Korisnik Reddita Budget-Cash-3602 nedavno je postavio jednostavno pitanje: “Ljudi koji se brinu o superbogatima — što ste vidjeli?”
Odgovori su eksplodirali. Tema se preko noći pretvorila u zbirku nevjerojatnih priča o pretjeranom bogatstvu, povlaštenosti i, ponegdje, uistinu odbojnim navikama. Čitati ih je poput ulaska u paralelni svemir u kojem su realnost i logika odavno izgubile smisao. Krenimo redom.
„U spavaćoj sobi imali su ogromnog, pravog prepariranog tigra. Stropovi su bili prekriveni zlatnim listićima. Na spiralnom stubištu stajao je mural na kojem je umjetnik radio šest mjeseci, a onda su ga samo prebojali jer im se više nije sviđao. Sve se to dogodilo u istoj kući.“
„Radio sam za izvršnog direktora farmaceutske tvrtke. Došao sam u njegov privatni dom i pitao gdje je kanta za recikliranje (imao sam praznu bocu). Rekao je da je previše zauzet da bi sortirao smeće te da plaća nekoga tko ga pretražuje i odvaja reciklabilni otpad. Taj ‘sortirnik smeća’ doslovno bi pregledavao njegov otpad i razvrstavao ga.“
— tuwts
„Umjesto da isprazne potpuno čistu perilicu posuđa, neki bogataši će jednostavno dodati jedan ili dva prljava komada i ponovno je pokrenuti, iznova i iznova, dok je netko konačno ne isprazni. Zamislite punu perilicu posuđa s čistim posuđem. Upotrijebite nož, šalicu i tanjur — samo ih ubacite unutra i ponovno uključite ciklus. Tako tjednima. Ogromno rasipanje vode, struje i deterdženta, ali koga briga kada si superbogat?
Jednog dana ispraznila sam perilicu prije nego što sam ubacila prljavo posuđe, a moj bogati ujak je rekao: ‘Mora da si noćas bila nemirna. Vidim da si iz nekog razloga ispraznila perilicu, umjesto da si samo ubacila prljavo posuđe!’“
„Moja djevojka bila je mobilna frizerka za pse u San Franciscu i posjećivala je kuće u ‘Billionaire’s Rowu’. Većinom je komunicirala izravno s vlasnicima pasa (normalno, zar ne?). Ali u jednoj kući nije komunicirala s vlasnikom, niti s batlerom, već s — batlerom za pse. Taj ‘batler’ nije njegovao niti šetao pse. Samo je koordinirao rasporede šetača i groomera. Izvještavao je pravom batleru.“
„Radila sam kao dadilja jednoj bogatoj obitelji početkom 2000-ih. Otac je vodio tvrtku za bušenje nafte, vrijedili su milijune. Imao je najčudnije sklonosti škrtarenju — oko namirnica, dječjeg džeparca, pa čak i moje plaće — ali je jednog vikenda iz hira kupio avion od 2 milijuna dolara jer mu je bilo dosadno.“
„Rezervirala sam putovanja za ljude koji nisu bili ekstremno bogati, ali su zarađivali ili imali mnogo više nego što ću ja ikad imati. Jedan tip natjerao me da nazovem svako odmaralište na Fidžiju kako bih provjerila imaju li 24-satnu poslugu u sobu s punim jelovnikom. Ako je htio odrezak u 2 ujutro — dobio ga je.
Druga žena rezervirala bi više apartmana s pogledom na ocean na Havajima — za sebe, dadilju i svoju djecu. Djeca su morala imati vlastitu sobu jer ‘nema šanse da dijele krevet’. Imali su 4 i 6 godina.“
„Jednom sam tri mjeseca radio kao osobni asistent bogataša. Ne znam točno koliko je vrijedio, ali govorimo o desecima milijuna dolara. Kuća mu je vrijedila 5 milijuna, a posjedovao je još mnogo nekretnina diljem zemlje i svijeta. Naslijedio je većinu novca i bavio se ulaganjima u nekretnine.
