U nedjelju, 6. siječnja, navršilo se točno 90 godina otkako je Aleksandar Karađorđević 1929. proglasio diktaturu, u povijesti nazvanu Šestojanuarskom (u historiografiji se s vremenom afirmirao i termin Šestosiječanjska, ali termin Šestojanuarska korišten je od doba kad je diktatura proglašena, pa ga stoga i ja prihvaćam).
Priču o Šestojanuarskoj diktaturi valja početi potkraj dvadesetih, kada su se skupštinska zasjedanja sve češće odvijala u atmosferi nesnošljivosti. Vladajući radikali optuživali su i prijetili, i to ne samo poslanicima HSS-a nego i srbijanskoj opoziciji. Najotvorenije prijetnje upućivali su Stjepanu Radiću, čime se stvarala podloga za zločin. Na skupštinskom zasjedanju 20. lipnja 1928. radikalski poslanik Puniša Račić iznenada je počeo pucati po zastupnicima, pa je Pavla Radića i Đuru Basaričeka ubio, a Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu ranio.
Na vijest o atentatu, u Zagrebu su izbile demonstracije i u sukobima s policijom bilo je u sljedećih desetak dana najmanje petero poginulih i veći broj ranjenih. Praktički nije bilo većeg mjesta u Hrvatskoj u kojem unatoč policijskim zabranama nisu bile organizirane komemoracije i žalobne povorke. Situacija je dosegnula kritičnu točku kada je 8. kolovoza od posljedica ranjavanja preminuo Stjepan Radić. Njegov se sprovod pretvorio u veliku političku manifestaciju protiv beogradskoga hegemonizma.
Atentat na Radića i suradnike imao je šokantan efekt na stanje u Hrvatskoj. Definitivno je zapečatio sudbinu parlamentarizma u Kraljevini SHS, otvarajući vrata njegovu ukidanju. Sve što se događalo idućih tjedana i mjeseci neumitno je vodilo takvu raspletu. Atentat će imati i mnogo dalekosežnije učinke: on je za mnoge godine u budućnosti postao duboka trauma u hrvatskom društvu i u hrvatsko-srpskim odnosima uopće. Kao povijesna činjenica mnogim je Hrvatima bio konačna potvrda da se “sa Srbijancima/Srbima više ne može”. Ubojstvo Radića i njegovih stranačkih kolega stoji na početku raspada monarhističke Jugoslavije.
Na jesen 1928. stanje u Zagrebu i Hrvatskoj nije se smirivalo. U danima kad je svečano obilježavana desetogodišnjica ujedinjenja u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (dakle 1. prosinca 1928.) kulminirali su višemjesečni nemiri. Pripadnici mladeži HSS-a na zagrebačkoj su katedrali izvjesili crne zastave, a nastojali su organizirati vješanje crnih zastava po cijelom Zagrebu, u čemu uglavnom nisu uspjeli. Te je subote zagrebačka policija zapucala bez pravog povoda na demonstrante koji su klicali “slobodnoj Hrvatskoj” i “Seljačko-demokratskoj koaliciji”, također i Vladku Mačeku, Svetozaru Pribićeviću i Stjepanu Radiću. Od policijskih su metaka najmanje dvije osobe smrtno stradale, a više ih je teško ranjeno.
Nakon proglašenja diktature vođa HSS-a rekao je da je 'lajbek sada otkopčan i treba ga samo zakopčati', implicirajući da je 1918. godine 'lajbek' bio krivo zakopčan. Na fotografiji: Vladko Maček
Tijekom prosinca stanje se praktički svakodnevno pogoršavalo i klizilo u anarhiju. Kralja Aleksandra izdavalo je strpljenje. Prvih dana nove, 1929. godine, kralj je u audijenciju pozvao Mačeka, Pribićevića i neke opozicijske srbijanske političare, tobože da razgovaraju o tome kako da se izađe iz krize. Čini se da je sve to bilo samo u funkciji obmanjivanja šire javnosti o idućim kraljevim koracima, jer je on odluku o uvođenju diktature već bio donio. I tako je Aleksandar 6. siječnja objavio manifest kojim je suspendirao Ustav, raspustio Narodnu skupštinu, a sve stranke s nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjem bile su zabranjene.
