JUŽNOAMERIČKO PROLJEĆE

ČILE TRAŽI PRAVDU: USTANAK SREDNJE KLASE Hoće li lanac političkih požara unaprijediti krhke demokracije ili na scenu vratiti diktatore i vojne hunte

    AUTOR:
    • Lidija Kos Stanišić

  • OBJAVLJENO:
  • 26.11.2019. u 22:00

REUTERS

Da mi je netko prije mjesec dana rekao da će sveučilište na koje idem na akademsku mobilnost biti zatvoreno zbog političke situacije u državi, rekla bih mu da baš i nije upućen u politička zbivanja u Latinskoj Americi.

Naime, 19. studenoga trebala sam održati predavanje na Pontificia Universidad Católica de Chile, najbolje rangiranom sveučilištu u Latinskoj Americi, u sve donedavno najstabilnijoj, najprosperitetnijoj i najuzornijoj (uz Urugvaj) demokraciji Latinske Amerike. U državi kojoj su svi brojčani pokazatelji ukazivali da joj cvatu ruže. Jedinoj, uz Meksiko, latinskoameričkoj državi članici Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD-a), klubu najrazvijenijih država svijeta.

Državi u kojoj su građani smatrali da nema pretjerane korupcije te je indeks percepcije korupcije, uz Urugvaj, bio najniži u regiji, čak je i u svjetskim razmjerima vrlo nisko (oko 20. mjesta od 180-ak država). Državi koja se po GDP-u, GDP-u per capita i stupnju ljudskog razvoja (HDI) nalazila na samom vrhu regije. No, stupanj nejednakosti izražen u Ginijevu indeksu ili koeficijentu pokazivao je da se Čile nalazi u sredini regije (1% najbogatijih drži 26,5% bogatstva države) što je bio i okidač izlaska naroda na ulice.

Naizgled bezazleno povišenje cijene vožnje metroom za 30 pesosa prelilo je kap nezadovoljnim građanima. Građani su predsjedniku i vladajućoj eliti poslali poruku da nije problem u 30 pesosa, nego u 30 godina nagomilanog nezadovoljstva. Razgovarajući s građanima Santiaga, od vozača taksija do djelatnika Ministarstva vanjskih poslova, svi su potvrdili ono što se može pročitati u medijima. Građani su nezadovoljni životnim standardom, niskim mirovinama nedostatnim za normalni život, slabom uslugom zdravstvenog sustava, kako državnog tako i privatnog, i najviše skupoćom obrazovanja. Visoko obrazovanje, državno i privatno, skupo se plaća. Prosječna godina studiranja stoji, ovisno o sveučilištu, preračunato oko 5000 eura, pa se mladi čiji roditelji nisu u mogućnosti financirati studij zadužuju. Ili i ne razmišljaju o odlasku na studij jer znaju da si ga ne mogu priuštiti.

Time se i njihove šanse za boljim poslovima i boljim životom znatno smanjuju. U Čileu su se nakon završetka autoritarne vladavine Augusta Pinocheta 1990. održavali slobodni izbori, ali je Pinochet sve do 1998. obnašao dužnost načelnika glavnog stožera. Tek nakon njegove smjene država je krenula putem prave demokracije, iako su njegovi pristaše i dalje birani na važne dužnosti i imali utjecaj na zbivanja u državi. Od 2000. na vlasti se smjenjuju lijevi centar (Ricardo Lagos 2000. - 2004. i Michelle Bachelet 2006. - 2010., 2014. - 2018.) i desni centar (Sebastian Piñera 2010. - 2014. te od 2018.) koji je trenutačno na vlasti i trebao bi ostati do 2020.

Piñera je prvo odlučio ignorirati demonstracije i suzbiti ih slanjem na ulice, prvi put u 30 godina, vojsku koja je upotrijebila pretjerana sredstva i metode u suzbijanju nemira. Uslijedilo je proglašavanje izvanrednog stanja, no kako se situacija sve više pogoršavala, Piñera se ispričao građanima zbog neprimjerene reakcije i počeo nuditi ruku pomirenja, od reformi mirovinskog, zdravstvenog i obrazovnog sustava do novog Ustava. No, sve navedeno nije smirilo prosvjednike kojima su se priključili i delinkventi. Prosvjedi su bili sve nasilniji i izazivali sve veću materijalnu štetu.

Svi s kojima sam razgovarala jednako su osudili činjenicu što su mirni prosvjedi, a na jednom takvom bilo je 1,2 milijuna građana, često prerastali u vandalske pohode. Naime, u strogom centru grada svjedočila sam suzavcu u zraku, iščupanim semaforima, razbijenim prozorima brojih zgrada i privatnih dućana, sve je išarano grafitima s političkim porukama (npr. Piñera, kurvin sine, daj ostavku, Nama vladaju pinochisti i sl.), a vrhunac je nedavno zapaljena zgrada državnog distributera električne energije i na samom početku protesta zapaljena stanica metroa Santa Lucia u blizini mog hotela. Zapaljene su i zgrade brojnih trgovačkih lanaca i počinjeni brojni akti vandalizma.

