KOMENTAR

M. KASAPOVIĆ ZA GLOBUS: VUKIĆEVA KNJIGA O JASENOVCU TOKSIČNI JE ŠUND Kakve mu god bile intencije, napisao je proustaško pseudohistoriografsko djelo

JASENOVAC, Aug. 16, 2014 A handout photo from Jasenovac Memorial Museum taken in Stara Gradiska concentration camp, part of the Jasenovac concentration camp in 1942 shows children standing in the courtyard of the camp. Children were from the Kozara region in Bosnia-Herzegovina and detained in Stara Gradiska Concentration camp. The Jasenovac Memorial Site Memorial Museum was opened in 1968 close to the original site of former Ustasha-run concentration camp. Innumerable Jews, Gypsies, Serbs, Croats, and others have lost their lives in the notorious death camp from 1941 until 1945., Image: 201456349, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Zuma Press - News
Profimedia, Zuma Press - News

Premda se knjiga reklamira kao nadideologijsko djelo, to je plitak pokušaj samopripisivanja političke nepristranosti. Kakve mu god bile intencije, Vukić je napisao proustaško pseudohistoriografsko djelo

Je li ova knjiga pokušaj revizije povijesti logora Jasenovac? Jest. Nastoji li ova knjiga uništiti crni mit o Jasenovcu? Da, nastoji. Kako se ova knjiga odnosi prema omiljenom tipu jugoslavenske historiografije - dogovornoj povijesti? S prijezirom. Kako se ova knjiga odnosi prema žrtvama Jasenovca? Sa štovanjem. Je li točno da ova knjiga polemizira s onima koji su lagali o Jasenovcu? Nije, ona im je posvećena. Je li ova knjiga proustaška? Jest, koliko je i prokomunistička i pročetnička. Donosi li ova knjiga posljednju istinu o Jasenovcu? Ne, ona želi sudjelovati u probijanju puta prema istini o Jasenovcu.

To je dio teksta koji je otisnut na koricama knjige "Radni logor Jasenovac" (Naklada Pavičić, Zagreb, 2018.) Igora Vukića. Taj se revizionistički izazov i na reklamnoj razini suočava s nepremostivim teškoćama. Ne postoji, naime, samo jedan “crni mit” o Jasenovcu. Nad nacionalističkim mitom o Jasenovcu kao stratištu 700.000 ili čak milijun Srba, od osamdesetih godina, kada su publicirani Žerjavićevi i Kočovićevi radovi, u glavnoj struji hrvatske historiografije prevladava naracija o desecima tisuća žrtava. Postoje i “crni mitovi” o Jasenovcu u američkoj, izraelskoj, britanskoj, francuskoj, njemačkoj i drugim historiografijama. Ugledni strani autori nisu nekritički prihvaćali naraciju jugoslavenske režimske historiografije o Jasenovcu i pisali “dogovornu povijest”. Zar su Kuper, Fein, Hilfberg, Mann, Midlarsky, Weitz, Sundhaußen, Levene, Moses, Bruneteau, Gellately, Charny, Korb i drugi, koji su pisali o Jasenovcu kao koncentracijskom logoru i logoru smrti, mitotvorci i neobaviješteni znanstveni amateri? Jesu li to Tomasevich, Dulić i Biondich? O djelima tih autora u Vukićevu popisu literature nema ni traga.

Nijedan od “crnih mitova” ne poklapa se s Vukićevim uvjerenjem da su u Jasenovcu stradali razmjerno malobrojni politički protivnici ustaškog režima: “Prema najvećem broju zatočenika koji su u njemu bili i kroz njega prošli, Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike Nezavisne Države Hrvatske. Među njima je bilo najviše Hrvata, te nešto manje Muslimana i Srba. Uz njih je tu bila skupina Židova izuzeta iz deportacija kojima je bila zahvaćena glavnina židovske zajednice na području NDH pod njemačkom okupacijom” (23). NDH je, dakle, bila normalna država koja je nasilje, uključujući deportacije u logore, koristila samo protiv aktivnih državnih neprijatelja, kao što čine i ostale države. Najveći politički protivnici NDH, pa stoga i najbrojniji zatočenici u logoru, bili su hrvatski komunisti, nešto predratnih HSS-ovaca i pokoji gradski mason. Takvo dejudeiziranje i desrbiziranje jasenovačkih zločina temeljni je uvjet revizije rasističke i nacionalističke prirode NDH iz kojih su oni proizlazili.

