99 gradova koje treba odmah ukinuti

Kad bi u reformi lokalne samouprave Hrvatska primijenila danski model, umjesto sadašnjih 127 imala bi samo 28 gradova. Samo toliko hrvatskih gradova, naime, ima više od 20.000 stanovnika, a to je broj koji su Danci uzeli kao minimum da bi neko područje moglo imati status jedinice lokalne samouprave.

Za reformu regionalne i lokalne samouprave Kraljevini Danskoj, koja je po broju stanovnika, veličini i konfiguraciji teritorija (čak 93 nastanjena otoka) usporediva s Hrvatskom, trebalo je gotovo pet godina, od 2002. do 2007. Prije reforme Danska, zemlja od 5,4 milijuna stanovnika, bila je rascjepkana na 14 okruga i 275 lokalnih jedinica.

Nakon što su odlučili da jedinica lokalne samouprave ne smije biti manja od 20.000 stanovnika, njihov broj drastično se smanjio: dobili su pet regija i 98 jedinica lokalne samouprave. Reformu su proveli polako, temeljito, uz puno javne rasprave.

Najprije su u listopadu 2002. osnovali Komisiju za teritorijalni preustroj u koju su ušli predstavnici Vlade, lokalnih vlasti i stručnjaci. Nakon 14 mjeseci rada, ta je komisija danskim građanima predstavila šest mogućih modela reorganizacije lokalne samouprave.

Javna rasprava. O svih šest modela otvorena je javna rasprava, a u njoj je sudjelovalo 500 pojedinaca, udruga i predstavnika lokalnih vlasti. Nakon provedene javne rasprave, u travnju 2005. danska je Vlada predložila model reforme regionalne i javne samouprave. Zbog teritorijalnog je preustroja Parlament morao promijeniti čak 50 zakona.

Tijekom 2005. vlastima općina s manje od 20.000 stanovnika prepušteno je da se dogovore kome se žele pripojiti. U 12 lokalnih jedinica dogovor nije postignut pa je njihovim građanima prepušteno da se na referendumu izjasne kome se žele pripojiti. Na koncu su ostale samo četiri lokalne jedinice koje se ni nakon referenduma nisu mogle dogovoriti pa su posegnule za arbitražom. U siječnju 2007., kad je sve bilo definirano i dogovoreno, Danci su novi ustroj lokalne uprave pretočili u praksu.

Danski primjer pokazuje da preustroj regionalne i lokalne samouprave nije posao koji se može obaviti “preko noći”. Državni tajnik u hrvatskom Ministarstvu uprave Eduard Miletić u listopadu ove godine na godišnoj skupštini Udruge gradova Hrvatske najavio je da će projekt teritorijalnog preustroja njegovo ministarstvo zgotoviti do sredine 2010.

Iako im je ostalo još najviše sedam mjeseci, od Ministarstva uprave nemoguće je dobiti bilo kakvu informaciju o tome kako je zamišljen teritorijalni preustroj Hrvatske.

Ministar na putu. Sve novinarske pokušaje da se dopre do ministra uprave Davorina Mlakara, njegove tajnice odbijaju uvriježenim “na sastanku je” ili “na putu je”. Ne može se doznati ni tko su članovi radne skupine koja priprema reformu regionalne i lokalne samouprave.

Ona se priprema daleko od očiju javnosti, bez javne rasprave, u političkim kabinetima.

Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks na skupu ekonomista u Opatiji početkom studenoga obznanio je da je provedeno pilot-istraživanje u dvadesetak jedinica lokalne samouprave koje analizira broj stanovnika u njima, financijsku održivost, efikasnost te da će ono biti putokaz za reformu.

Pitanje je, međutim, može li Šeks - koji je 1992. imao značajnog utjecaja na Zakon o područjima općina, gradova i županija kojim su širom otvorena vrata neumjerenom i politički motiviranom umnožavanju općina i gradova - 17 godina poslije bit uvjerljiv glasnik reforme tog istog sustava lokalne samouprave, što se pokazao financijski neodrživim, a za građane beskorisnim.