U kraljevoj Proklamaciji narodu ovaj državni udar opravdan je “najvišim narodnim i državnim interesima i njihovom budućnošću”. Kralj je demagoški tvrdio da “je nastupio čas kada između njega i naroda više ne može i ne sme da bude posrednika”. Parlamentarizam su, navodno, zloupotrijebili ljudi “zaslepljenih političkih strasti” u tolikoj mjeri da je postao smetnja za “plodni rad” u državi, izazivajući nezdravo političko stanje i škodeći ugledu zemlje. Na taj je način parlamentarizam, umjesto da razvija duh narodnog i državnog jedinstva, vodio prema političkom rasulu i narodnom razjedinjavanju. Proklamirajući svoju obvezu da čuva “narodno jedinstvo i državnu celinu”, Aleksandar je odlučio da “leka tom zlu” više ne traži u parlamentarnim promjenama vlada i izborima, nego u “novim metodama rada” i “krčenju novih puteva”. Obećao je da mu je jedini cilj da u što kraćem vremenu ostvari “onu državnu upravu i ono državno uređenje koje će najbolje odgovarati opštim narodnim potrebama i državnim interesima”.
Objavljen je i Zakon o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi koji je normirao apsolutnu vlast kralja kao vrhovnog organa državne vlasti: njegova je ličnost bila nepovrediva i nepodložna odgovornosti. On je bio i zapovjednik vojne sile, a posebno nositelj zakonodavne vlasti – donosio je i proglašavao zakone.
Za predsjednika Vlade postavljen je general Petar Živković koji je čak i u vojnim krugovima bio prilično nepoznat, pa je i taj kraljev potez zapravo značio da svu vlast želi držati u svojim rukama.
Aleksandar je pri uspostavi diktature imao i međunarodnu podršku. Nakon atentata na Radića neki su hrvatski političari nastojali da na svoju stranu pridobiju britansku i francusku politiku, ali, osim zgražanja, ništa nisu postigli. U svim svojim potezima, pa i prilikom proglašenja diktature, kralj Aleksandar je imao podršku ponajprije Francuske, pa i Čehoslovačke. Pariz je računao da je kraljeva intervencija kratkotrajna. Uostalom, takve situacije tada u zemljama Istočne i Jugoistočne Europe nisu bile neuobičajene. Slično je, naprimjer, bilo u Poljskoj, gdje je od 1926. vladao Józef Pilsudski.
Podršku za proglašenje diktature kralj je pronašao ponajprije u vojsci, žandarmeriji i policiji, te u državnoj birokraciji. I mnogi poslovni ljudi, zabrinuti za poslovanje u anarhičnim uvjetima, bili su zadovoljni. Štoviše, proglašenje diktature u prvi je trenutak pozdravio i dio hrvatske političke scene, naivno računajući da će se o razrješenju dramatičnog stanja lakše dogovoriti s kraljem Aleksandrom osobno negoli sa srbijanskim političarima. Naime, Vladko Maček je u studenome 1928. rekao kako s “beogradskim strankama više ne možemo razgovarati, jer tu nema stranaka u smislu europske demokracije”, a nakon proglašenja diktature da je “lajbek sada otkopčan i treba ga samo zakopčati”, implicirajući kako je 1918. godine “lajbek” bio krivo zakopčan. Smatrao je povoljnom činjenicu da je “Vidovdanski ustav, koji je tištio hrvatski narod, srušen” te je očekivao neke ponude iz Beograda. Naime, istakao je kako je “posve siguran u veliku mudrost Njegova Veličanstva Kralja da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskoga naroda: da Hrvat bude gospodar u svome domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj”. Inače, Maček je po prirodi bio oprezan, promišljen, zapravo sušta suprotnost Radiću, koji je u mnogim takvim situacijama bio nagao. Maček je ubrzo završio u zatvoru, pa je, zasigurno, požalio zbog takvih izjava.
Diktatura i njezina provedba samo su dodatno ojačale njezine protivnike i potakle ih da se i oni koriste nasilnim metodama. Jedan od prvih koji će u tom nasilju stradati bit će u jesen 1934. sam kralj Aleksandar. Na fotografiji: ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu
Čak je i liberalna opozicija u prvom trenutku pozdravila kraljev postupak, a već 26. siječnja “zagrebački članovi Radnog kola Nove Evrope” dr. Milan Ćurčin, ekonomist Ivo Belin, odvjetnik dr. Ivo Politeo, kipar Ivan Meštrović i drugi objavili “da su uvijek bili za ustav i za parlamentarizam” te da smo sada “sasvim utučeni”, jer su proglašenjem kraljeve diktature “sve naše lijepe nade, sve želje i svi snovi... pokopani”.
Tako je uspostavom diktature gotovo desetogodišnja rasprava o ustavnom uređenju, a unutar njega i o rješenju “hrvatskog pitanja”, bila nasilno prekinuta. Obnovljena je tek u drugoj polovini tridesetih, bez kralja Aleksandra, ali u situaciji bitno nepovoljnijoj za obje zainteresirane snage.