Vukić tvrdi da jasenovački zatočenici nisu masovno ubijani nego su najviše umirali od bolesti, iscrpljenosti i starosti, u odmazdama zbog pokušaja bijega i počinjenih kriminalnih djela, od savezničkoga i partizanskog zračnog bombardiranja logora te pri skupnom bijegu iz logora. Koliko ih je umrlo u logoru? Iz kaotičnog opisa sudbina pojedinih logoraša, pri čemu se stječe dojam da je iz logora više zatočenika pušteno nego što ih je u njega deportirano, teško je išta pouzdano zaključiti. No iz zaključka se može naslutiti kako to nije ni desetina žrtava koje su utvrdili Žerjavić i Kočović. “Unatoč svim indicijama i dokumentima da popis s više od 83.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. Bez obzira što, primjerice, dokumenti i veći broj bivših logoraša govori da je u Jasenovcu 1941. bilo oko 1.200 zatočenika, popis kaže da ih je tada ubijeno 10.700” (299).

Vukiću je osobito stalo do toga da dejudeizira zločine. Kako objasniti uništenje malobrojne vjerske i etničke manjine, dobrano integrirane u predratno hrvatsko društvo, koja nije mogla ugroziti opstanak države? Ustvrdivši da podatak zagrebačke Židovske općine, prema kojemu je u Jasenovcu bilo zatočeno oko četiri tisuće Židova, “znatno odudara” od “većine podataka o broju zatočenika u Jasenovcu u jesen 1941.”, autor nagađa kako je taj broj “možda bio odjek najave da će u Jasenovcu biti sagrađeno veliko naselje za interniranje Židova iz cijele tadašnje Hrvatske, pa je općina zatražila i veći iznos za podmirenje budućih potreba” (18). Potom se dohvatio tlapnje o izgradnji židovskog naselja u Jasenovcu.

“Zatočenici koji su u jesen 1941. bili u Jasenovcu sjećaju se da im je povjerenik za logore Vjekoslav Maks Luburić nekoliko puta govorio da će se logor pretvoriti u autonomno naselje u kojem će Židovi raditi i tako biti ‘korisni domovini’” (19). Pa opet: Luburić je iznio “detaljne planove za širenje logora, prema kojima će nastati gotovo cijeli grad i prebacit će se i na drugu obalu Save. Gradit će se nove zgrade za vojarne, stambene zgrade, gospodarske zgrade (novi mlinovi, pekare i skladišta hrane su u izgradnji), stvorit će se veliki povrtnjaci, sijat će se pšenica itd, itd. Tako će se - kao što je Maks rekao - postići puna samodostatnost” (65). Štoviše, nešto bi se proizvoda moglo “baciti na tržište” izvan logora, prognozirao je ekonomski stručnjak Maks Luburić. Ustaše su, eto, planirali velik, samodostatan, samoupravan, produktivan i moderan kibuc na obali Save!

Vukić zamjera povjesničarima što previše ističu rasne zakone kao pravne temelje progona i uništenja Židova u NDH: “Odnos vodstva ND Hrvatske prema Židovima najčešće se opisuje naglašavanjem odluke o donošenju zakona o rasnoj pripadnosti i srodnih propisa (tzv. rasni zakoni). Zakoni o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda doneseni su već 30. travnja 1941. No vrlo se rijetko spominje da je ‘rasne zakone’ ukinuo također poglavnik Ante Pavelić. Bilo je to 3. svibnja 1945., kad je njemačkog pritiska praktički nestalo. Zakonsku odredbu o izjednačavanju pripadnika ND Hrvatske s obzirom na rasnu pripadnost, kojom prestaje ‘svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti’, uz Pavelića je potpisao i državni prabilježnik - čuvar državnog pečata Andrija Artuković” (98). Premda su “hrvatske vlasti djelovale kao suučesnik u holokaustu”, deportacije Židova nisu provedene “onako temeljito kao u nekim drugim zemljama Europe pod njemačkim utjecajem”. Ustaše su štitile Židove iz miješanih brakova i obitelji židovskih liječnika poslanih u Bosnu “pod izlikom da idu suzbijati endemski sifilis”, pošteđeni su bili “počasni arijevci” te, na koncu konca, Židovi su mogli pobjeći u talijansku zonu utjecaja da spase život (296).