Podsjetimo, do 1992. Hrvatska je bila podijeljena na 101 općinu i Grad Zagreb koji je uključivao dodatnih 14 općina. Zakon o područjima općina, gradova i županija donesen 1992. učetverostručio je broj općina. HDZ-ova je vlast bez jasnih kriterija osnovala 418 općina i 68 gradova. Od 1992. do danas Zakon o području općina, gradova i županija čak se 18 puta mijenjao, nastavio je rasti broj općina, a čak 59 općina zatražilo je i dobilo status grada.

Hrvatska je danas prepuna patuljastih općina i gradova - ukupno 429 općina, 127 gradova te 20 županija. Samo u posljednjih 11 godina broj zaposlenih u gradovima porastao je za 47 posto, u općinama za 68 posto, a u županijama za čak 161 posto. U lokalnoj samoupravi danas je zaposleno blizu 70.000 ljudi, od čega 13.900 u tijelima općina, gradova i županija, a ostatak u lokalnim ustanovama i komunalnim poduzećima.

Jača od Italije. Kad bi se Hrvatsku promatralo kroz broj gradova na broj stanovnika, moglo bi se zaključiti da je jedna od najurbanijih država Europe, iza koje se u mišju rupu može sakriti čak i kolijevka gradova - Italija. Zakon o područjima općina, gradova i županija zadao je 10.000 stanovnika kao granicu iznad koje jedno naselje može postati grad.

No, zakon je predvidio i iznimke temeljem kojih, iznimno, status grada može dobiti i naselje s manje od 10.000 stanovnika ako čini povijesnu i kulturnu cjelinu ili ako postoje razlozi ekonomskog probitka. Zakonska iznimka u praksi se prometnula u pravilo. Mnoge dotadašnje općine zatražile su i dobile status grada iako nisu imale suštinska obilježja grada ni po financijskoj održivosti, a ni povijesno i kulturno.

U impozantnoj brojci od 127 gradova u Hrvatskoj čak ih 58 (48 posto) broji manje od 10.000 stanovnika. Status grada nekim su čudom izborili mjesta poput Čabra (4387 stanovnika), Opuzena (3242 stanovnika), Klanjca (3234 stanovnika) i Obrovca (3387 stanovnika).

“Glavni je problem”, upozorava stručnjakinja za financiranje javne uprave, suradnica zagrebačkog Ekonomskog instituta dr. Dubravka Jurlina Alibegović, ”što mnoge općine i gradovi u Hrvatskoj ne raspolažu financijskim, a ni kadrovskim kapacitetima za javne poslove koje im zakon kao jedinici lokalne samouprave propisuje, a njihovi stanovnici očekuju.”

Prestiž. Na prvi se pogled čini da od ukupno 576 jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj (20 županija, 428 općina i 127 gradova) samo njih 54, i to 20 županija, 33 grada i Grad Zagreb raspolažu s dovoljno vlastitog novca kojim mogu financirati osnovno i srednje školstvo, zdravstvo i socijalnu skrb. No, čak i njima, dakle najuspješnijima u samofinanciranju, država mora dati dio sredstava koja se zovu pomoć za izravnanje.

Zanimalo nas je osigurava li dojučerašnja općina ulaskom u popis gradova neki financijski probitak? “Ne”, objasnila je dr. Jurlina Alibegović, “jer u načinu financiranja općine i grada manjeg od 30.000 stanovnika nema suštinske razlike. Jedina, ali gotovo neznatna, jest razlika u maksimalnoj stopi prireza za općinu i grad. Maksimalni propisani prirez za općinu je do 10%, a za grad do 30.000 stanovnika 12%.”