Možda se čini paradoksalnim, ali Aleksandar se više bojao reakcije srpskih nego hrvatskih krugova, jer se prisjećao godine 1903. i, uopće, načina na koji se u srpskoj povijesti opozicija obračunavala s vladarima.
Da bi se stvorio dojam kako vlast ima i dalje širu jugoslavensku bazu, u prvoj Živkovićevoj Vladi bila su čak dvanaestorica Hrvata: između ostalih, ministar šumarstva bio je Oton Frangeš, a ministar trgovine, poslije i predsjednik Senata, bio je Želimir-Željko Mažuranić. Potpredsjednik HSS-a Karlo/Karla Kovačević i još nekolicina istaknutih HSS-ovaca također su se priklonili režimu te su osnovali alternativni prorežimski seljački pokret koji je trebao učiniti posve izlišnim postojanje HSS-a. Poslije je Kovačević postao i potpredsjednik Skupštine.
Kako je vrijeme prolazilo, nezadovoljnika je bilo sve više – režim se oslanjao samo na jugoslavenske integraliste i karijeriste, kao i na dio činovničke i antiradićevske inteligencije te zaplašene ljude, obično zaposlene u državnoj službi. Progon svih političkih protivnika počeo je odmah, sutradan nakon proglašenja diktature, policija je zatvarala sva društva koja su imala nacionalni i vjerski predznak (ne samo hrvatska nego i srpska, ali i mađarska i njemačka), zabranjivala svaku aktivnost koja bi u bilo kakvim naznakama slutila na ugrožavanje državnih interesa. Cenzura je bila posvemašnja. Prostor za slobodnije izražavanje mišljenja otvarao se tek povremeno i gotovo slučajno, tako reći na anegdotalnoj razini. Tako se, kada je došao na audijenciju kod kralja, tada već afirmirani književnik Gustav Krklec dosljedno predstavljao kao “G. Krklec”. Kad su ga pitali zašto ne izgovara svoje ime u potpunosti, on je odgovorio da ne može, jer je “Veličanstvo ukinulo ustav”.
Budući da su svi nacionalni amblemi – zastave, grbovi, himne, institucionalni simboli povijesnog razvoja i državnoga prava – bili zabranjeni, bio je to još jedan udarac nacionalnom ponosu. I zbog toga nije čudno što je diktatura potaknula organiziranje i radikalnih nacionalističkih pokreta, ponajprije u Hrvatskoj (ali i u Makedoniji). Budući da bi zasigurno bio proganjan, odnosno uhapšen, iz Zagreba je nakon proglašenja diktature pobjegao budući poglavnik Ante Pavelić (kao i neki njegovi bliski suradnici).
I neki istaknuti članovi HSS-a (Juraj Krnjević i August Košutić) pobjegli su u inozemstvo, gdje su nastojali upoznati međunarodnu javnost s prilikama u Jugoslaviji, posebno u Hrvatskoj.
Vladko Maček ostao je u Zagrebu, gdje je optužen za pomaganje terorističke djelatnosti te strpan u zatvor (nakon pet mjeseci oslobođen je optužbe i pušten iz zatvora).
Nije bolje prošao ni nekoć veliki Jugoslaven Svetozar Pribićević: bio je neko vrijeme interniran u malom južnosrpskom mjestu Brusu, a kraće je boravio i u beogradskoj bolnici. Na intervenciju francuskih i čehoslovačkih političara bio je, već bolestan, pušten da ode u inozemstvo, gdje je do smrti 1936. podržavao hrvatske težnje za većom samostalnošću, pa i za potpunom neovisnošću. Napisao je i izvrsnu knjigu Diktatura kralja Aleksandra, zapravo svoj obračun s vladarom.
Diktatura je represivno lice u prvom trenutku pokazala ponajviše prema komunistima, koji su joj dali povoda jer su, sukladno direktivama Kominterne, krenuli u oružani ustanak. Režim je takav potez jedva dočekao: s jedne strane, policija je dobila priliku da se obračuna s komunistima, s druge strane javnosti se vrlo uvjerljivo moglo argumentirati uvođenje radikalnih mjera protiv komunista koji se bune protiv legalnog poretka. Procjenjuje se da je u “bijelom teroru” od 1929. do 1932. ubijeno 328 ljudi. Osim toga, velik dio vodstva Komunističke partije i mnogi članovi bili su uhapšeni. Pred Sudom za zaštitu države organizirana su ukupno 82 procesa na kojima su na vremenske kazne osuđivane grupe komunista zbog “političkih zločina i protudržavne zavjere”. I Savez komunističke omladine (SKOJ) je, osim mnogih članova, izgubio tih mjeseci i sedam rukovodilaca. Svi su oni odreda stradali u Zagrebu i okolici (Goljak, Svetice, Samobor).
