Dvadeset godina nakon potpisivanja mirovnog sporazuma za BiH, dogovorenog u američkoj bazi zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, još nisu poznati mnogi detalji dramatičnog pregovaranja koje je trajalo puna tri tjedna. Kao i sve ono što je prethodilo pregovorima Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića, uz američku podršku, od 1. do 21. studenoga 1995., kako bi se do Daytonskog sporazuma uopće došlo. Ekskluzivno za Globus događaje od prije dvadeset godina rekonstruirao je dr. Mate Granić, u to vrijeme hrvatski šef diplomacije i Tuđmanov zamjenik u pregovaračkom timu u Daytonu. Granić kao posebni izaslanik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović ovih dana boravi u Americi gdje se obilježava dvadeseta godišnjica Daytona, a predviđen je i susret s bivšim američkim predsjednikom Billom Clintonom.
A malo se zna da je povijest mogla krenuti sasvim drugim smjerom. Da Hrvati nisu poslušali Amerikance dva tjedna pred Dayton, tko zna bi li do mirovnog sporazuma uopće došlo i što bi se dalje događalo na tlu bivše Jugoslavije.
U rano jutro 14. listopada 1995. zazvonio je telefon hrvatskog šefa diplomacije. Kad se Granić točno u šest sati ujutro javio, čuo je glas Warrena Christophera. “Stanite, ne ulazite u Banju Luku”, kratko je rekao američki državni tajnik. Bilo je to u vrijeme kad su hrvatske vojne snage bile dvadeset i tri kilometra pred gradom koji je bio pred kolapsom. Struje nije bilo, svi su samo očekivali što će se dogoditi, a hrvatske izvidnice već su napredovale sedamnaest kilometara do Banje Luke.
“Warren, ali ja o tome ne odlučujem, iako mislim da bi to bio loš potez. Bez obzira na svoj stav, ja samo mogu sve prenijeti predsjedniku Tuđmanu. Sada spava.”
Christopher je rekao da američka strana procjenjuje da bi ulazak hrvatskih snaga u Banju Luku značio da će 350.000 ljudi otići u Srbiju, što bi je posve destabiliziralo. Isto tako, 100.000 ljudi otišlo bi u istočnu Slavoniju, a o njima bi morala voditi brigu hrvatska strana. Sve u svemu, Amerikanci su tražili da se prestane s vojnim operacijama pred Banjom Lukom.
Granić je tražio još dva, tri dana, ali Amerikanci su inzistirali da se stane odmah. Nedugo nakon tog razgovora Granić je sve, od riječi do riječi, prenio Franji Tuđmanu.
Ubrzo je hrvatskog predsjednika nazvao i Richard Holbrooke i iznio mu iste argumente. Tek kasnije, što nikada nije javno publicirano, Alija Izetbegović je u povjerenju rekao hrvatskom državnom vrhu da su i od njega Amerikanci tražili da se stane s vojnim operacijama.
“Prijetili su i bombardiranjem ako se to ne učini”, tvrdio je Izetbegović, dok Amerikanci Hrvatima nisu uputili takve prijetnje. Hrvatska strana je procijenila da se ne može ići protiv stava Amerike. Hrvatski su se vojnici povukli, a nedugo zatim, 1. studenoga 1995., počeli su razgovori u Daytonu.
Trojica predsjednika bili su smješteni u generalske apartmane, skromne i asketske. Tuđman je tri puta dolazio u Dayton u tih dvadeset i dva dana pregovora, a njegov zamjenik u ulozi glavnog pregovarača Mate Granić sve je vrijeme bio u američkoj bazi. Tuđman i Milošević nikada, ni u jednom trenutku, nisu bili sami, niti vodili razgovore bez prisustva svojih suradnika, a oslovljavali su se s “vi”. “Franja, zašto ste poslali Šarinića u Rijeku? Pa on nije čovjek za estradu, on je komorni čovjek.” Bilo je to poslije izbora u Hrvatskoj, na kojima je Šarinić u Rijeci izgubio, ali je ostvario i dobar rezultat.
Milošević se šalio, želio je biti šarmantan, ujutro svima nudio viski.
