Kad se malo osvrnete oko sebe, koliko ljudi poznajete za koje ste sigurni da žive iznad svojih mogućnosti? Sigurni smo da ih znate: na profilima na društvenim mrežama njihovi postovi odaju dojam luksuznog, bezbrižnog života, a prošle srijede u lokalnom kafiću ste im platili kavu jer ‘plaća mi je tek za dva tjedna, moram se malo stisnuti‘...
Onih koji žive iznad svojih mogućnosti u Hrvatskoj je puno, ne morate posezati za statističkim podacima. Ljudi nemaju ‘za biber‘, ali imaju za novi automobil; struju nisu platili mjesecima, ali novi iPhone su kupili na 24 rate... Takvima rabljeni automobil nije dovoljno dobar, srednja klasa mobitela je ‘za luzere‘, a na ljetovanje se mora ići, makar se kasnije gladovalo.
S druge strane, među nama žive i oni koji sve rade suprotno od navedenog. Na njihovim su računima ozbiljni iznosi, ali odlučuju živjeti skromno. Dobar im je i automobil star 10 godina, od ‘markice‘ im je važniji sastav materijala odjeće, zadovoljni su u svojih pedesetak kvadrata. Upravo takve je pozvao da se jave jedan hrvatski korisnik Reddita:
- Živite li ispod svojih mogućnosti? Ono, mogli biste živjeti bolje, ali vam se ne da? Ne da vam se preseliti u bolji stan iako biste si to mogli priuštiti, ne da vam se kupiti bolji auto jer ste se navikli na Opel koji vam je dala stara dok ste studirali, ne da vam se naći novu žensku jer vam se ne da ići van (...) Mogli biste nositi skuplju odjeću, ali vam se ne da više naručivati ni s interneta (...) Mogli biste putovati više, ali niti jedna zemlja vas više ne zanima jer ste ionako sve vidjeli – napisao je korisnik u svom postu.
Zimski broj magazina D&D još samo nekoliko dana u prodaji! Ne propustite ga nabaviti danas
U raspravi koja se ubrzo razvila javili su se brojni korisnici koji tvrde da svjesno žive skromnije nego što bi zapravo trebali. Razlozi su različiti: od dugoročnih planova i ulaganja do jednostavne nezainteresiranosti za luksuz.
- Živim debelo ispod svojih mogućnosti, imam 35 godina, živim sa svojima, a u svom stanu imam podstanare, sve s ciljem da garsonijeru koju sam uzeo u novogradnji isplatim s gotovinskim kreditom i da onda imam dva svoja stana plus što nasljednim. Pati mi ljubavni život, pati društveni život, a nitko ne gleda širu sliku, a to je život kao maraton, a ne od danas do sutra. Da ne pričam koliko žene ne shvaćaju zašto štedim kad imam hrpu love na računu.
Drugi pak ističu kako se svjesno odriču luksuza kako bi ulagali u imovinu koja dugoročno donosi sigurnost.
- Ulaganje za vrlo ranu penziju i sigurnost. Bilo bi lijepo voziti bijesan auto, ali i ne razmišljam o tome kad umjesto bijesnog auta na koje ću se naviknuti kroz par mjeseci i ne primjećivati ga više doslovno mogu kupiti nekretninu koja će zarađivati umjesto mene. Najviše potrošim na putovanja, tako da nije da mi mladost propada, samo ne bacam pare na automobile, odjeću, restorane, skupe boce, satove i ne znam na što ljudi više troše masnu lovu. (...) Ludo je koliko lova lako leti kad si opušten i ne razmišljaš o cijenama.
Neki smatraju da njihova potrošnja često izgleda veća nego što zapravo jest:
- Živim ispod svojih mogućnosti zbog višeg cilja, koji bi mi inače bilo puno teže ostvariti. Kad bih pitao poznanike i susjede, rekli bi da živim iznad svojih mogućnosti: daleka putovanja, auti, brendirana roba. Ne vide koliko radim, vide samo koliko trošim, a trošenje je ispod mojih kapaciteta trenutno.
Za neke je pak riječ o promjeni životnih prioriteta:
- Da, pogotovo sad. Prije sam radila, štedjela i ‘odricala se‘ da bih mogla bolje, a sad kad mogu bolji auto, robu i bla-bla, to mi više ne predstavlja ništa, hahaha. Kupnja nečeg skupljeg i boljeg bila bi mi usiljena, iskreno mi više ni ne pada na pamet.
Drugi ističu kako im takav način života zapravo donosi i određenu društvenu prednost:
- Apsolutno da, i nemam problema s tim. Još mi je ispalo i bolje jer me nitko ne žica pare ni usluge, od obitelji do prijatelja. Ljudi misle da zarađujem bar upola manje od onog što mi zaista sjedne na račun, pa nemam za vratom isfrustrirane i ljubomorne. Ako negdje i potegnem više, ne objavljujem to na društvenim mrežama niti se time hvalim okolo.
Neki pak naglašavaju da ih jednostavno ne privlači pretjerana potrošnja:
- Da, jer ne volim trošiti na nešto što mi iskreno u ovom trenutku ne treba. Uvijek sam živio nekako skromno. Moglo bi se reći da zarađujem dosta dobro, ali eto živim tako kako živim i gnušam se od sumanute potrošnje i kupovanja gluposti.