Teško je kazati koji je od tih iskaza blasfemičniji. Vukić pripisuje glavnu odgovornost za rasne zakone nacističkoj Njemačkoj koja je na NDH izvršila nepodnošljiv pritisak kako bi ih donijela i primijenila, a glavni progonitelji Židova bili su pripadnici njemačke manjine. Nijedan ozbiljan historičar nije poricao utjecaj Njemačke na ozakonjenje i provođenje protužidovske politike NDH, kao ni ulogu folksdojčera u njoj, ali to ne iskupljuje “neovisnu državu” od poglavite odgovornosti za zločine. Groteskno je spočitavati povjesničarima da su zanemarivali kako je Pavelić ukinuo rasne zakone 3. svibnja 1945. - tri dana poslije Hitlerova samoubojstva, dan nakon pada Berlina, četiri dana prije bezuvjetne kapitulacije Njemačke, u trenutku kada je NDH nepovratno propala, a poglavnik pakirao kovčege kako bi petama dao vjetra. Pavelić je odgovoran za uništenje oko 80 posto predratnoga židovskog stanovništva u NDH - a to je jedna od najviših stopa smrtnosti Židova u Europi - da bi poslije sloma tvorevine ukinuo “svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti”. I tome bi povjesničari trebali posvećivati dužnu pozornost i uzimati u obzir u vrednovanju NDH?

Premda se knjiga reklamira kao nadideologijsko djelo koje nije ni proustaško, ni pročetničko, ni prokomunističko, to je plitak autorski ili izdavački pokušaj samopripisivanja političke nepristranosti. Kako bi moglo biti prokomunističko ili pročetničko djelo koje je eksplicitno usmjereno protiv “crnog mita” koji su ispleli komunisti i četnici? Kakve mu god bile intencije, Vukić je napisao proustaško djelo. On svodi Jasenovac na radni logor, poriče da je bio koncentracijski logor i logor smrti te tako nastoji ukloniti jedan, ali ne jedini, temelj zločinačke prirode NDH. A ako NDH nije bila zločinačka tvorevina, što je sporno u njoj i s njome? Ništa bitno, posebice ako se imaju u vidu povijesno-političke okolnosti u kojima je nastala, pa se mirno može rehabilitirati većina njezine ideološke, političke i simbolične prtljage.

Budući da o masovnim zločinima nema ni govora, Vukić je napisao svoju knjigu kao svojevrstan vodič kroz privredni, gastronomski i zabavni život Jasenovca.

U središtu je razmatranja “logorska ekonomija”, kao što priliči radnom logoru. Autor iscrpno opisuje zemljoradnju, stočarstvo i obrte. Sadili su se pšenica, kukuruz, ječam, zob, grah, konoplja, povrće, voće, čak i cvijeće. Kožara je, primjerice, imala vlastiti mali vrt u kojemu su se uzgajali crveni i bijeli luk, rajčica, paprika feferonka, krastavci, peršin, a krasili su ga karanfili, ruže i krizanteme. Uzgajale su se krave, ovce, svinje, kokoši, purani, guske, patke. Radili su predratna pilana, ciglana, kožara, krojačnica, kovačnica, remenarnica, bravarska, limarska i postolarska radionica, stočna klaonica i sušionica mesa u kojoj su visjele “šunke i salame”, pekarnica, željezarska i keramička radionica, inženjerski i tehnički odjel, obrtnička škola itd.

Uprava logora toliko je bila ponosna na svoju ekonomiju da je nastupila na Zagrebačkom velesajmu 1942. “Nije skrivano da je riječ o logoru: izložbeni paviljoni bile su dvije barake opasane žicom, a na ulazu je bio stražar. Unutra su izrađene predmete (puške, strojnice, kožne, keramičke, drvene proizvode, zatim med, marmeladu i slično) pokazivali pravi logoraši, uglavnom Židovi iz Zagreba. Građani glavnog grada, posjetitelji sajamske izložbe, raspitivali su se kod njih o uvjetima logorskog života” (119). A Židovi su, valjda, svojim sugrađanima kazali da je život u logoru dobar. Kako mora biti duboka imunost na svaku moralnu refleksiju kada se tako hladno mogu ispisivati navedene rečenice.