Izetbegović, Tuđman i Milošević prvog dana pregovora u Daytonu, 1. studenoga 1995. godine
Dva dana prije završetka, kad je sve bilo ispregovarano, osim razgraničenja, dogodio se nevjerojatan događaj. Zamalo je sve palo u vodu. Svi su čekali mape, ali one nikako nisu dolazile. Dugo u noć hrvatsko je izaslanstvo čekalo i čekalo, a negdje oko dva sata u noći Tuđman je rekao da svi idu spavati. Granić je legao u krevet oko pola tri, a u četiri su ga probudili Amerikanci.
“Dođite, hitno.” Dočekali su ga Warren Christopher, Holbrooke, general Wesley Clark, Slobodan Milošević, Haris Silajdžić. Otvarali su šampanjac i ponudili Graniću. “Neću, prije hoću vidjeti mape.”
“Kada sam vidio, nisam se mogao suzdržati. Odmah sam rekao da to niti jedan ozbiljni hrvatski političar ne bi mogao prihvatiti i energično sam odbio. Između ostalog Republika Srpska trebala je biti do Livna. Uvjeravali su me sat i pol i ujutro, oko šest, tražili su da pozovem Tuđmana”, prisjeća se Mate Granić. Otišao je u Tuđmanov apartman i izvijestio ga što se dogodilo. “Slažem se s tobom i nema potrebe da uopće dolazim. Ako želiš, pozovi ministra Šuška i vi im kažite da to energično odbijamo.” Obojica su otišli i ponovili da se s predloženom mapom ne slažu.
“Chris, jeste li vi to ispregovarali?” Državni tajnik dao je posve izravan odgovor. “Mate, nisam u tome ja sudjelovao. To su bili Holbrooke, Silajdžić i Milošević.” Granić kaže da je Silajdžić odlično pregovarao oko Sarajeva i da je naprosto zbog toga trebalo “platiti” neku cijenu.
“Radi povijesti moram reći da je i Alija Izetbegović rekao da se on ne slaže s predloženim mapama.” U jednom se trenutku činilo da će sve propasti, Amerikanci su se počeli pakirati i tako izvršili pritisak na sve druge. ”Oko tri sata, za vrijeme ručka, do mene je došao Holbrooke i pitao me ima li šanse. ‘Ima, uvijek ima, ali morate biti puno pravedniji i realističniji.
Hrvati u BiH ovako bi bili najveće žrtve, a to je i odstupanje od Washingtonskog sporazuma.”
“Dobro, nacrtajte onda nove mape”, kazao je Richard Holbrooke. Hrvatsko izaslanstvo nacrtalo je novi prijedlog kojim se tražila cijela Posavina i južna granica kao što je otprilike sada. To je prihvaćeno i malo kasnije je Bill Clinton nazvao Franju Tuđmana. “Tim razgovorom završio je Dayton.”
I mnogo od onoga što je prethodilo Daytonu odvijalo se u potpunoj tajnosti. Nakon što je Haris Silajdžić napisao pismo Vijeću sigurnosti UN-a u kojem je tvrdio da je Hrvatska vojska na teritoriju BiH, hrvatska pozicija u međunarodnoj zajednici bila je ozbiljno poljuljana. Tada je veleposlanik Miomir Žužul u hotelu Hilton u Ženevi organizirao sastanak s Charlesom Redmanom, specijalnim izaslanikom predsjednika Clintona. Za vrijeme sastanka i poslije na večeri dogovoren je koncept Washingtonskog sporazuma i zaustavljanje rata između Hrvata i Bošnjaka, koji je potpisan u ožujku 1994. Cilj je bio da se model federacije s kantonalnim uređenjem proširi na cijelu BiH.
Svi su dobili zadaće, a Granić je trebao razgovor i prijedloge prenijeti Franji Tuđmanu, dok su se Amerikanci obavezali da će razgovarati s bošnjačkom stranom. “Odmah sam se nakon povratka sastao s predsjednikom Tuđmanom i on je prihvatio cijeli koncept. Za dva dana su se javili Amerikanci i rekli da je Clinton dao podršku prijedlogu i da će Bošnjaci sudjelovati u pregovorima. Slijedio je još jedan sastanak na aerodromu u Frankfurtu između hrvatskog i bošnjačkog izaslanstva i Redmana”, kaže Granić.