I dopustite mi da vam kažem: taj čovjek je bio jadan. Nije imao prijatelje. Nekako je imao djevojku koju je očito prezirao i rekao mi je da će prekinuti s njom jer je paranoično mislio da ga želi samo zbog novca. Imao je skupu pasminu psa s kojom je išao posvuda, ali ga nije dresirao, pa je životinja bila stalno pod stresom i potpuno neukrotiva.
Živio je u kući vrijednoj milijune, ali nije se potrudio ni urediti je, ni namjestiti, ni očistiti. Više dnevnih soba s golemim televizorima i jednom jedinom foteljom za spavanje — i to je bilo sve. U gostinjskim sobama samo madrac na podu. Bez umjetnina, ukrasa, truda. Pseće dlake posvuda, prljavo posuđe i ambalaža po cijeloj kuhinji. Bilo je jasno da nikada nije obrisao prašinu.
Imao je dvoje braće i sestara; s jednim je bio potpuno otuđen. Drugi je nedavno umro, a dok sam pregledavao njegovu dokumentaciju i internet, saznao sam da je tužio brata za potpunu kontrolu nad zajedničkim nekretninama — dok je ovaj aktivno umirao od raka.
Bio je odvratan čovjek. S visoka je gledao na druge i imao bolno visoko mišljenje o sebi, iako je bilo jasno da je potpuno bespomoćan i da ne zna ništa učiniti sam, osim naručiti odvjetnicima da tuže svakoga tko ga krivo pogleda. Nemoguće je bilo razgovarati s njim: nikada nije razmatrao tuđe mišljenje, samo bi prigovarao ili pokušao zastrašivati (bio je fizički vrlo krupan, što je njegov krhki ego činilo još jadnijim).
Također je smrdio. Dah mu je bio užasan, imao je probavne probleme, i nisam uvjerena da se redovito kupao.
Poznavala sam ga samo tri mjeseca prije pet godina, ali mogla bih satima govoriti o tome koliko je bio užasno ljudsko biće. Stalno ljut, stalno nesretan — iako je imao više nego dovoljno novca da živi lijepo i mirno. On je u meni definitivno učvrstio ideju da se sreća ne može kupiti. Ili bolje rečeno: novac ne može ispuniti praznu, trulu rupu u tvojoj duši.“
„Radila sam u iznajmljivanju skijaške opreme. Bogata obitelj došla je i potrošila preko 1500 dolara za najam — na samo jedan sat skijanja, jer su se žičare uskoro zatvarale. Karte su vjerojatno koštale još oko 1000 dolara za cijelu grupu. Nisu ni trepnuli.
Kad su se vratili, jedna od žena dala mi je svoje skijaške cipele i rekla da joj ih zavežem. Odgovorila sam: ‘Neću to učiniti.’ Prevrnula je očima i zamolila muža da to napravi.
Radila sam šest godina u turizmu, a ljudi s više novca nego što ću ikada imati bili su među najmanje inteligentnima koje sam upoznala.“
„Većina mojih klijenata ima kuće vrijedne više od 5 milijuna dolara. Jedan od najbogatijih, čije su nekretnine vjerojatno vrijedne oko 100 milijuna, odbija imati pametne ili električne termostate. Ne želi gnjavažu s baterijama, resetiranjem i slično.
Uđete u veliku, prekrasnu kuću na vodi, a stari živin termostat drži temperaturu na 22 °C. Sam ju je izgradio, hoda okolo kada je pomoć prisutna i dijeli novčanice od 100 dolara radnicima. Zaista divna osoba; njegova supruga i djeca također. Drugi klijenti su manje gostoljubivi — a moji računi to odražavaju.“
„Moja supruga je odvjetnica. Svi njezini klijenti su bogati ljudi u stilu Arrested Developmenta, potpuno odvojeni od stvarnosti. Jedan od njih dobiva novi automobil svakih 16 000 kilometara, umjesto da se ‘muči’ s time da ga netko odveze na redovni servis.“
„Radim u vrlo luksuznom restoranu s bogatom klijentelom. Jedan par je došao jedne večeri preko tjedna. Pili su bocu vina vrijednu oko 1200 dolara. U jednom trenutku ona je prolila punu čašu po haljini od 10 000 dolara i torbici od 7000.
