Malo je tko u posljednjim desetljećima imao tako upečatljiv i aklamacijom pozdravljen start kao Tanja Mravak, cura koja se niotkuda pojavila – no nije niotkuda nego iz Sinja – svojom prvom zbirkom pripovijedaka “Moramo razgovarati”. Dobila je, u vrlo jakoj konkurenciji, nagradu Jutarnjeg (u čemu sam sa zadovoljstvom sudjelovao) i razne druge, i uopće, činilo se da smo dobili novu zvijezdu, koja će na krilima tog zamaha eksploatirati tu svoju zlatnu žicu...
No Tanja ne živi od pisanja i s time bliskih poslova, i očito joj godi pratiti svoj ritam, kakav god da jest. Tako smo na njezinu drugu proznu knjigu, opet zbirku priča, čekali čitavih sedam godina.
Čekanje se, odmah valja reći, isplatilo, to jest Tanjina druga zbirka nije ništa manje događaj i datum u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Također, pokazao se dobrim autoričin izbor da ne ganja neku veliku stilsku ili tematsku promjenu po svaku cijenu, jer je pripovjedni svijet dalmatinskoga podneblja, primorskog, a još i više onog dinarskog, onaj u kojem se autorica suvereno kreće, i još ni približno nije iscrpla mogućnosti koje joj on otvara.
Tanja Mravak, naime, piše o svijetu koji jako dobro poznaje, dokazujući kako je za pisca geografsko-kulturni prostor koji razumije do najsitnijeg i najfinijeg detalja, do svake proklete male lažnosti koja o njemu govori pomno skrivanu istinu zapravo i jedini svijet koji za pisca postoji, jer mu baš on daje najšire mogućnosti za fino manevriranje. I pri tome mu omogućuje pun razmah k univerzalizaciji vlastitog književnog izričaja. Ako pak želimo preciznije locirati te koordinate u kojima se Mravak najvještije kreće, moglo bi se reći da je to okruženje beskrajne, nedovršive agonije patrijarhata: onoga koji već odavno zveči uprazno i ne predstavlja više od zamorne ljušture, ali je još daleko do vremena kada će i službeno umrijeti, kada će pustiti svoje zatočenike na miru. Ne, taj je tu i namjerava tu još zadugo ostati, iako odavno zaudara na lešinu, ali ne oštro, nego onako zagušljivo slatkasto, što se još teže podnosi.
U isto vrijeme, i to je nemoguće prenaglasiti, svijet Tanje Mravak ženski je svijet, ne u nekome banalno ideološkom (ako hoćete: štreberski feminističkom) smislu, nego je to svijet žena koje pokušavaju ne propasti u bezdan između tzv. zadanih rodnih uloga, petparačkih obrazaca “ženske sreće i ispunjenja”, i prirodne potrebe za pronalaženjem i održanjem makar i komadića i krhotina slobode, osobnosti, samoostvarenja. Ništa u svijetu njezinih junakinja (dalmatinskih majki udovica koje sramežljivo posežu za zabranjenim voćem pozne ljubavi, kćeri koje grabe za nekim drukčijim životima, ali ih sve vraća k inerciji zadatog okruženja, nerealiziranih “smiješnih” ljubavi, trulih malomišćanskih brakova i poslijepodnevnih preljuba etc.) nije glossy, “urbano”, hipstersko i prenapucano: to je svijet kuća i stanova u malenim gradovima uz obalu ili u zaleđu, gdje se kuhaju pašticade i uzgaja vrtno bilje, gledaju se pomno nimalo glamurozne televizijske serije i čitaju se časopisi “o poznatima”, gdje svi nastoje ostaviti dojam kako svojim životima vjerno slijede ustaljeni poredak stvari u mikrokozmosu bolesnom od overdosea religijskom zatucanošću i tribalizmom, na čudan način pomiješanim s provincijalnim derivatima pomodnih pop-obrazaca i new age-koještarija, a ispod površine dreči i trešti krik dubinske potrebe – nerijetko i neosviještene – za nekim posve drukčijim životom.
Tanja Mravak majstor(ica) je finog detalja koji možete ne opaziti ako čitate površno, a koji govori koliko i čitave sociološke studije, kao i dijaloga koji rijetko kod koga od suvremenika/ca zvuči ovako nenacifrano i “neknjiževno”. Svaka je njezina razrađenija priča već “gotov” film ili predstava, a da je u isto vrijeme i dalje čitateljska poslastica. A u ovoj ih zbirci nema manje od četiri ili pet antologijskih.