Slijedio je još jedan događaj, za koji bivši šef diplomacije kaže da je bio i jedan od najpresudnijih u njegovoj diplomatskoj karijeri. “Susreo sam se 4. veljače 1994. godine sa Svetim Ocem, a prijem je umjesto petnaestak minuta trajao četrdeset i pet. U jednom trenutku Sveti Otac neprekidno je govorio petnaestak minuta i upozoravao na opasnost od radikalnog terorizma koji nema veze s islamom. Govorio je o potrebi prestanka rata Hrvata i Bošnjaka.” Granić kaže da papa Ivan Pavao II. nije govorio o imenima, već o principima. Dok je Granić bio kod Svetog Oca, pred vratima je čekao Jacques Chirac da završi sastanak.
Dva dana prije Washingtonskog sporazuma, na poticaj predsjednika Tuđmana Granić je posjetio u jednom danu četiri države i razgovarao s brojnim liderima.
Sve da bi se detaljno proanaliziralo i čuli stavovi europskih državnika. Tako je Granić u 11 sati bio kod Kinkela u Njemačkoj, u 13.30 imao je ručak u Rimu, a u 17 sati se sastao sa šefom vatikanske diplomacije Jean-Louisom Tauranom i navečer odletio u Ženevu, gdje je večerao s članovima diplomatskog zbora. Dan kasnije odletio je u London i razgovarao s Douglasom Hurdom i tamo ga je zatekao poziv da dođe u Washington. Hitno se vratio u Zagreb na posljednje konzultacije s Tuđmanom i odmah odletio u Ameriku.
“Washingtonski sporazum je u dvadeset i četiri sata zaustavio rat između Hrvata i Bošnjaka. Pregovori su bili vrlo teški, ali imali smo podršku SAD-a. Sjećam se dobro, kada smo završili, Tuđman je pozvao u svoj kabinet Juru Radića, Gojka Šuška i Nikicu Valentića i tražio od mene da na telefonu izložim detalje pregovora.
‘Mate, bi li po savjesti potpisao?’ Odgovorio sam mu da bih i on je samo rekao ‘Potpiši’. I to je bilo sve.”
Razgovori s Alijom Izetbegovićem trajali su oko pet sati, uz prisustvo Amerikanaca, i nakon toga je potpisano. Bilo su to preliminarni potpisi na sporazumu, a Granić je predložio da se pozovu Tuđman i Izetbegović kako bi potpisali konačni sporazum, jer su u međuvremenu dogovorene još neke stvari.
Slijedili su Bečki I. i Bečki II. sporazum, kojima je dogovoreno kantonalno uređenje BiH, a Granić kaže da je Hrvatska Washingtonskim sporazumom potpuno povratila međunarodni kredibilitet. “To je bilo najvažnije. Imali smo sjajnu podršku Amerikanaca, ali i Svete Stolice, Njemačke, Francuske i drugih zemalja.” Kasnije je Granić otputovao u Pariz i o svemu obavijestio Alaina Juppéa.
Nije bilo niti jedne ozbiljne europske države koja nije htjela biti obaviještena.
Glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali je molio da se i njega odmah detaljnije izvijesti, pa je Granić otputovao i u sjedište UN-a.
U međuvremenu se dogodila Srebrenica, Bošnjaci su bili na koljenima, a u Hrvatsku je došao turski predsjednik Suleyman Demirel. Na Brijunima je proveo dva dana i imao je više razgovora s Tuđmanom.
“Molio je predsjednika da pomogne. Mene je preklinjao, kada sam ga pratio na helidrom, da pomognemo. Tada mi je Tuđman dao otvorene ruke i dogovorio sam Splitsku deklaraciju i to je bio ključni dokument na temelju kojeg je Hrvatska vojska u suradnji s Armijom BiH djelovala u BiH.” Još je bio jedan tajni sastanak na aerodromu u Splitu na kojem smo bili s hrvatske strane Tuđman, Šušak i ja, a s bošnjačke Izetbegović, Silajdžić i general Delić, i tamo je dogovorena operacija Glamoč – Grahovo.”