Vukić gotovo opsesivno izvješćuje o ishrani logoraša. “Kada bi se časnici digli od stola i otišli, mi smo dobili iz kuhinje ostatke pečenke i drugih finih jestvina”, posvjedočio je jedan logoraš (33). Židovi su odvojili “za srpske zatvorenike juhu u kojoj je bilo slanine, krumpira i dodali tome salamu. Za večeru je stigao kuhani kelj i krumpir” (34). Kako bi dobro radili, zatočenici su dobivali tri obroka dnevno “graha i kukuruzne pure sa svinjetinom” (69). U proljeće 1942. logorašima je za doručak služena “kukuruzna kaša, za ručak kuhana repa i kupus, a za večeru krumpir i juha od krumpira. Za ručak je katkad bilo i konjskog mesa” (74). Uskrsni obrok 1942. činili su “kuhana jaja i komad slanine” te kukuruzni kruh, “okrugao, promjera oko 25 centimetara” (89). Nakon što bi ih zabavili “žonglerskim i klaunovskim točkama”, zatočenike su žitelji Jasenovca darivali “preko ograde kolačima, jajima, orasima i drugim sezonskim voćem” (126). Navečer se logorska pisarna pretvarala u kavanu: “Na pećima, u kojima je plamsalo dobro jasenovo drvo ukradeno u pilani, kuhao se čaj, kava, grah, grijala pura. Topli zrak bio je zasićen mirisima jela i oblacima dima iz cigareta” (185). Pa tko se u gladnim ratnim vremenima ne bi poželio udomiti u Jasenovcu?

Međunarodno povjerenstvo, koje su činili vojni, diplomatski i novinski predstavnici “zemalja kojima je Hrvatska bila saveznicom”, doputovalo je u veljači 1942. u logor i zateklo sljedeće stanje: Židovi “loše izgledaju, iscrpljeni su i blijedi. Kao što su nama objasnili razlog tome je što nisu navikli na fizički rad. Naprotiv, Srbi i Hrvati-komunisti izgledaju dobro, živahno i čak rumeno” (62). Eto što čine zdrav fizički rad i dobra hrana. Živahnosti i rumenilu zatočenika zacijelo je pridonio bogat zabavni i sportski život: nastupi zatočeničkog zbora i orkestra, rad glazbene i dramske sekcije, cirkuske priredbe, logorsko nogometno prvenstvo itd.

I neki su drugi koncentracijski logori bili prisilni radni logori. U Dachauu, najstarijemu koncentracijskom logoru u Njemačkoj, osnovan je Institut za znanost o ljekovitom bilju i prehrani. Da bi ta “znanstvena” ustanova bila funkcionalna, izgrađen je “najveći biljni vrt” u ratnoj Europi u kojemu su logoraši uzgajali ljekovito i začinsko bilje te biljne droge za njemačku ratnu i zdravstvenu industriju. Logoraši su sadili, brali, sušili i pakirali bilje. U biljnom vrtu nalazili su se i veliki nasadi gladiola iz kojih se dobivao vitamin C. U svojoj fascinantnoj i zastrašujućoj knjizi Potpuna ekstaza. Narkotici u Trećem Reichu (OceanMore, Zagreb, 2018., str. 206), iz koje su preuzeti navodi, Norman Ohler ističe da su zatočenici radili u najsurovijim uvjetima pa zaključuje: “Bilje je takoreći nicalo iz krvi.” Kada bi neki politički tendenciozan i moralno besprizoran autor opisivao Dachau, mogao bi napisati da su logor krasili veliki nasadi gladiola, a da su logoraši radili na poljima mirisnoga ljekovitog i začinskog bilja koje je povoljno djelovalo na njihovo zdravlje i opće raspoloženje. U svjetskoj je znanosti napisano mnogo radova o Dachauu, ali nitko nije u prvi plan isticao polja ljekovitoga i začinskog bilja.

U javnim prezentacijama i pozitivnim prikazima vjerodostojnost knjige nastojala se legitimirati srpskim podrijetlom autora kojemu je u Jasenovcu “boravila” obitelj. No nacionalno podrijetlo autora nije mjerilo vrijednosti njegova djela.

Židovi su odavno skovali pojam “samomržnja” kako bi objasnili motive djelovanja pojedinaca židovskog podrijetla koji nisu znali izaći na kraj s vlastitima identitetnim problemima pa su ih nastojali riješiti tako da stigmatiziraju zajednicu iz koje su potekli i da je napuste. Ima autora židovskog podrijetla koji su poricali i holokaust. Ne slušamo li svakodnevno priče o protuhrvatskoj raboti nekih Hrvata od stoljeća sedmoga? Pa zašto neki Srbin ne bi napisao “protusrpsku” knjigu?

No Vukićevo podrijetlo ne može ni legitimirati niti delegitimirati njegovu knjigu. Ona, kao i ostala djela, pada ili opstaje na snazi teorijskih i metodoloških postulata na kojima je sazdana, na logično strukturiranoj i jezično disciplinirano ispričanoj povijesti, na odgovornome i neselektivnom korištenju historijskih izvora te na ideološkoj i političkoj nepristranosti. Vukićeva knjiga ne zadovoljava nijedan od tih kriterija. Ona je toksičan pseudohistoriografski šund.

Izdvajamo

Iz drugih medija