Ima i onih koji tvrde da bi živjeli jednako skromno bez obzira na visinu primanja:
- Živim u leru već jaaako dugo, možda i oduvijek. Recimo da bi s onim što zarađujem barem još trojica mogla živjeti ovako kako ja živim. I da zarađujem pet puta više, opet bih živio ovako kako živim. Malo mi je dosadna ova igrica.
Naravno, nisu svi odgovori bili optimistični:
- Ne. Nesposoban sam za više od ovog što jesam: luzer.
Drugi su, pak, bili vrlo kratki i konkretni:
- Živim debelo ispod svojih mogućnosti, trošim samo oko 15 posto svojih primanja.
Neki korisnici opisali su i kako okolina često pogrešno procjenjuje njihovu financijsku situaciju:
- Volim ovakve teme i osude nepoznatih ljudi. Materijalno mi je ugodno, ali to ničim ne pokazujem. Dapače, po gradu hodam odrpan i pohaban i točno mogu vidjeti kojekakve ‘influencerice‘ kako me gledaju ispod oka.
Prije par godina imao sam takvu situaciju i, priznajem, bio je to djetinjast ispad s moje strane. Frend me zvao na ručak u jedan poznatiji restoran. Došao sam u manduri sa zmazanim pickupom jer sam išao s berbe. Primijetio sam poglede i hihotanje. Iz inata sam skočio doma, jer mi je blizu, presvukao se i uzeo ženin cabrio roadster. Kvočke su i dalje tamo sjedile, samo su ovaj put izbečile labrnje. Samo sam se podrugljivo nacerio. Bio je to trenutak slabosti, ali i danas, kad naletim na takve zlurade poglede, znam se sjetiti toga.
Jedan korisnik opisao je kako mu automobil uopće nije prioritet, iako bi si mogao priuštiti gotovo bilo koji:
- Donekle sam u istoj situaciji. Mogu si kupiti apsolutno bilo koji auto, izuzev možda tipa Bugatti, Rimac. Živim četiri minute hoda od centra i plaže, a kad mi baš treba, posudim mamin auto koji je star blizu 18 godina, ima preko 250.000 kilometara. Žena (moja) non-stop piz*i da kupimo auto koji bi mi doslovno stajao 320 dana u godini na parkingu, jer nam fakat ne treba. Čemu? Nikad nisam patio na marke, brandove, premda imam neke brendirane robe poput prave zimske jakne, ali generalno, 85 posto garderobe mi je bez ikakve markice, bitno da piše 100 posto pamuk. Nisam škrt, ali doslovno ne kupujem gluposti koje mi ne trebaju, žena bi samo trošila bezobzirno, njoj je shopping sport.
Drugi pak naglašavaju kako im je štednja trenutno prioritet:
- Štedi se za još jedan stan. Mogla bih trošiti novca mnogo više, ali ne želim. Jedino me živcira što većina živi iznad svojih mogućnosti, pa ja u usporedbi s njima izgledam kao polusposobna da zaradim novac. Ne nosim skupu garderobu, ne idem na super-ekstra-luksuzna ljetovanja i zimovanja, ne vozim skup auto. Bitno mi je da znam da ja sve to mogu sebi priuštiti.
Neki su svoje navike objasnili vrlo praktičnim razlozima:
– Da, naročito za auto. Većina ljudi uzima auto na leasing. Kad smo računali koju vrijednost auta bismo mogli uzeti s našim primanjima, komotno bismo mogli voziti auto od 150 do 200 tisuća eura. Ali zašto? Zbog čega i zbog koga? Time samo staviš metu na čelo. Plus, održavanje je deset puta skuplje. Toyota je zakon auto. Onda kuhanje: pošto ja ostajem kod kuće, kuham sva tri obroka dnevno za obitelj. Biram kupovati domaće i kvalitetno i opet me ispadne jeftinije, a kvalitetnije nego u većini restorana. Kad putujemo, naročito s djecom, biramo hotele srednjeg ili višeg ranga, ali ništa ultraluksuzno. Ako je let kraći od dva-tri sata, letimo ekonomskom klasom. Jedino ako je duži let, zbog njih uzmemo poslovnu klasu, inače smatram da je to bacanje novca. Kad sam letjela sama, nikad nisam išla poslovnom klasom. Ne kupujem viralne gluposti niti fast fashion, kako se kaže. Radije kupim manje trendi odjeću, ali da je od pamuka, lana, vune…
Jedan korisnik naveo je i primjer koji pokazuje da skromnost ponekad nema veze s financijskim mogućnostima, nego jednostavno s navikom:
- Ne znam računa li se, ali ja imam podstanara u Zagrebu, cijena najma je 250 eura, tako je dogovoreno prije 10 godina, ne da mi se dizati mu najamninu.
Raspravu je na kraju sažeo jedan kratki komentar koji dobro opisuje stav mnogih:
- Definitivno živim ispod svojih mogućnosti. I sviđa mi se to.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....