Slijedila je Oluja, a zatim Dayton. Hrvatsko izaslanstvo odmah po dolasku u američku vojnu bazu tražilo je od Amerikanaca da se riješi i mirna reintegracija Podunavlja. Inzistiralo se na provedivu mandatu i da zapovjednik bude Amerikanac i tako je imenovan Jacques Paul Klein. “To je bio naš zahtjev od početka, a predstavljao je veliki uspjeh. Hrvoje Šarinić je bio nekoliko dana u Daytonu i zatim je otišao 12. studenoga potpisati Erdutski sporazum.”
U hrvatskom izaslanstvu u Daytonu osim Tuđmana i Granića bili su Hrvoje Šarinić, Gojko Šušak, veleposlanik Miomir Žužul, Ivan Šimonović, Božo Marendić, Siniša Petrović te veleposlanici Zoran Bošnjak i Vladimir Matek. Sve se odigravalo u vojnoj bazi, pod američkom organizacijom. Već prvog dana su domaćini pokušali napraviti dobru atmosferu pregovora, pa je državni tajnik Christopher priredio večeru. Tamo je bila i kontaktna skupina u kojoj je bio Igor Ivanov, kasnije šef ruske diplomacije, zatim Francuzi, Nijemci. Model je bio takav da prijedloge daju Amerikanci koji razgovaraju sa svim stranama, a da i sve tri strane u međuvremenu razgovaraju međusobno. “Često se u medijima pisalo da je Tuđman nasamo razgovarao s Miloševićem, a to jednostavno nije točno. Nikad, apsolutno nikada, nisu bili sami, bili smo prisutni barem Šušak i ja.”
S izaslanstvom Bošnjaka, tvrdi Granić, Hrvati su imali korektne odnose u Daytonu.
Nedavno je objavljen i tajni izvještaj CIA-e o zbivanjima u američkoj vojnoj bazi gdje je stvarana povijest i krojena budućnost BiH. Opisujući atmosferu na pregovorima, ali i druženjima lidera iz bivše Jugoslavije, američki časnik Don Kerrick napisao je: “Ostajem zapanjen njihovom sposobnošću da u društvu uključe svoj šarm, a istovremeno rigaju otrov tijekom pregovora.”
CIA je izvještaj koji je napisan 14. studenoga 1995. deklasificirala na zahtjev knjižnice Billa Clintona u listopadu 2013. Iz bilješki je vidljivo da je i Holbrooke bio nezadovoljan tempom pregovora, pa je čak utvrdio da su četrnaestog dana tamo gdje su trebali biti osmog. “Najviše zabrinjava to što smo imali niz emotivnih rasprava o zemljovidima, tijekom kojih su Bošnjaci konstantno mijenjali mišljenje. Dok su Bošnjaci na neki način prijatelji koji testiraju čovjekovo strpljenje, Milošević je često otvoreno lagao oko činjeničnih podataka ili mijenjao svoju poziciju nakon što bismo pomislili da smo nešto uglavili. Što se tiče Tuđmana, on brzo postaje kralj Daytona.”
Tako je zabilježeno da se “u petak navečer večeralo pod krilima zrakoplova B-52 i Stealth F-117, s pogledom na projektile Tomahawk, u zrakoplovnom muzeju, što je bilo prigodno okruženje za mirovne pregovore. Smijeh i drugarstvo među svim stranama, s ponekim zanimljivim razgovorima sa strane.” U izvještajima stoji i da je Slobodan Milošević organizirao večeru u časničkom klubu za američko izaslanstvo i da su naručeni jastozi iz Mainea. “Milošević nas je svakog pojedinačno zadirkivao.”
I američki pregovarač Donald Kerrick je slao izvještaje Bijeloj kući u kojima je konstatirao da je atmosfera na početku okupljanja u Daytonu bila pozitivna, čak i ponekad vesela. Gosti su uživali u druženjima, ali se jedanaestog dana sve promijenilo. “Kao da su bili spremni sve ostaviti i vratiti se ratu.” U izvještajima se za Miloševića često kaže “Slobo”, a za Izetbegovića “Izi”.