Njezina reakcija? Samo smijeh. Rekla je da će haljinu namočiti u još istog vina kad dođe kući, da se sve slaže, i da će ionako uskoro kupovati novu torbicu. Muž je samo promatrao i smiješkao se.
Znala sam cijenu haljine jer nam ju je on rekao.“
„Godinu dana radila sam kao dadilja za bogatu obitelj. Ormar majke bio je velik kao cijeli moj prvi kat. Nikada nije obraćala pozornost na svoja četiri sina, a gotovo sve svoje vrijeme provodila je kupujući — osam do deset sati dnevno. Pomagala sam joj nositi puna kolica odjeće, svaki dan, cijelu godinu. Roba vrijedna tisuće i tisuće dolara.
Sredinom godine pitala sam mogu li dobiti povišicu — s 9 dolara na sat (za brigu o četvero djece!) na 11 dolara. Rekla je: ‘Ne.’
Dala sam otkaz isti dan.“
„Prije dvadesetak godina bila sam osobna asistentica i dadilja milijarderskoj obitelji u Južnoj Kaliforniji. Na početku su djelovali divno, ali s vremenom je njihova disfunkcionalnost progutala privid sreće.
Muž je bio stalno odsutan, jedva u kontaktu s obitelji. Žena je bila oličenje zanemarene, dosadne bogatašice koja je privatno ignorirala svoje jedino dijete, ali se javno pretvarala da je majka godine. Dan joj se sastojao od jednog sata joge i jedne društvene funkcije — ostatak je provodila kukajući koliko joj je život ‘težak’.
Dijete je bilo zanemareno, samotno i čudno u ponašanju — podsjećalo me na djecu iz ruskih sirotišta koja nikad nisu bila držana kao bebe i zato ne razvijaju sposobnost povezivanja s drugima.
Praktički je živio sam u ogromnoj vili sa mnom, kuharicom, kućnom pomoćnicom i majkom koja ga jedva da je pogledala. Nikada je nisam vidjela da ga grli ili se igra s njim.
Vozila sam ga u školu, na aktivnosti koje nije želio, pomagala s domaćom zadaćom i uspavljivala ga. Mrzio me je, što sam razumjela — trebao mu je roditeljski zagrljaj, ne dadilja.
Dobila sam otkaz nakon blagdana. Bila sam zadužena za organizaciju božićnog odmora: mjesec dana planiranja privatne vile, leta privatnim mlažnjakom, dovođenja osoblja, nabave hrane… Dva dana prije polaska, supruga je odlučila da želi potpuno drugu destinaciju — privatni otok. Kada sam objasnila da nema slobodnih mjesta i navela alternative, optužila me da sam im ‘uništila odmor’ jer nisam unaprijed isplanirala i rezervnu lokaciju koju nikada nije ni spomenula.
Bila sam presretna kad sam dobila otkaz iz tog mauzoleja bogate letargije i očaja.
Kasnije sam, nažalost uz određeno zadovoljstvo, pratila vijesti o mužu koji je završio s četvrtom, potom petom, znatno mlađom ženom, te upleten u korupcijski skandal. Bivša supruga nestala je iz društvenih krugova nakon razvoda.