Moji sugovornici izrazili su svoje nezadovoljstvo trenutačnom situacijom jer gradom vlada strah. Taksist se žalio na značajan pad broja turista, njegova supruga frizerka na prazan salon, vlasnik malog hotela bio je u strahu da će i njegova imovina stradati. Svi očekuju smirenje situacije, ali i pretpostavljaju da će “saniranje oštećenog” platiti građani povećanim porezima. Naime, 15. studenoga političke su stranke sklopile povijesni sporazum.

Dogovoreno je sazivanje plebiscita na kojem bi narod dao svoj sud o Ustavu napisanom još za Pinochetove vladavine. U travnju 2020. bit će im postavljena pitanja žele li novi Ustav i kakav bi trebao biti sastav Ustavotvorne skupštine. No, pitanje je hoće li to zadovoljiti radikalne prosvjednike koji već najavljuju nastavak demonstracija. Nakon sklapanja “socijalnog mira” i moje sveučilište je odlučilo sljedeća tri dana otvoriti svoja vrata od 8 do 17 sati, što držim pozitivnim znakom.

Zadovoljstvo funkcioniranjem demokracije u Latinskoj Americi vrlo je nisko. Prema podacima Latinobarometra, vodeće organizacije koja se bavi ispitivanjem javnog mišljenja u Latinskoj Americi, najniže je u posljednjih dvadesetak godina koliko se provodi.

Većina građana država Latinske Amerike smatra da ih njihove političke elite ne predstavljaju i da ne vladaju njima u korist. Iako je društvena nejednakost u posljednjih desetak godina značajno smanjena, regija se i dalje nalazi na samom vrhu najlošije distribucije bogatstva na svijetu. Paralelno koegzistiraju dva svijeta, onaj zapadnih država prvog svijeta sa životom država trećeg svijeta, danas poznatih pod nazivom Globalni jug.

 Nezamislive su razlike između onih koji imaju i onih koji nemaju, dok novonastala srednja klasa živi u strahu da će ponovo pasti u limb siromaštva. Velik dio stanovništva ne osjeća benefite ekonomskog rasta i ne vide svjetliju budućnost. Nezadovoljni su načinom na koji vladaju njihovi predsjednici i parlamenti, bez dodira sa stvarnošću u kojoj oni žive. Frustracije koje su se dugo kuhale i bile potisnute eksplodirale su ne samo u državama radikalne ljevice – Venezueli i Boliviji, nego i u Čileu, u kojem je na vlasti desni centar.

Izlasci građana na ulice i traženje smjene predsjednika u Južnoj Americi počeli su u siječnju 2019. u Venezueli kad je Nacionalna skupština proglasila Juana Guaidóa obnašateljem dužnosti predsjednika države. Budući da je Chávezov nasljednik Nicolás Maduro pobijedio na nepoštenim i neslobodnim predsjedničkim izborima, opozicija je smatrala da Maduro ne može ponovno biti inauguriran za predsjednika.

U skladu s Ustavom tumačili su da dužnost predsjednika treba obnašati osoba koju izabere Skupština, a u njoj je opozicija imala većinu. Narod je izašao na ulice i zahtijevao odlazak Madura s vlasti, na što je on uzvratio pojačanom represijom. Učestali pokušaji smjenjivanja Madura s vlasti nisu uspijevali. Nije došlo ni do predviđenog bijega Madura saveznicima na Kubu. No, u bijeg se dao Madurov saveznik Evo Morales, predsjednik Bolivije. I on je po uzoru na Cháveza želio ostati na vlasti “malo duže”.

U Latinskoj Americi na snazi su predsjednički sustavi vladavine u kojima je predsjednik šef države i šef vlade. Teoretičari smatraju da se broj mandata predsjednika treba ograničiti kako ne bi došlo do njegove zloupotrebe vlasti. U većini ustava država regije bila su dopuštena dva predsjednička mandata, uglavnom ne uzastopna, no kako bi se uspješnim predsjednicima omogućio nastavak provođenja politika, države regije počele su mijenjati pravila igre.

Države koje su Ustavom imale propisan samo jedan mandat počele su dopuštati i drugi mandat, a one koje nisu dopuštale uzastopne mandate počele su ih omogućavati. Venezuela je otišla tako daleko da je Chávezu omogućila treći mandat, a zatim i ukinula ograničenje broja mandata. Chávezovim putem krenuo je i Evo Morales. Bio mu je omogućen treći predsjednički mandat jer je narod bio zadovoljan njegovom vladavinom. No, želio je još. Godine 2016. raspisao je referendum na kojem je tražio odobrenje za 4. predsjednički mandat. Nije ga dobio, ali mu ga je omogućila njegova stranka MAS žaleći se Ustavnom sudu. Suci koje je Morales imenovao odlučili su da ograničavanje broja mandata predstavlja kršenje ljudskih prava.

