Naime, rapidni razvoj tehnologije i utjecaj globalne ekonomske krize drastično su redefinirali tradicionalno radno mjesto te pokrenuli promjenu u načinu ne samo poslovanja, nego i u načinu života. Javljaju se alternativni poslovni modeli u društvu, a teži se projektima urbane obnove s naglaskom na održivost, energetsku učinkovitost i društvene inovacije. Sve to upućuje na potrebu za drugačijom arhitekturom, a upravo je to bila ovogodišnja tema Dana zagrebačke arhitekuture.
No, pitanje je koliko ti novi pristupi utječu na ukupni doživljaj i identitet Zagreba i kako bi djelovali na klasičnu tipologiju kapitalizma – neboder. Kako bismo odgovorili na to pitanje, moramo detektirati trenutačno stanje. Vratimo se na 2005. godinu, kada su na 19 lokacija najavljene visoke poslovne građevine. Prema urbanističkim planovima, veći dio tih nebodera planiran je uz Savsku, ali su od njih 19 samo dva realizirana: Sky Office na Zagrebačkoj aveniji i HEP-ov neboder u Kupskoj.
Preprodaja zemljišta
– Mogli bismo reći da za velik dio tih lokacija, odnosno natječaja konačni cilj možda nije bila gradnja, nego preprodaja zemljišta, jer što veća kvadratura na malim parcelama daje investitoru veću dobit – komentirao je arhitekt Tihomir Jukić, profesor na Arhitektonskom fakultetu, i upozorio da se svaka građevina planirana iznad devet katova smatra gradskim projektom, što znači za te lokacije ne vrijede pravila GUP-a. – Događa se da uz minimalne parcele s obiteljskim kućama niču golemi neboderi bez odnosa s okolnim prostorom, bez javnih sadržaja, često uz sami pločnik. Usporedimo li strane primjere s nekim našim projektima, primjerice Hoto tornjem, vidimo da kapital ima velik utjecaj na odnos prema javnom prostoru.
Gradski projekt je zahvat u prostoru gdje je Grad partner, ali samo u smislu ako je vlasnik zemljišta, ako je uložio ili će ulagati za stvaranje zajedničke javne dobiti. Danas ih ima 60-ak, no kada pogledamo u prošlost, gradski projekti trebali su biti željeznica, Sava, Donji grad, industrijska zona… a pogledamo li u što se danas pretvorio, vidjet ćemo točkaste linije. Što Grad ima od toga ako se na dječjem igralištu izgradi hotel u privatnom vlasništvu? – pita se Jukić i dodaje kako za gradski projekt trebaju vrijediti određena pravila uz participaciju stanovništva, a ako se govori o poslovnim zonama, moraju postojati društveni, ekonomski i planerski uvjeti.
Iskoraci prema boljem
Što se tiče poslovnih zona, središnja je os u poslijeratnom razdoblju koja nikad nije realizirana kako je planirano, a danas je u zoni cityja, Savska. Druga zona je u nastajanju, ali ne planskom, nego lokacijskom, a riječ je o Radničkoj, koja ima svoje lice i naličje u centru grada: s jedne strane se iz zamišljene industrijske zone transformirala u kulturno i društveno središte, a s druge je i dalje siromašan i napušteni dio. Dijelovi te zone kao što su Zagrepčanka i Zavrtnica tek su u fazi promiš-ljanja i natječaja. Javljaju se poslovne građevine sve bliže gradskom središtu, a intencija je širenje prema Domovinskom mostu.
Treća zona Zagrebačka/Ljubljanska avenija, nastavlja Jukić, nije promatrana kao poslovna zona, ali promatra li se niz projekata i lokacijskih dozvola, podsjeća na 70-e godine i natječaj za zapadni ulaz u grad. Tako bi se u budućnosti na samom ulazu u grad mogli planirati izdvojeni cityji, kao što imamo primjera u Londonu, Parizu, Madridu, gdje postoji grupacija poslovnih građevina posebnih urbanih pravila i gdje se očekuje gustoća gospodarskih sadržaja. U Londonu je napra-vljena studija prema kojoj se u pojedinim područjima mogu graditi visoke zgrade poštujući vizure, odnosno pogled na Parlament i Katedralu.
Upravo visoke građevine imaju velik značaj u gradnji identiteta grada, smatra povjesničar umjetnosti i teoretičar dizajna Feđa Vukić sa Studija dizajna, koji je nedavno izdao knjigu “Grad kao identitetski sustav: prema metodi sustavnog projektiranja identiteta zajednice”. – Turistički značaj nekoga grada razvio je destinacijski brending, odnosno simboličko označavanja mjesta, što se razvilo u jako puno pravaca društvene znanosti, od javne diplomacije s komponentama PR-a, sociologije… Sve takve akcije adresiraju temu identiteta grada. I pozicija arhitekture u tome se može gledati kroz domenu turizma. Povećanje turističkih posjeta dovelo je do povećanja svijesti, što je dovelo do povećanja vizualizacija. Ako ste u nekom urbanom prostoru, to što je izgrađeno nešto znači, odnosno gradi se identitet.
Govorimo li o domeni arhitekture i prostornog planiranja, smatram da je glavna tema transformativni potencijal društva. Ono što se izgradilo nije baš u funkciji i pitanje je za koga su ti projekti, a pitanje bi li ostali projekti zaživjeli da nije kriza. Ono što je važno za identitet društva, a on se uglavnom, i nažalost, zrcali po problematičnim situacijama, je preispitati što je to transformativni kapacitet društva i gdje se mogu napraviti iskoraci prema boljem, drukčijem, funkcio-nalnijem, prema ispunjavanju praznih prostora, davanju smisla… U tome je presudno povezivanje javnog interesa – rekao je Vukić, na kojega se nadovezala Jana Šarinić s Filozofskog fakulteta, koja se bavi urbanom sociologijom.
Javni i opći interes
– Sociologija u segmentu grada je zanimljiva zato što se na taj način zrcale kompletni društveni odnosi, vidljive su tekuće promjene, od običnih svakodnevica do kompleksnih promjena u samoj strukturi društva, ekonomskih i političkih principa, kada može doći do realizacija projekata, a u kojima se gubi društveni smisao. Prvi put u povijesti imamo urbanu civilizaciju, znači većina stanovništva živi u gradovima. Nama je grad postao mjesto u kojem moramo organizirati društveni život 21. stoljeća. To su velike teme, a s obzirom na nesigurnost, nitko ne preuzima odgovornost za te teme. Ne može arhitektura ili urbanizam riješiti problem, mora se otvoriti razgovor. Ako nemamo dugoročni plan, ako se ne zna čemu težimo i ako nisu definirani javni i opći interes, nastaje prostor za manipulaciju.
Moraju se sagledavati sve razine društva i grada, ne samo arhitekure i oblika gradnje, nego i kako se mi nosimo s time – rekla je Jana Šarinić. Poznati arhitekt Marijan Hržić, pak, odgovorio je kako je tijekom studija u Americi sve to o čemu se raspravlja zapravo bilo posve jasno jer se i u to vrijeme bavilo odnosom čovjeka i okoline. – Notorna je situacija, što se tiče urbanista, GUP prema kojem je određen koeficijent izgrađenosti, visina kuće… A zašto? Zašto bi netko odredio kako će izgledati Radnička, da radi viziju za nekog diktatora? A kod nas se lokacijski urbanizam negativno konotira. Kakav drugačiji može biti? I moram spomenuti gradski projekt. Da bi on bio uspješan, potreban je natječaj s relevantnim i kompetentnim žirijem, koji će biti peterostruko više plaćen – istaknuo je Hržić.
Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!
