Sve više Hrvata koji su posljednjih godina otišli trbuhom za kruhom u zapadnu Europu počinje se pitati isto pitanje, isplati li se ostati vani pod svaku cijenu ili se ipak vratiti kući. Jedna takva ispovijest ovih je dana osvanula na Redditu i izazvala stotine komentara, svađa i osobnih priznanja.
Autor objave, Hrvat iz Slavonije koji već pet godina sa suprugom živi u Linzu u Austriji, napisao je da ozbiljno razmišljaju o povratku u Hrvatsku jer očekuju dijete i više se ne osjećaju sigurno u sredini u kojoj žive. Iako financijski stoje znatno bolje nego što bi stajali kod kuće, mjesečno zajedno zarađuju oko 4.200 eura uz rashode od 1.700 i kaže da novac više nije presudan. Kako je napisao, “strah nas je odgajati dijete u ovoj sredini gdje su droga i kriminal na svakom uglu”, dodajući da se situacija posljednjih godina drastično pogoršala.
U istom dahu objašnjava da će im se financijska slika uskoro promijeniti jer supruga ide na porodiljni, a primanja će joj pasti na oko 900 eura mjesečno. U Hrvatskoj, s druge strane, imaju riješeno stambeno pitanje, stanove, kuće i vikendicu u Slavoniji, ali i gorka iskustva s tržištem rada. Prisjetio se kako su i on i supruga godinama radili zamjene, putovali desetke kilometara i nikad nisu imali sigurnost stalnog zaposlenja.
No, ono što je pokrenulo lavinu reakcija nisu bile plaće, nego opisi svakodnevice u Linzu. Autor je naveo da ne govori napamet, nego o stvarima koje je, kako tvrdi, vidio vlastitim očima: “na tramvajskoj stanici crnac prodaje drogu maloljetniku”, dok se u drugoj situaciji “drogirana žena dezorijentirano šeta cestom gdje je ograničenje 80 km/h”. Spomenuo je i više nasilnih incidenata, uključujući tučnjave s noževima, slučaj u kojem je čovjek izboden i preminuo te ubojstvo muškarca u automobilu na raskrižju usred bijela dana.
Posebno je šokirao dio u kojem opisuje događaj iz kruga poznanika, navodeći da je “kćer naše poznanice, 14 godina, skinuta do gola od strane klinaca koji su je htjeli opljačkati”. Prema njegovim riječima, takve stvari prije nekoliko godina nisu bile uobičajene, a danas su postale dio svakodnevice, što izravno povezuje s masovnim useljavanjem. Kako je napisao, “puno stvari ovdje ne funkcionira unazad 2 do 3 godine, uvozom Sirijaca, Afganistanaca i ostalih neciviliziranih ljudi”.
U komentarima su se brzo javili oni koji ga razumiju i dijele slična iskustva. Neki su već povukli isti potez. Jedna korisnica opisala je kako su se nakon deset godina Irske vratili u okolicu Osijeka, kupili kuću bez kredita i danas žive mirno, u ulici punoj djece, uz susjede koji “donose kuhane ručkove tek rodilji”. Drugi su isticali da je sigurnost ono što im najviše nedostaje vani, pa je jedna žena napisala kako joj je “privilegija da u Hrvatskoj može hodati sama gradom, čak i po mraku”, dok to u inozemstvu više ne osjeća.
No, nisu svi dijelili taj entuzijazam. Dio komentatora hladno je upozorio da se povratak često idealizira i da ljudi zaboravljaju razloge zbog kojih su otišli. Jedan je napisao da mu se svaka želja za povratkom “raspadne nakon jednog dana u Hrvatskoj”, dok je drugi bez zadrške poručio da bi, da je kao dijete imao priliku živjeti u Austriji ili Norveškoj, a završio u Slavoniji, “tužio roditelje za child abuse”. Više njih podsjetilo je da su cijene hrane i goriva u Hrvatskoj već sada usporedive s austrijskima, dok su plaće višestruko niže, a beneficije poput 13. plaće ili dodataka za djecu – nezamislive.
U raspravu su se uključili i oni koji su autorove tvrdnje o nesigurnosti odbacili kao pretjerivanje ili prikriveni rasizam. Jedan korisnik iz Švicarske napisao je da živi u kvartu punom Arapa i Afrikanaca, da mu djeca idu u školu bez ikakvih problema i da “uopće ne može vjerovati u ovo što pričaš”, dok su drugi izvukli statistiku prema kojoj su i Austrija i Hrvatska među najsigurnijim zemljama u Europi.
U moru komentara posebno se izdvojio jedan koji je, prema mišljenju mnogih, najbolje sažeo cijelu dilemu. Kako je napisao jedan korisnik, “doma ćeš imati manje para, ali si doma”, dodajući da te u Austriji nervira šef, u Hrvatskoj politika, ali da ćeš vani “uvijek biti ‘yugos’”. Sve ostalo, zaključio je, samo su nijanse.
Sam autor na kraju je priznao da u odluci veliku ulogu igra i obitelj, odnosno “baka servis”, jer žele da dijete odrasta uz djedove i bake. Rasprava je time završila bez jasnog odgovora, ali s jasnom porukom, povratak iz inozemstva odavno nije samo pitanje novca, nego duboko osobna odluka u kojoj se sudaraju sigurnost, identitet i osjećaj pripadnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....