Činjenica je da se za Moralesove vladavine znatno poboljšao životni standard većine stanovnika, da je znatno smanjen broj siromašnih, da se razvila srednja klasa te da su autohtoni narodi koji čine oko 60 posto stanovnika države dobili svoja prava i od građana drugog reda postali punopravni članovi državne zajednice. No, kako je prolazilo vrijeme na vlasti, Morales se sve više koristio nedemokratskim metodama da bi ostao na vlasti. Onemogućavao je slobodu djelovanja opozicije i sudove punio svojim pristašama, kao i izborna tijela. Nakon što je prebrojavanje glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora održanih 26. listopada 2019. zaustavljeno na 24 sata, da bi se poslije proglasilo da je Morales pobijedio u prvom krugu s 35.000 glasova razlike (bilo je potrebno imati 10 posto više glasova od drugog kandidata da se ne ide u drugi krug glasovanja), građanima je prekipjelo. Izašli su na ulice da zaštite demokraciju i Ustav od izborne prijevare nelegitimnog kandidata.

Oštećeni predsjednički kandidat Carlos Mesa zahtijevao je prebrojavanje glasova, a da su izbori bili puni neregularnosti, potvrdila je i Organizacija američkih država (OAS) koja je na izborima imala promatrače.

U civilnom štrajku, kako su ga nazvali, prednjačio je grad Santa Cruz, kojim vlada opozicija i koji se nalazi na istočnom nizinskom dijelu države. Uglavnom je naseljen stanovnicima europskog porijekla koji su se pod vodstvom Luisa Fernanda Camacha digli na noge. Da Santa Cruz i istočni gradovi nisu zadovoljni Moralesovom vladavinom, pokazali su još prije deset godina kada su četiri bogate provincije zvane Medio Luna na referendum izglasovale autonomiju, smatrajući da one financiraju Moralesove socijalne projekte. Morales je ugušio njihovu pobunu. Ovaj puta to nije mogao učiniti.

Tražili su njegovu ostavku, a on je nije htio dati. Kako su nemiri zahvatili velik dio Bolivije, Morales je ustanovio ”da je vrag odnio šalu” te je ponudio prebrojavanje glasova, zatim nove izbore. Na kraju je ipak dao ostavku jer ga je vojska “lijepo zamolila” da u ime smirivanja političke situacije to učini. U strahu za vlastiti život pobjegao je iz zemlje dobivši azil u Meksiku.

I dok su politički analitičari i teoretičari raspravljali može li se ovaj čin načelnika glavnog stožera vojske Bolivije smatrati vojnim udarom ili ne, Morales je iz Meksika poslao poruku da se voljan vratiti ako to narod od njega bude tražio. Budući da su mišljenja eksperata podijeljena o tome je li Moralesa s vlasti smijenila vojska ili nije, podsjećam da bi u demokratskim državama vojska trebala biti pod nadzorom civila i ne upletati se u politiku.

Samim time ovaj čin vojske možemo smatrati nedemokratskim, iako nije upotrijebila silu i nije njome prijetila, u maniri podera moderadora intervenirala je jer je smatrala da je patria ugrožena. Ovim je potvrdila da još i danas u mnogim državama regije vojska igra ulogu snažnog veto aktera. Tome u prilog govori da je vojska sudjelovala u državnim udarima i u 21. stoljeću. Godine 2004. Cháveza je na dva dana smijenila s vlasti, a 2009. pomogla je svrgnuti s vlasti predsjednika Hondurasa Manuela Zelayu zbog njegova skretanja ulijevo. Budući da su uz Moralesa i najviši državni dužnosnici dali ostavku, opozicija je u parlamentu bez potrebnog kvoruma (nisu bili prisutni Moralesovi pristaše koji su na izborima održanim isti dan kad i predsjednički dobili većinu) proglasila senatoricu Jeanine Añez privremenom predsjednicom.

Ona naglašava da je njezina vlada, koju čine uglavnom bijeli ministri iz istočnih provincija, samo tranzicijska i da im je glavna zadaća raspisati nove izbore za predsjednika. U kojem će se smjeru razvijati događaji, teško je predvidjeti. Moralesovi pristaše imaju većinu u parlamentu i teško će prihvatiti tranzicijsku predsjednicu.

Društvo je duboko polarizirano te su mogući daljnji sukobi.

*prof.dr.sc. Lidija Kos-Stanišić, profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, stručnjakinja je za političku povijest latinoameričkih zemalja

Izdvajamo

Iz drugih medija