Kada je pravo vrijeme za kupnju stana? Dobro upućeni uvijek će reći - jučer! Jer cijene nekretnina u Hrvatskoj, barem onih na svima zanimljivim lokacijama poput najvećih gradova i obale, rapidno rastu - doslovno, iz dana u dan. Zato kupnja nekretnine sve više nalikuje na igru iscrpljivanja u kojoj pravila nisu jasno definirana, a cilj stalno izmiče. Posebno to vrijedi za samce, tržište nekretnina postalo je prostor u kojem čak i iznadprosječna primanja ne jamče ništa.
Upravo ta razlika - između onoga što bi trebalo biti dovoljno i onoga što realno jest - stoji u pozadini sve češćih frustracija koje se prelijevaju i na društvene mreže. Jedan takav primjer dolazi s Reddita, gdje je korisnica otvorila temu pod naslovom: ‘Stan i kako do njega?‘ U svom postu opisuje situaciju koja je mnogima poznata: stabilan posao, plaća oko 2000 eura mjesečno i osjećaj da je to prije samo nekoliko godina značilo sigurnost i mogućnost planiranja budućnosti. Danas, međutim, ista ta primanja nisu dovoljna ni za mali stan u Zagrebu:
- Ne pričam o luksuzu. Ne pričam o novogradnji s garažom, pogledom i velikom terasom. Pričam o malom, običnom stanu od 35-40 m². Cijene? 140, 150, 160.000 eura. Za garsonijeru. Za potkrovlje. Za treći kat bez lifta. Bez balkona. I onda sjedneš i računaš kredit. Rata, režije, život. I shvatiš da je to jednostavno previše za jednu osobu. Paradoks je što formalno ‘dobro zarađujem‘, a opet osjećam da sam na početku - svoj je problem podijelila s ostalima hrvatska korisnica Reddita i dodatno pojasnila:
- I ne pišem ovo da se žalim. Ne pišem ni zato da tražim savjete tipa ‘Štedi više‘ ili ‘Nađi partnera pa je lakše‘. Pišem jer mislim da je važno reći naglas: ovo više nije problem pojedinca, nego generacije. Generacije koja radi, zarađuje, plaća poreze i radi sve ‘po pravilima‘, a opet si ne može priuštiti ono što se nekad smatralo osnovom stabilnog života. Ako je jedini realan scenarij preseliti 40 km od posla da bi si mogao priuštiti 40 kvadrata, to jednostavno nije normalno. Tko se još pomirio s činjenicom da će jako teško do svog stana, ili čak možda nikad? - pitanjem je svoj post završila korisnica.
U komentarima se brzo pokazuje da nije riječ o izoliranom slučaju. Jedan korisnik navodi konkretan primjer rasta cijena:
- Evo friške informacije iz prve ruke. Cijena ugovorena 2024. godine bila je 172.000 eura, cijena koju je 2026. godine procijenio procjenitelj radi kredita je 243.000 eura. Ista nekretnina, cijena porasla 70.000 eura u dvije godine. Okolica Zagreba, 70 kvadrata.
- Ista stvar. U Zagrebu, identičan stan (ista kvadratura, raspored, sve), različiti katovi. Ove godine 65.000 eura skuplji od cijene plaćene 2024. godine - dodao je drugi korisnik.
- Ma koma, ubijam se od posla i opet ništa. Da ne pričam o tome da ako ikad i uspijem kupiti stan, to će biti neki manji stan u kojem ne mogu odgajati djecu. Osjećam se kao da kasnim i da sam glupa i nesposobna jer ne uspijevam sebi srediti život - empatično je na post odgovorila jedna komentatorica.