Tvrdilo se da je Dayton izabrao Strobe Talbott, kojem je to rodni grad. Predložio je baš tu lokaciju i svi su se složili. Holbrooke je sam svjedočio da su mnogi, poput Miloševića, imali fizičku snagu izdržati naporne pregovore, a izuzetno je teško bilo i Tuđmanu tri puta preletjeti Atlantik.
Milošević je imao malu prednost u razgovorima s Amerikancima jer je dobro znao engleski, za razliku od Tuđmana i Izetbegovića i nije trebao prevoditelja.
Članovi američkog izaslanstva smatrali su da je Holbrooke idealni pregovarač, jer je “znao s Miloševićem”, a smatrao je da je on ključ za rješenje u BiH. S druge strane američki diplomat bio je svjestan da je mnogo krvi na Miloševićevim rukama, a u dvadesetak posjeta Beogradu dobro je proučio karakter “karizmatskog Slobe”, koji se već raspadao po šavovima. Sve što se događalo u Daytonu Holbrooke je redovno javljao Warrenu Christopheru, a on Clintonu.
Obavještavan je i Pentagon. Rudolf Perina koji je bio šef misije američkog veleposlanstva u Beogradu od 1993. do 1996. pratio je Miloševića koji je doputovao u privatnom zrakoplovu. Okosnicu srpske delegacije činili su Milošević i Milan Milutinović, te nekoliko vojnih časnika. Često su članovi srpskog izaslanstva tražili od Amerikanaca dozvolu da odu u grad, što im je samo jedanput dozvoljeno. Otišli su u šoping, uz pratnju ljudi iz osiguranja, a Milošević je kupio u robnoj kući par cipela.
Amerikanci su izveli i nekoliko predstava, pa su izaslanstva pozvali u jednu sobu u kojoj su bili TV ekrani koji su prikazivali gotovo cijeli teritorij BiH. Nije trebalo biti previše pametan da se shvati poruka kako mogu vojno intervenirati kada god požele. Nikada Holbrooke nije izravno rekao da će Amerikanci vojno intervenirati, ali je ta mogućnost visila u zraku.
Događaja u Daytonu kasnije su se prisjećali mnogi, pa je Haris Silajdžić napisao nakon što je umro Richard Holbrooke: “Bio je čovjek koji se mogao nositi sa svim teškim situacijama. A u Bosni i Hercegovini je bilo zaista teško. Milošević i Tuđman su se, manje ili više, složili da podijele Bosnu i Hercegovinu između sebe. Posebno zbog režima u Beogradu koji je koristio silu bivše jugoslavenske armije, imali smo vrlo, vrlo kompliciranu situaciju. Richard Holbrooke je bio pravi čovjek na pravom mjestu, pravi čovjek da iznese mirovne pregovore između tadašnjih zaraćenih strana, da okonča mlohavi i klimavi europski odnos u kojem su različite zemlje podržavale različite strane uključene u rat u Bosni i Hercegovini.”
Pregovori u Daytonu bili su izuzetno teški, prisjeća se Mate Granić. “Ponekad su znali početi kasno navečer, radilo se po cijele noći, ali je hrvatsko izaslanstvo bilo dobro pripremljeno. Imali smo silno samopouzdanje i znali smo da imamo podršku Amerikanaca, ali i činjenicu da smo im pomogli u svemu. Zato smo i tražili da se prva dva dana stavi na dnevni red pitanje istočne Slavonije i Baranje. Sve su to bili razlozi zašto smo se u Daytonu po našali vrlo tvrdo, svjesni da smo u pravu.”
Uloga Billa Clintona bila je ključna, sve je pratio i bio je izuzetno dobro obaviješten. “Zato nije čudno što je Dayton i završio razgovorom američkog i hrvatskog predsjednika.”
Kad je nakon potpisa Warren Christopher pitao Franju Tuđmana što mogu Sjedinjene Države napraviti za Hrvatsku, predsjednik je rekao da se pusti Zvonka Bušića. “Suze su mu išle, a nakon toga je zatražio da Amerika podrži Hrvatsku na putu u NATO i Europsku uniju.”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
