Kad je još bio u punoj snazi početkom 1990-ih, GGM (kako mu ime često krate u hispanskom svijetu) rekao je: "… brak je, kao i cijeli život, nešto užasno teško što treba počinjati iznova svakoga dana i svih dana našeg života. Napor je stalan i mnogo puta čak iscrpljujući, ali vrijedan truda. Lik iz neke moje knjige to kaže na oporiji način: ‘I ljubav se uči‘" ("Miris guayabe - razgovori s Márquezom"). Premda je opisao mnogo brakova, potkraj istog desetljeća kanio je istražiti jedan specifičan, započevši pisati knjigu "od pet samostalnih pripovijetki s istom glavnom junakinjom, Anom Magdalenom Bach".
Otkako joj je majka umrla prije osam godina, s neočekivanom posljednjom željom da bude sahranjena na malom karipskom otoku, Ana Magdalena Bach svakog 16. kolovoza odlazi na majčin grob položiti buket gladiola. Putuje trajektom, odsjeda u istom trošnom hotelu i sutradan se vraća u svoj savršeni život: mužu – glazbeniku, direktoru konzervatorija, za kojeg se udala prije 27 godina nevina i mlada toliko da nije stigla fakultet završiti; sinu – uzornom violončelistu; kćeri s apsolutnim sluhom i željom da ode u karmelićanke. Sve prožima glazba, pa i ime protagonistice posveta je drugoj Bachovoj supruzi. Nesvršena studentica književnosti sa sobom uvijek ima i lektiru te se pojavljuje desetak referenci na pisce i djela.
Seksualna avantura
Jednog ljeta, kad je imala 46 godina, Ana Magdalena Bach doživi uzbudljivu, prekretničku seksualnu avanturu. Posve slučajno, uz džin i bolero, obljubila je (njezina je bila inicijativa i izvedba) nepoznatog muškarca. Mljac. Odlučila je počastiti se putenim užitkom svakog kolovoza. Daleko od toga da je gđa Bach u braku bila u bilo kom pogledu zanemarena, najmanje seksualnom. Detaljno je opisano kako je par ulagao trud u održavanje plamena strasti. I sve je bilo divno u tom braku više srednje klase. Naizgled, svega je bilo utaman: od prirode i društva. Gđa Bach bila je lijepa i bez šminke, indijanske kose, tamnih portugalskih kapaka i čarobnih očiju boje topaza. Muž zgodan, djeca predivna, društveni status postojan.
Prvi ljubavnik počinio je neoprostiv grijeh: ostavio joj je novčanicu od 20 dolara u Stokerovom "Drakuli", na zadnjoj razrezanoj stranici (tko se uopće sjeća knjiga s nerazrezanim arcima i užitka zvuka peroreza?), bilo je to ogavno poniženje, ali: "Nikad više neće biti ista… i tek je te godine, po povratku s otoka, počela promatrati život drugim očima…" Nisu njoj ljubavnici za jednu noć trebali da bi zbrajala kvantitetu vrhunaca i kvalitetu izvedbe, nego da se suoči sama sa sobom. Kako netko reče, nema goreg pakla od idealnog konvencionalnog braka. Usprkos tome što sljedeći ljubavnici nisu bili dorasli prvome, oslobodila se, ne bez krivnje i grizodušja.
Pet verzija i ispravci
GGM je već patio od demencije kad je radio na tom tekstu, zato postoji pet verzija i njegovi ispravci rukom (otisnuto je nekoliko faksimila na kraju sveska). Na jednoj verziji je čak napisao OK, ali na kraju je rekao sinovima da rukopis treba uništiti. U povodu 10. obljetnice njegove smrti, sinovi su odlučili tekst objaviti, pa su angažirali očevog prijašnjeg urednika Cristóbala Pera i uzeli sve verzije iz njegovog arhiva koji su prodali (sic!) Centru Harry Ransom na Sveučilištu Texas u Austinu. U predgovoru Rodrigo i Gonzalo pravdaju svoj potez "izglancanošću" teksta, a u pogovoru se urednik, opisujući metodu rada usporedbom svih verzija, posipa pepelom zbog izdaje autora. Jer, GGM inače je uništavao stare verzije objavljenih knjiga i nedovršenih rukopisa.
Ne, nije to još jedno remek-djelo slavnog Kolumbijca – ali će se upisati na listu autora koje su nasljednici izdali, bez obzira što bio motiv (pohlepa ili slava, sjetite se samo Kafke i Maxa Broda). Uza sve kvalitete, od kojih se ističe ponajprije činjenica da je GGM nakanio napisati djelo u kojem je glavna junakinja žena koja krši patrijarhalne norme i stječe samosvijest i samosvojnost, tekst je nezavršen.
Ne samo u smislu da je kraj ostao visjeti u zraku, nego i zbog pripovjednog diskontinuiteta, bez obzira na podatak da je autor 1999. čitao odlomke tijekom javnog nastupa s Joséom Saramagom u Madridu i poslije dijelove objavio u El Paísu i The New Yorkeru. Struktura je ostala nezgrapna, neki narativni rukavci presušeni, pojavljuju se za njega banalne rečenice ili nepovezane, pojedini su likovi jedva skicirani. Nema ni trunčice humora.
Za obožavatelje, knjiga (kratki roman ili duga priča) bit će zanimljiva: prepoznavanje motiva iz prethodnih (npr. gđa Bach dovući će kući majčine kosti poput Rebece iz "Sto godina samoće"), uvijek prisutni autobiografski detalji (npr. pokojna majka bila je učiteljica u školi Montessori, kao i GGM-ova), zahvaćanje šire slike društva (dolazak turizma na otok: izgrađeni su blistavi hoteli, a sirotinja je ostala jednako bijedna).
Bitno je ipak dodati da čak i skica književnog genija kakav je bio Márquez pruža užitak čitanja, samo što nije uglancana kako smo od njega navikli.
Gabriel García Márquez
Vidimo se u kolovozu
prev. Gordana Tintor
VBZ
Zagreb, 2024.