Proglasiti vlastitu općinu gradom, potvrđuje nam niz načelnika i gradonačelnika s kojima smo u pripremi ove teme razgovarali, uglavnom je stvar psihološkog prestiža i političkog snobizma, i ta statusna promjena nema stvarnih učinaka na život građana.

“Naše je stajalište da Hrvatska treba provesti teritorijalnu reformu po uzoru na Dansku”, kaže Dario Runtić, savjetnik u Udruzi gradova koja okuplja 94 hrvatska grada, a vodi je Vojko Obersnel.

“Iskustvo danske reforme iznimno nam je znimljivo”, potvrdio je Obresnel, “jer je riječ o državi po broju stanovnika i veličini sličnoj Hrvatskoj.”

Na pitanje zna li da bi tek 28 od sadašnjih 127 gradova u Hrvatskoj zadržalo status grada kad bi se primijenio danski model, Obersnel odgovara: “Nebitan je formalni status lokalne jedinice, bitno je da ona bude financijski samoodrživa i efikasna i važno je da se napokon provede financijska decentralizacija lokalne samouprave.”

NAJMLAĐI “GRAD” SVETA NEDJELJA

Bez škole, bolnice i knjižnice

Najmlađi grad u Hrvatskoj Sveta Nedjelja između Samobora i Zagreba, čije gradsko vijeće vodi saborski zastupnik HDZ-a Krunoslav Markovinović, dobio je status grada po dva kriterija: broju stanovnika od 15.506 po popisu iz 2001. (izgradnjom Hoto vila taj je broj i postao veći) i kriteriju ekonomske održivosti, jer je zbog poslovnih zona Sveta Nedjelja počela ubirati znatne prihode od komunalnih naknade.

Ali, osim ta dva, Sveta Nedjelja ne zadovoljava ni jedan drugi kriterij za status grada: nema ni jednu srednju školu, nema bolnicu, niti jednu kulturnu instituciju, čak ni gradsku knjižnicu. Sveta Nedjelja tipično je ruralna općina u čijem središtu se nalaze crkva, općina i groblje, pa čak ni naselje Hoto vila nije mu donijelo obilježje grada.

DUGOPOLJE - GRAD?

U općini 3500 ljudi

Do 1992. Dugopolje je bilo dio općine Solin, i te je godine, baš kao i mnogi zaseoci diljem Hrvatske, zatražilo status općine. Dobilo ga je tek 1995. A gradsko vijeće izabrali su 1997. No, u zadnjih nekoliko godina Dugopolje je postala jedna od najdinamičnijih poslovnih zona. Općina, u kojoj je HDZ bez prekida na vlasti, danas ima oko 3500 stanovnika.

Iako pogled na konglomerat novih poslovnih zdanja, kamenih kuća Dalmatinske zagore i novih stambenih zgrada usred sivog krša sliči na prizor iz nekog nastavka ”Pobješnjelog Maxa”, ambiciozni načelnik Zlatko Ževrnja glasno razmišlja da za Dugopolje izbori i status grada.

PODOBNOST KAO KRITERIJ FINANCIRANJA

Važno je tko vlada gradom i općinom

“Najveći je problem što se iz središnje blagajne općinama i gradovima novac dodjeljuje po političkoj podobnosti”, tvrdi varaždinski župan, HNS-ovac Predrag Štromar. “Općina Kneginec, gdje je na vlasti HDZ, od države je jeftino”, tvrdi, “za 32 kune po četvornome metru kupila poljoprivredno zemljište. Ubrzo potom općina je to zemljište prenamijenila u građevinsko i prodala za 35 eura po kvadratu. Tako je sebi osigurala novac za projekte.

Općina Ivanec, u kojoj je na vlasti HNS, na svom području, i to na vrhu Ivančice, također ima zemljište koje je u vlasništvu države, točnije vojske koja ga više ne koristi. Zato smo od Vlade tražili da zemlju prepusti općini jer bismo na njoj razvili skijaški turizam i općini Ivanec osigurali značajne prihode. Nismo je dobili.”