Naslovnica engleskih novina nakon atentata na kralja Aleksandra
Pošto su u prve dvije godine diktature ubijani uglavnom samo komunisti, od 1931. ubijani su i drugi politički protivnici. Prvi je u veljači te godine na ulici, u centru Zagreba, po nalogu nekih režimskih ljudi izudaran štapom i tako ubijen Milan Šufflay, istaknuti književnik i historičar, član HSP-a, jedan od utemeljitelja albanistike u svjetskim razmjerima. Sljedeće godine napadnut je pisac i odvjetnik Mile Budak, poslije ministar u NDH, ali je, iako teško ozlijeđen, preživio napad. Napadači su bili poznati javnosti imenom i prezimenom, ali protiv njih se ništa nije poduzimalo.
Nakon neuspjelog Velebitskog ustanka u rujnu 1932. (napadnuta je u ličkom selu Brušanima žandarmerijska stanica, što je ustaški pokret smatrao formalnim rođenjem svoje organizacije) policija i vojska – ukupno 1400 žandara i tri bataljona vojske – poduzeli su široke akcije da uhvate sudionike. Većina ustanika je pohapšena, a neki su pobjegli u inozemstvo. Hvatani su i seljaci koji su navodno pomagali ustanicima; u jednom trenutku u zatvoru se našlo preko 150 ličkih seljaka. Prilikom hapšenja bilo je i mrtvih i ranjenih. Osmorica kojima je navodno dokazano sudjelovanje ili pomaganje ustanka osuđeni su na ukupno 91 godinu zatvora, jedan na smrt (kasnije je kazna promijenjena u doživotni zatvor) te jedan na doživotni zatvor. Državni teror nastavio se i u sljedećim mjesecima; samo tijekom 1933. kao “hrvatski ustaše i nacionalno revolucionarni elementi” osuđeno je 159 osoba – petorica na doživotni zatvor, dvojica na smrt (u odsutnosti), ostali na ukupno 665 godina robije.
U jesen 1929. ime države promijenjeno je u Kraljevina Jugoslavija, što je značilo i odbacivanje kompromisnog nacionalnog unitarizma (izražavanog u sintagmama “troimeni narod”, “tri plemena jednoga naroda”) i njegovu zamjenu integralnim jugoslavenstvom u kojem više nije bilo mjesta za bilo kakvu “plemenštinu” i nacionalne oznake. Novom administrativnom podjelom na banovine u kojima je po vjeri i etničkom podrijetlu stanovništvo bilo različito poticalo se stvaranje jugoslavenske nacije.
Idućih će se godina pokazati kako je kralj Aleksandar uspostavom i provedbom diktature bio u dubokoj zabludi, zbog dva razloga – kao prvo, nacionalne posebnosti na jugoslavenskom prostoru već su bile definitivno formirane, pa je bilo nemoguće povijesne procese vraćati natrag; kao drugo, diktaturom i represivnim mjerama nastojao je dostići ciljeve koje nije mogao u kakvom-takvom demokratskom ambijentu. Maček je kraljevu nakanu da represijom stvori jedinstveni “jugoslavenski narod” nazvao “besmislicom” te citirao neimenovanog člana HSS-a: “Dekretom ne možeš stvoriti niti jedno dijete, a kralj Aleksandar sebi utvara da će moći tako stvoriti cijeli novi narod.”
Zbog sve jače opozicije diktaturi u čitavoj Jugoslaviji kralj je bio prisiljen u rujnu 1931. proklamacijom “nametnuti, nadariti” Ustav (Oktroirani ustav). Došlo je do vrlo limitiranog otpuštanja uzda, ali se u biti ništa nije promijenilo.
Diktatura i njezina provedba samo su dodatno ojačale njezine protivnike i potakle ih da se i oni koriste nasilnim metodama. Jedan od prvih koji će u tom nasilju stradati bit će u jesen 1934. sam kralj Aleksandar. Nakon njegove smrti u Marseilleu diktatura je propala, ali se koloplet nasilja, zločina i međusobnih osveta u narednim godinama dodatno intenzivirao i kulminirao u Drugom svjetskom ratu masovnim zločinima, sve do genocida. Monarhistička Jugoslavija propala je u krvi, za što su dijelom odgovorni i tvorci nakaradne diktature u siječnju 1929. godine.