Šefica diplomacije EU Federica Mogherini prije nekoliko dana primila je pismo od trojice bivših visokih međunarodnih predstavnika u BiH (Šveđanina Carla Bildta, Britanca Paddyja Ashdowna i Nijemca Christiana Schwarz-Schillinga) u kojem je upozoravaju da bi potpora promjeni granica između Srbije i Kosova mogla prouzročiti konflikt i imati destabilizirajući utjecaj te ojačati zahtjeve za prekrajanje granica na Balkanu, a napose zahtjeve za podjelu BiH. Pozvali su povjerenicu Mogherini da hitno odbaci takve prijedloge.
Eventualni dogovor Kosova i Srbije o razmjeni teritorija imao bi negativne posljedice za širi prostor. Naime, dvije zemlje potpisnice postaju u najmanju ruku etnički „čistije“ države. Kao da nas pogubnost tog modela pod kojim su vođeni brojni ratovi u 19. i 20. stoljeću, pa sve do ratova na prostoru bivše Jugoslavije, baš ničem nisu naučili.
U praksi, regija u kojoj se nalaze Kosovo i Srbija, u kojoj je niz problema, mogla bi potonuti u novu katastrofu: kao što u citiranom pismu ističu trojica bivših visokih međunarodnih predstavnika u BiH, prva bi na udaru mogla biti Bosna i Hercegovina. Kad Srbija prizna Kosovo, a pogotovo kad bi se Kosovo i Srbija dogovorili o razmjeni teritorija, Milorad Dodik bi dodatno radikalizirao svoju politiku, vjerojatno sve do konkretnih akcija prema proglašenju neovisnosti.
Eventualna razmjena teritorija između Kosova i Srbije dala bi Dodiku dodatnu snagu, sad bi on već posve razložno postavio pitanje: Ako se mogu mijenjati granice Kosova i Srbije, zašto ne i BiH?
Povijesni Sandžak, danas razdijeljen između Srbije i Crne Gore, bio bi novo potencijalno žarište. Za razliku od Miloševića, sadašnje srpske vlasti vode u Sandžaku vrlo pažljivu politiku (Vučić je jedini počasni građanin Novog Pazara!), ali u posve novoj situaciji to bi vrlo malo vrijedilo. Iako administrativno posve razjedinjeno, većinsko muslimansko stanovništvo u Sandžaku vrlo bi vjerojatno optiralo za priključivanje nekakvoj muslimanskoj BiH, u trenucima kada se izdvaja Republika Srpska. Što se u tom slučaju događa u crnogorskom dijelu Sandžaka (gdje Bošnjaci-Muslimani samo u najistočnijoj općini Rožaje imaju većinu), gdje su crnogorske vlasti također vodile pametnu politiku, još je teže predvidjeti.
Sljedeća kritična situacija proizlazi iz slabo prikrivane ambicije Albanije i Kosova da se ujedine u zajedničku državu. Iako između Albanije i Kosova postoje određene razlike, pa i rivalstva, u kontekstu ujedinjenja Srbije i Republike Srpske ujedinjenje dviju albanskih država postaje realna opcija. Zajednička bi država imala 4,5 do 5 milijuna stanovnika, s tendencijom rasta (jedina država u Europi u kojoj se povećava broj stanovnika bez priljeva izvana), i prirodno bi izazvala krizu u malenim i ionako nestabilnim susjednim državama Makedoniji i Crnoj Gori, pa i u Srbiji (u kojoj Albanci naseljavaju ne samo općine istočno od Kosova, Bujanovac i Preševo, nego i prema sjeveru, pa i prema sjeverozapadu, sve do Pešterske visoravni u srpskom Sandžaku).
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