Vidjela sam i sinove društvene mreže: pretvorio se u još jednog ultra bogatog, bezdušnog snoba. Vjerojatno će samo ponavljati očev život, korak po korak, zauvijek pokušavajući zaslužiti njegovu ljubav, poštovanje i pažnju.“
„Letim privatnim zrakoplovima za život. Razina pretjerivanja koju vidim je nestvarna. Posuđe od 50 tisuća dolara koje se nikada ne koristi. Prošlogodišnji odmor u Norveškoj koštao je oko 450 tisuća dolara. Avion kojim trenutno letim vrijedi oko 40 milijuna. Pse obitelji vozim zrakoplovom sat vremena do omiljenog groomera. Dnevni izlet na Maui samo zbog putovnice koja vrijedi isti dan. 34.000 dolara mjesečno za satelitski Wi-Fi.“
„Moj brat je menadžer jedne od najvećih country zvijezda. Imao je proizvođača gitara po narudžbi koji je izradio nekoliko desetaka gitara — po cijeni od nekoliko stotina tisuća. Nijedna mu se nije svidjela, pa ih je jednostavno poklonio obožavateljima i prijateljima. Nije volio boju drveta ni uzorak godova, lol.“
„Ugrađujem staklene prozore, tuševe, ograde — sve od stakla. U jednoj megavili, u njihovoj kućici uz bazen koja nije dovršena ni nakon sedam godina, vadili smo staro staklo tuša i ugrađivali novi stil, iako tuš nikada nije bio korišten! Gradnja je trajala toliko dugo da više nije bila moderna, pa su iščupali potpuno novi sustav.“
„Radio sam na renovaciji kuće za par u Velikoj Britaniji. Sve je bilo vrhunsko: svilene tapete, slavine od punog zlata. Ali najviše me fascinirao kuhinjski pod. Nešto se nisu mogli odlučiti, a onda su na odmoru u SAD-u vidjeli amišku štalu. Svidjelo im se drvo od kojeg je bila napravljena, pa su je kupili i poslali u Veliku Britaniju kako bi od nje napravili kuhinjski pod. Drvo je bilo toliko grubo da, kad se izbrusilo i obradilo, više nije ni nalikovalo originalu. Također smo morali ojačati pod za njihovu masivnu kamenu kadu.“
„Tijekom Covida imao sam klijenta koji je platio da naoružani vozač dođe po gajbu šampanjca u njihov dom u Hamptonsima, odveze je u Teterboro i stavi u prazan avion (osim pilota i stjuardese). Avion je zatim prevezao šampanjac u Aspen, gdje ga je drugi naoružani vozač preuzeo i dostavio klijentovu bratu. Supruga mu je upravo rodila prvo dijete, a ovo je bio njezin poklon za zabavu.“
„Radim u industriji zabave. Uvijek me šokira količina otpada koju stvaraju bogati. Sve je pripremljeno za njih. Ako su gladni, naručit će cijeli meni iz pet različitih restorana i gotovo ništa neće pojesti; ostatak se baca. Rideri za greenroomove također su nestvarni — zahtijevaju gomilu stvari, a ne dirnu ništa. Glazbenici na turneji su najgori: polovica stvari koje traže su stvari koje bi sami trebali nositi, umjesto da se kupuju na svakoj stanici — i sve se to na kraju baci.“
Kad se luksuz pretvori u grotesku
Čitanje ovih ispovijesti djeluje kao putovanje u svijet u kojem je logika izblijedjela, a svakodnevica funkcionira po pravilima nedostupnim gotovo svima.
Jedan dio ovih priča zabavlja — drugi zgraža. Neke su smiješne, neke nevjerojatne, neke duboko tužne. Ali sve dijele zajednički ton: pretjerano bogatstvo često ne donosi mir, smisao ni zadovoljstvo.
Ponekad je novac samo povećalo — ono što si ljudima u karakteru, dobra ili loša, postaje još vidljivije.
A možda upravo zato ovakve priče tako snažno odjekuju: podsjećaju nas da vrijednosti koje se ne mogu kupiti — ljudskost, suosjećanje, karakter — uvijek koštaju najviše.
Jeste li ikada radili za ultrabogate? Što ste sve vidjeli? Podijelite priču u komentarima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....