‘Tuširam se u 6 prije posla…‘; Hrvatu susjed banuo na vrata, ne može vjerovati što od njega traži
Nisu svi odgovori bili empatični. Dio komentatora reagira frustrirano, podsjećajući da postoje ljudi s daleko nižim primanjima kojima je cijela rasprava o “nedovoljnih” 2000 eura gotovo apsurdna. Time se otvara još jedan sloj problema, relativizacija vlastite situacije kroz usporedbu s još težim primjerima:
- Evo još jedan delulu post kako se uvijek uzimalo stan samostalno i kako je to generacijama bilo normalno za sve one bez zaleđa i pomoći. Realnost je da su mnogi u brakovima ostajali zbog kredita koji je značio više nego vjenčani list jer su ga otplaćivali debelo nakon punoljetnosti najmlađeg djeteta, a u stanu su sva djeca dijelila sobu za vrijeme odrastanja.
Drugi pak dovode u pitanje samu pretpostavku da je samostalna kupnja stana ikada bila standard:
- Recimo da je prijašnjim generacijama bilo nešto lakše. Ali nemoj misliti da je njima bilo lako ili komforno. Prijašnje generacije su podrazumijevale kao normalno da tri generacije žive zajedno. Da je društvena umreženost i podrška veća, da se rade i razmjenjuju zimnice i slično - podsjetio je jedan korisnik Reddita.
Ipak, postoje i pozitivni primjeri, iako često uz dozu sreće i iznimnog angažmana. Jedna korisnica opisuje kako je uspjela kupiti stan u Zagrebu po znatno nižoj cijeni od tržišne, zahvaljujući brzini reakcije i spremnosti na renovaciju:
- Evo ja sam 2021. godine kupila stan u Zagrebu, u Rudešu. Samac, tad imala 27 godina i plaću mrvicu iznad prosjeka. Na Njuškalu sam doslovno visila 0-24 i stalno refreshala i odmah reagirala. Naišla sam na stan koji me izašao 108.000 eura, 66 kvadrata, znači oko 1600 eura kvadrat. Stan je bio star, nije u njemu nitko živio godinama, zgrada iz 1994. i kvalitetna. A već tad je kvadrat bio oko 3000 eura, samo sam imala lude sreće i gledala što se sve od tog stana može napraviti. Znala sam jako dobro da će me kroz godine, i kako skupljam i pametno trošim pare, čekati svakih par godina neka renovacija i evo, malo po malo, sve sam sredila - pohvalila se ona.
Objava viralna u Hrvatskoj. Čovjek radi cijeli dan, nema dugova i nema za stan
No i takvi slučajevi zapravo potvrđuju pravilo: tržište nagrađuje rijetke prilike i upornost, ali ne nudi stabilan okvir na koji se većina može osloniti. Posebno frustrirajući dio priče odnosi se na nepredvidivost, jer cijene rastu dok štediš za kaparu, banke mijenjaju uvjete, investitori podižu cijene u zadnji tren:
- Ne znam baš da su samci u prošlosti mogli išta lakše doći do stana. Mislim da je na jednom dohotku uvijek bilo teško, a sad je skoro pa nemoguće. Ja čim uštedim nešto za kaparu, cijena svega skoči 20 posto ili banka promijeni pravila. Moj zadnji pokušaj kupnje bio je prije godinu dana. Najjeftinija garsonijera (novogradnja) je preko 4000 eura po kvadratu. Ipak nađem stan po cijeni koju mogu izdržati, zamolim tjedan dana vremena da se konzultiram s bankom oko kredita, sve liči na dobro, zovem da kaparim stan, kad kaže investitor da su digli cijenu i da sad moja kapara više nije dostatna. Fali mi nekih 5000 eura. Mjesec dana kasnije banka promijeni pravila, sad više ne mogu ni kredit dignuti da pokrijem garsonijeru, jer pazi, primanja mi nisu dostatna za 380 eura kredita mjesečno, ali zato mogu plaćati podstanarstvo 500 eura.
Na kraju, možda najplastičniji primjer dolazi kroz usporedbu iz nedavne prošlosti:
- Moj brat, samac, prije četiri godine kupio stan od 50 m² na Jarunu za 150.000 eura. Rata oko 560 eura mjesečno. Znači, bila povoljna kamata i dobio APN. Danas u istoj toj zgradi takav stan se prodaje za 300.000 eura. Rata na 25 godina bila bi preko 1250 eura i on si to više ne bi mogao priuštiti. Absolute cinema! - zaključila je komentatorica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....